Dok je Bošnjaka, bit će i stranaka

Paralelni procesi u kojima, s jedne strane, stalno raste opasnost za državu i za bošnjački narod, dok s druge rastu bošnjačka politička iscjepkanost i usitnjavanje, te dolazi do gubitka političkog autoriteta i legitimiteta, ne slute na dobro

Aktuelna unutarstranačka preslaganja i pospremanja, tj. čišćenje stranaka od nelojalnih ili nepristojno ambicioznih kadrova, daju nam priliku da uživo posmatramo jedan fenomen tipičan za ovaj proces. Iako se taj fenomen uglavnom tiče bivših kadrova i različitih puteva kojima su, nakon otpadanja od matičnih stranaka, odlučili usmjeriti vlastite političke karijere i projekte, on nam dosta govori i o izuzetno labavoj i nekonzistentnoj kadrovskoj politici stranaka iz kojih su ovi bivši kadrovi potekli.

U slučaju najveće bošnjačke stranke – SDA, ovaj se fenomen gotovo uvijek manifestira na dva načina. Prvi je onaj kojim su pošli bivši kadrovi nesigurni u snagu vlastite baze, pa pokušavaju steći novu bazu i nove sponzore ili svoju oskudnu političku težinu nastoje kapitalizirati angažmanom u okviru drugih stranaka sasvim drugačijih ideologija. Ovaj trend karakterizira potpuni ideološki zaokret u retorici onog trenutka kada se napusti stranka, a nekada i dok se priprema za taj trenutak. Samim izlaskom nastupa ogromno “prosvjetljenje” i svjetonazorska prekretnica. Onaj koji je deceniju ili više kao kadar SDA tražio glasove i žuljao fotelje javno iskazanom brigom za naciju, vjeru i državu, odjednom se gnuša i javne manifestacije i javne brige za svaku od tih kategorija, naročito mu smeta način na koji to čini njegova dojučerašnja stranka.

Iznenada se otkriva da je dotični ustvari sve vrijeme bio kosmpolita kojeg je gušila stranačka “nacionalistička” sredina. Hronološki gledano, ovakav trend možemo nazvati “od Kebe do Konakovića”, mada je bilo još nekih praktikanata ovog pravca, poput Šepića i dr. Ovakvi groteskni prevrati ambicioznih politikusa bili bi smiješni i donekle benigni da nije žalosne činjenice da takvi svoj ljigavi oportunizam i presvlačenje dresova ne pokušavaju amortizirati i opravdati autošovinizmom naspram onoga čemu su do jučer i sami pripadali. Njihovo “prosvjetljenje” gotovo uvijek prati demonizacija ne samo stranke kojoj su do jučer pripadali nego i njenih tekovina, ideologije ili tradicija koje baštini. Odjednom postaje sporno sve: predratni i ratni kadrovi i politika, sama politička orijentacija stranke, upliv nacionalnog i vjerskog u stranačkom životu, pa čak i sam razlog postojanja stranke koju su netom napustili. U pokušaju da se dokažu kao rehabilitirani i izliječeni “nacionalisti”, ovi bivši kadrovi ne prezaju ni od pokušaja kompromitacije dojučerašnjih kolega, ili čak i samih ideja koje su doskora baštinili.

ŠEMSO KOMPROMITIRAO DINU

Najsvježiji primjer ovom ovih nam je dana pružio bivši premijer Kantona Sarajevo Dino Konaković, i to prilikom osnivanja svoje nove stranke, simpatično nazvane Narod i pravda. Govoreći na osnivačkom skupu, Konaković je promovirao ideju o pojavi izmišljanja nacionalizma, tj. o fabriciranju nacionalističkih tema, a što su navodno prakticirali u njegovoj bivšoj stranci, kao i u “nacionalističkim” strankama drugih dvaju naroda, a sve da bi “zavadili ljude”. Zanimljivo je da su ovakve Konakoviće izjave opće mjesto ovdašnje ljevičarske demagogije od koje se često i sam Konaković ranije branio.

Također, Konaković je poručio da je razlog osnivanja vlastite stranke ne njegova nezadovoljena ambicija, kako bi neki zlonamjerni komentatori primijetili, nego ustrajna borba protiv nacionalizma, a što je, valjda, uvjet za evropsku Bosnu i Hercegovinu, u koju će nas Dino sve povesti. Konakovića su, valjda, ponijeli atmosfera i svečarski trenutak te se u stilu Abu Bekra el-Bagdadija upustio i u praksu tekfira, tvrdeći da u SDA sjede ne samo zli nacionalisti nego i lažni vjernici.

No, Konakovića je na istom skupu uspio nadmašiti očito politički ambiciozni glumac Enis Bešlagić. Obrativši se prisutnima, čini se da je bio zaboravio izaći iz svoje uloge u Hrvatskoj popularnog stereotipnog Šemse, jer je, ničim izazvan, bulaznio o nekakvim fašistima skoro pa tvrdeći da je postkomunistička bošnjačka nacionalna emancipacija rezultirala fašizmom, protiv kojeg će se, valjda, Konaković boriti. Ovo Bešlagiću nije prvi skandal ove vrste. Sjetimo se da je nakon presude za udruženi zločinački poduhvat (UZP) tzv. hercegbosanskoj šestorci tvrdio “da niko time ništa nije dobio već su svi izgubili”, a gaf je napravio i dan nakon osnivačkog skupa Konakovićeve stranke kada je, gostujući u emisiji Nedjeljom u 2 na HRT-u, bošnjački narod nazvao muslimanima, a neke od svojih kritičara “džamijskim miševima”.

Sve to najavljuje specifičan kurs ovog novog političkog projekta, koji će se, izgleda, pored očekivanog obračuna sa SDA, pokušavati obračunavati i s tekovinama koje su proizašle iz vremena političke dominacije te stranke, a koja se odnose na pitanja bošnjačkog političkog suvereniteta. U tome se Narod i pravda ustvari pozicionira nalijevo i primiče strankama koje se samodefiniraju građanskim, pri čemu se pod građanštinom podrazumijeva otklon od nacionalnog identiteta jer se pogrešno smatra da jedno drugo isključuje, a što je inače anomalija političke kulture u Bošnjaka.

IDEOLOŠKI ZAOKRETI OD 180 STEPENI

Druga vrsta manifestacije ovog fenomena ogleda se u onim pojedincima, ili grupama, koji su istupanjem iz SDA ustvrdili da su upravo ONI prava SDA, a ne stranka iz koje su izašli ili iz koje su odstranjeni. To su obično pojedinci koji u sredinama u kojima djeluju već imaju dovoljno snažnu vlastitu bazu i razgranatu klijentelističku mrežu na koju mogu računati pa im, stoga, ovakvi stavovi služe da je dodatno ojačaju i steknu legitimitet i izvan vlastite lokalne sredine. Takvom smo fenomenu već svjedočili kada se pojavila cazinska A-SDA, a odnedavno imamo i primjer PDA Mirsada Kukića.

Ova druga stranka simptomatična je i po tome što interese nekoliko stotina ljudi pokušava prikazati kao interese čitave sredine kojom monopolitistički dominira. Bit će izuzetno zanimljivo pratiti kako će grupa okupljanja oko PDA dosadašnju praksu sakrivanja partikularnog interesa jednog malog interesnog klana unutar velike stranke nastaviti graditi nakon što su izašli na svjetlo dana. Parole o zadržavanju navodnog pravog kursa nikoga neće zavarati jer, kako se pokazalo i s A-SDA, ove stranke nastale zbog ugroženih interesa lokalnih struktura imaju izuzetno malo toga zajedničkog s političkom idejom, kulturom i praksom kakvu je gajio Alija Izetbegović. Štaviše, upletenost ovih struktura u nedavne boračke proteste, zloupotreba lokal-patriotizma radi pokušaja sukobljavanja lokalne sredine s glavnim gradom Bosne i Hercegovine na liniji MI protiv Njih, kao i monopolizacija svih lokalnih resursa mnogo više liči na političku kulturu i svjetonazore najpoznatijeg SDA otpadnika i ratnog zločinca Fikreta Abdića nego na bilo šta što je govorio ili radio Alija Izetbegović.

Posmatrajući način djelovanja ovakvih političkih projekata, teško je prognozirati im blistavu, a pogotovo dugu budućnost jer ju gotovo sigurno nemaju. No, napeta situacija u Bosni i Hercegovini, njeno specifično uređenje, kao i historijski moment u kojem živimo, od svega ovog prave mnogo veći problem nego što bi to on bio da smo u nekim normalnijim i mirnijim vremenima. Ovi politički projekti štetočine su kratkog vijeka, no oni su pokazatelji stanja u društvu te opasnog dugoročnog trenda atomizacije bošnjačke političke scene. To je direktno vezano za pražnjenje politike od bilo kojeg višeg smisla, a što se razumijeva kao posljedica kontinuirano loše kadrovske politike.

Mijenjati stranke nije ni čudno ni sporno, ali praviti pritom ideološke zaokrete od 180 stepeni znak je ne samo primitivnog oportunističkog politikantstva onih koji to prakticiraju već i marginalizacije ideologije i opadanja važnosti neke više ideje kao razloga za udruživanje, organiziranje i djelovanje na političkoj osnovi unutar stranaka iz kojih ovakvi kadrovi potiču. Posebno je problematično kada to postane gotovo uobičajen postupak za svakog novog otpadnika bilo kojeg političkog kalibra. Takva svojevrsna profesionalizacija politike, kao i atmosfera u kojoj prizemni interesi i umreživanje u cilju lične koristi, umjesto zajedničke ideje, potpuno preuzimaju primat, jeste otrov i poljubac smrti za politički život jednog naroda i države.

Takav trend, ako se ne zaustavi, obično proizvodi tešku krizu političke kulture, delegitimizaciju dotadašnjeg načina na koji se politika artikulirala te, što je od svega najopasnije, jačanje i legitimaciju ekstremnih i do jučer marginalnih ideologija i pokreta koje običnom glasaču odjednom izgledaju daleko autentičnije od postojećih mnogobrojnih ličnosti i elita koje održavaju politički status quo lišen smisla i svrhe. Sve je opasnije time jer se ovo dešava u vremenima kada su vrste prijetnji takve da je Bošnjacima potrebna što hitnija politička homogenizacija.

Paralelni procesi u kojima, s jedne strane, stalno raste opasnost za državu i za bošnjački narod, dok s druge rastu bošnjačka politička iscjepkanost i usitnjavanje, te dolazi do gubitka političkog autoriteta i legitimiteta ne slute na dobro. To ne podsjeća na 1992. nego na nešto daleko gore, na 1941. godinu.

PROČITAJTE I...

15. juli 2016. godine živ je i svakodnevno prisutan u turskoj javnosti. Bilo bi nenormalno da je drugačije. Svaki (vojni) puč ostavio je dubokog traga u svijesti turskog naroda. Međutim, ovaj pokušaj bio je različit od svega što je taj narod preturio preko glave. Prije svega, to nije bio vojni puč nego pokušaj preuzimanja države od strane jednog kulta čiji se članovi grabe za prljave gaće njihovog lidera. Bio je to pokušaj preuzimanja države po cijenu, ako ne i priželjkivanje građanskog rata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • resad.huseinagic@gmail.com 06.04.2018.

    Šta je Bošnjački put, šta to mi hoćemo, koji je to konop zakoji treba da se uhvatimo.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!