“Dobro došli u Novi Pazar, glavni grad Bošnjaka”

U potrazi za ključnim riječima koje bude i pokreću statična i mrtva srca

Sandžaklija ne može biti donji, on će ili dobiti ono što mu pripada ili ga neće biti. U ovu rečenicu mogli bismo sažeti ono što svjetonazorski predstavljaju Bošnjaci u Sandžaku. No, njihova borba za manjinska prava u Srbiji ne podrazumijeva borbu na “sve ili ništa”, već nepopustljivu borbu svim legalnim sredstvima od koje se neće odustati ni pod koju cijenu. To je rezultiralo time da Bošnjaci u Srbiji održavaju nastavu na bosanskom jeziku iz bošnjačkih čitanki za 15 hiljada učenika, a taj će broj još rasti. Uspjeli su u tome bez obzira na podijeljenost u tri veće političke opcije, kao i na činjenicu da im je srpska “napredna” i “radikalna” politika, čast izuzecima, u kontinuitetu nenaklonjena. Učinili su to bez obzira što je to bilo nemoguće bez podrške politike: entuzijastični pojedinci, rekli bi posvećenici. Nećemo ih ovom prigodom predstavljati poimenice, nego ćemo otvoriti prostor da sami predstave svoj rad, počevši od predsjednika Bošnjačkog nacionalnog vijeća (BNV) Sulejmana Ugljanina. Za sada da konstatiramo zadivljenost načinom na koji se organiziraju, a da s druge strane konstatiramo da u matičnoj domovini Bošnjaka ne postoji slična nacionalna institucija.

Štaviše, ako bismo pokušali pronaći sličnu instancu u BiH s koje bismo mogli suvereno predlagati i realizirati projekte od nacionalne važnosti, našli bismo se izgubljenim u gomili udruga koje su praktično na izdisaju. I tu svrstavamo one koje imaju tradiciju desetljećima, kao i one koje su pretendirale da se nametnu kao svebošnjačke, objedinjujuće. Nažalost, treba konstatirati stanje invalidnosti u onome što bi trebao predstavljati razgranuti život bošnjačkog nevladinog sektora. Bošnjaci u Sandžaku, koji su u Srbiji autentični narod pa time, tek uvjetno rečeno, dijaspora i tek s ustavnopravne strane manjina, nemaju s tim problema. Njihov je put jasan i artikuliraju ga, bez obzira na podjele, bez kompleksa i viška pehlivanjenja, kao bošnjački nacionalni interes, ali i onaj zavičajno-sandžački. U Bosni i Hercegovini političko djelovanje Bošnjaka nije moguće bez koalicijskog kompromisa, a naša je vodeća stranka doslovno razvučena trpeći neprestane udružene napade, što od Hrvata i Srba, što od bošnjačkih partnera u vlasti, što od opozicije, ali i zbog nezajažljivih ambicija pojedinaca unutar same sebe. Pritom kao da Bošnjaci u BiH još uvijek nisu usvojili osnovnu abecedu koja se tiče vrlo transparentne i u načelu jednostavne spajalice onoga što predstavlja nacionalno bošnjaštvo i državotvorno bosanstvo. “Nudimo oslonac”, zavapit će dijaspora koja je osuđena na samoorganiziranje i zabrinuta je za stanje u matičnoj domovini. Uz malo nadoštimavanje u vezi s njihovom svjesnosti o realnosti zamršenog društvenog sustava unutar kojeg se živi u Bosni i Hercegovini, može se dobiti taj oslonac, možda i presudni.

Međutim, kako to učiniti kada uz neprestanu nacionalnu mimikriju i snishodljivost taj Bošnjak u Bosni i Hercegovini često pokazuje i neuračunljivu dozu oholosti. U Sarajevu, reći će neki, taj je mentalni sklop omeđen relacijom Marijin Dvor – Kozija ćuprija, a na svaki se unos svježe energije i ideja gleda s prezirom. Šta će nama sve te Sandžaklije koje su “okupirale” Sarajevo i navodno narušile prirodni krvotok glavnog grada, pitaju se oholi, ne shvaćajući da je upravo protočnost ljudi i ideja ono što budi i pokreće statična i mrtva srca. Nisu samo Sandžaklije na meti, svi su svima na puškometu, a Bošnjaci su se podijelili na toliko suprotstavljenih frakcija da nam se čini kao da nas ima koliko i Kineza. I neće biti bolje. Opći izbori 2018. po broju kandidata i stranaka, kao i broju neprincipijelnih koalicija koje su na pomolu, potvrdit će tu našu bolesnu potrebu da se razdvajamo, umjesto da se barem na temelju najmanjeg zajedničkog nazivnika objedinjujemo. Ondje gdje ima raspuklina množe se razne vaške, a oni koji bi Bošnjake tako rado vidjeli na koljenima to koriste i potiču podjele koje se mogu umnožavati do te mjere da ćemo na kraju međusobno zaratiti. Zajednički nazivnik možemo nazvati i ključnim riječima koje, bez obzira na jezični naglasak, izgovara Bošnjak u Sarajevu, Novom Pazaru, Podgorici, Zagrebu, Skopju, Ljubljani, Prištini, Ankari, Münchenu, Beču, Ljubljani, Oslu, Stockholmu, odnosno na potezu od Turske do Skandinavije, a ne zaboravimo i na one u Australiji, Kanadi i SAD-u. Uspjeli su u tome i mnogo razvedeniji narodi, što ne bi i Bošnjaci?!

Međutim, ključne riječi treba definirati u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, pa se one zatim lahko iz centra u koncentričnim krugovima šire i mantrički ponavljaju ondje gdje su koncentrirane bošnjačke manjinske enklave koje treba prepoznati kao pozitivno raspoložene lobističke zajednice u službi očuvanja bošnjačkog identiteta i cjelovitosti domovine Bosne i Hercegovine. Dok se to ne shvati i prepozna, snaga i poticaj, impuls koji daje život i inicijalnu snagu treba tražiti izvan Sarajeva. Filozof Šefket Krcić, na promociji sedmičnika Stav u Novom Pazaru, poručio nam je: “Dobro došli u glavni grad Bošnjaka!” A mimo njegovih ushićenosti i ljubavnih poniranja u vlastiti zavičaj, treba promisliti i pitati se o tačnosti njegove tvrdnje. Šta je uopće centar i je li pomičan u globalistički nastrojenom svijetu, i ne nalazi li se ondje gdje je srce živo i budno kao što je u Sandžaku? Ako zbog vlastite oholosti to ne umijemo uvidjeti, onda se barem treba upitati kako je moguće da su oni bez obzira na sve svoje unutarnje probleme, kao i izvanjske, koje se tiču diskriminacije srpske politike, uspjeli osigurati nastavu na bosanskom jeziku za 15 hiljada učenika.

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!