Dolazak novih ratova

Koalicija u saradnji s tzv. Sirijskim demokratskim snagama (SDF) počela je formiranje “novih” (opet tzv., a pretenciozno nazvanih) “sirijskih snaga pogranične sigurnosti”. Budući da se borbe protiv ISIL-a privode kraju, koalicija planira preobući 15.000 boraca SDF-a za graničarske dužnosti, a zatim ih još toliko regrutirati. Nove snage bit će raspoređene duž doline Eufrata – duž zapadne ivice teritorije u Siriji, koju trenutno kontrolira SDF, kao i duž granice s Irakom i Turskom

U subotu 13. januara glasnogovornik Koalicije za borbu protiv ISIL-a sa SAD-om na čelu pukovnik Thomas F. Veale potvrdio je novinske izvještaje da je koalicija u saradnji s tzv. Sirijskim demokratskim snagama (SDF) počela formiranje “novih” (opet tzv., a pretenciozno nazvanih) “sirijskih snaga pogranične sigurnosti”. Budući da se borbe protiv ISIL-a privode kraju, koalicija planira preobući 15.000 boraca SDF-a za graničarske dužnosti, a zatim ih još toliko regrutirati. Pukovnik Vaele rekao je da će se nove snage rasporediti duž doline Eufrata – duž zapadne ivice teritorije u Siriji, koju trenutno kontrolira SDF, kao i duž granice s Irakom i Turskom.

Tim saopštenjima potvrđena je istinitost izvještaja Anadolu Agency zbog kojeg je tri dana ranije otpravnik poslova Ambasade Amerike u Ankari, trenutno najviši američki diplomata u Turskoj, bio pozvan u Ministarstvo vanjskih poslova Republike Turske, kako bi mu bilo saopćeno nezadovoljstvo mogućnošću da sirijska grana terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK), što SDF praktično jeste, patrolira duž njene granice.

Cilj ovih snaga saopćio je prije mjesec, zajedno s namjerom da se one osnuju, komandant američke Centralne komande (CENTCOM) general Joseph Votel, a to je da “će one pomoći sprečavanje uskrsnuće ISIL-a”.

Podsjećanja radi, general Votel isti je onaj general koji je (pre)glasno izražavao svoje nezadovoljstvo time što su turski oficiri koji su uzeli učešća u gülenističkom pokušaju puča 15. jula 2016. godine uhapšeni, kao i zabrinutost da će te čistke “utjecati na kooperaciju i koordinaciju koju imamo s Turskom i koja je, iskreno, izvrsna”. Na to se nadovezao tadašnji direktor američke Nacionalne obavještajne službe James Clapper: “Mnogi naši interlokutori uhapšeni su ili otpušteni. Nema sumnje da će to unazaditi i otežati bliskoistočnu strategiju SAD-a.”

Također podsjećanja radi, u članku Vojska vojsci (Military to Military), objavljenom u London Review of Books u januaru 2016. godine, Seymour Hersh citira savjetnika pri američkom Združenom štabu oružanih sila (Joint Chiefs of Staff), koji, opisujući američke vojno-obavještajne mutljavine na tursko-sirijskoj granici, kaže: “Radili smo s Turcima kojima vjerujemo, koji nisu lojalni Erdoğanu…”

Najzad i treće podsjećanje, manje od mjesec nakon što su Votel i Clapper izgovorili te riječi i nešto više od mjesec nakon neuspjelog puča terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ), turska vojska (da, ta čišćenjem od američkih saradnika “okrnjena” vojska) počela je akciju “Eufratski štit”, kojom je uspješno očistila ISIL s dijela svoje granice i, zauzevši Al-Bab, inače ISIL-ovo uporište, napravila “ostrvo” od približno 2.000 kvadratnih kilometara stabilnosti u Siriji.

Kada se povežu ova podsjećanja, ono što Clapper naziva američkom bliskoistočnom strategijom postaje jasnije. Uz sve napore mašte, teško je vidjeti kako stvaranje de facto PKKistana, entiteta na skoro četvrtini sirijske teritorije okupirane od terorističke organizacije koja terorizira Tursku od 1984. godine (taj terorizam odnio je približno 40.000 života), može doprinijeti miru i stabilnosti u regiji. Treba odložiti mozak nastranu da bi se povjerovalo Ericu Pahonu, glasnogovorniku Pentagona, kada kaže da Pentagon operira uz punu transparentnost prema Vladi Turske i uvjerava “turski narod i Vladu Turske da su SAD posvećene sprečavanju dodatnih sigurnosnih rizika i zaštiti naših NATO saveznika”.

Kada izrone iz opsesije sapunskom operom u kojoj predsjednik SAD-a igra glavnu ulogu, zapadni mediji po zilioniti put “objašnjavaju” kako je PKK organizacija na listama terorističkih organizacija SAD-a, EU, NATO-a i Turske, ali tzv. “kurdske” Jedinice narodne zaštite (YPG), glavni sastojak tzv. Sirijskih demokratskih snaga, to kao nisu, čime se prave blesavi i samo papagajišu američke zvaničnike. Zapravo, to je ekvivalent izjavi: “Ako hoda kao patka, kvače kao patka, to mora biti paun.”

Međutim, ako se prisjetimo izvještaja o puštanju pripadnika ISIL-a iz Raqqe, te prebacivanja jednog njihovog broja uz pomoć PKK-a u Tursku i izjave ruskog inoministra Lavrova prošlog mjeseca da postoje informacije da se za tu “novu” armiju treniraju upravo bivši pripadnici ISIL-a i Al-Nusre, slika je upotpunjenija i mnogo različitija od tlapnje o “sprečavanju uskrsnuća ISIL-a”. Ako se “briljantni” američki plan nastavi, uskoro će to doslovno biti jedni te isti ljudi. Nije čudo da lokalno stanovništvo pod okupacijom SDF-a naziva svoje (nove) okupatore “žutim ISIL-om” (žuto je prevladavajuća boja PKK simbola).

Osim oštrih saopćenja turskih zvaničnika o neprihvatljivosti i opasnosti ovog poteza, te spremnosti i odlučnosti Turske da se zaštiti od svih prijetnji njenoj teritoriji, konkretan je potez najava (i pokret vojske) invazije na Afrin, enklave na sjeverozapadu Sirije na granici s Turskom pod kontrolom PKK/YPG/SDF (kako god) odsječene, zahvaljujući, između ostalog, operaciji “Eufratski štit”, od ostatka “PKKistana”. Granatiranje te teritorije počelo je u subotu, kada je obznanjeno formiranje tzv. “sirijskih snaga pogranične sigurnosti”.

Za razliku od “Eufratskog štita”, kada je neprijatelj bio kao takav (neprijatelj) općeprihvaćen, te je operacija imala (mlaku) zračnu podršku kako SAD-a, tako i Rusije, eventualna operacija u Afrinu bit će mnogo kompliciranija. Osim američkog savezništva s PKK/YPG/SDF-om (kako god), ne treba izgubiti iz vida da se PKK i njegovi ogranci ne nalaze na ruskoj listi terorističkih organizacija. S druge strane, činjenica je da je koordinacija i saradnja Turske i Rusije po pitanju sirijskog krvoprolića nesumnjivo bolja nego s NATO saveznicima i koalicijom na čelu sa SAD-om.

S treće strane, režim u Damasku ocijenio je izdajničkom svaku snagu koja sarađuje sa SAD-om, a formiranje tzv. “sirijskih snaga pogranične sigurnosti” blatantnim napadom na sirijski suverenitet, “koji se uklapa u destruktivnu politiku u regiji i ometa svako rješenje krize”. Prije dvije godine režim je bio sasvim zadovoljan saradnjom s (tek) sada proglašenim izdajnicima u gušenju otpora u Halepu, ali to je samo detalj u vječito fluidnim lojalnostima sirijskog krvoprolića.

Dodatno, režim koji hladno spominje “rješenje krize” čini sve da do rješenja ne dođe. Od početka, u odnosu na Ženevu paralelnih mirovnih inicijativa za okončanje sirijskog krvoprolića, Astane i od nedavno Sočija, znalo se da u toj (ne)jednačini ima dosta potencijalnih kvariigri. Formula Astane relativno je jednostavna – svako (Rusija, Iran i Turska) treba zategnuti uzde snagama koje su da l’ pod njihovom kontrolom, da l’ pod utjecajem, što će omogućiti formiranje tzv. zona deeskalacije. Soči je, po svemu sudeći, bio rezultat preuranjenih nada da se s vojnog hardvera može preći za sto.

Napadi sirijskog režima na Idlib, koji prijeti novim valom izbjeglica ka Turskoj, baš kao i napadi bespilotnih letjelica na rusku bazu (naprednom tehnologijom, za koju Rusija uvijenim rječnikom bez direktnog imenovanja, ali isto tako bez ostavljanja mnogo sumnje, optužuje SAD), ostavlja zapitanost ko koga i u kolikoj mjeri kontrolira, no, potvrđuje namjere spomenutih kvariigri.

U svakom slučaju, mir u Siriji dalje je nego što se to činilo još samo prije dva mjeseca. Odsustvom ISIS-a tačke dodira Amerike i njene proxy marionete s drugim učesnicima opasno se zaoštravaju. Možda se, nažalost, može reći da ratovi tek dolaze.

PROČITAJTE I...

Konya je grad u srednjoj Anadoliji s izuzetno bogatim kulturno-historijskim naslijeđem. Bila je kolijevka i centar različitih civilizacija. Prema Novom zavjetu, ovaj grad u srednjoj Anadoliji, koji se tada zvao Ikónion, dva puta posjetio je i sv. Pavao. U 12. stoljeću postaje seldžučka prijestolnica pod sadašnjim imenom. Nastaje period naglog procvata, a Konya postaje jednim od najraskošnijih gradova svijeta. Stanovnik Konye bio je i autor Mesnevije, nadaleko čuveni Mevlana Dželaludin Rumi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!