Dobri odnosi s Moskvom i Pekingom za Bošnjake nisu nemoguća misija

Dežurne kritičare i dušobrižnike bosanskih integracija i bošnjačkih frustracija u savremenom svijetu trebalo bi upitati: “Bi li zvanična posjeta bošnjačkog člana Predsjedništva ili predsjedavajućeg Vijeća ministara Kini ili Rusiji bila izdaja ili ugrožavanje interesa zemlje?”

Američki predsjednik Nixon posjetio je 1972. Narodnu Republiku Kinu i susreo se s kineskim vođom Mao Zhe Dongom. Desilo se to samo godinu nakon što je komunistička Kina zauzela mjesto dotadašnjeg zapadnog saveznika Republike Kine, odnosno Tajvana, u Vijeću sigurnosti i Generalnoj skupštini UN‑a, osam godina nakon što je Narodna Republika Kina izvela prvi uspješan nuklearni pokus te devetnaest godina nakon Korejskog rata, u kojemu su dvije države de facto ratovale.

U SAD-u su na različite, suprotstavljene načine reagirali na tu historijsku posjetu. Nixonovu se administraciju napadalo jer je popustila pritisku širenja ׅ“komunističkog bauka”, jer je priznala nečovječan režim u jeku kulturne revolucije stravičnih ideoloških čistki i jer je potez učinjen na doktrini balansa snaga, a ne principu višeg reda međunarodne saradnje suverenih država, već podjele imperijalnih sfera utjecaja. Osim priznanja realnosti Kine kao legitimne nasljednice jedne od najstarijih država na svijetu, posjeta je značila prekretnicu u smislu koncipiranja budućeg svijeta kao multipolarnog, i to na vrhuncu ideološkog sukoba koji se reflektirao kroz posredne ratove dvaju suprotstavljenih vojno-političkih blokova.

“Izdaja”, vrištali su “pravi” Amerikanci, stavljajući posjetu u kontekst domoljublja i američkih vrijednosti, tvrdeći kako je popuštanjem komunističkoj Kini učinjen presedan i bitno ugroženi temelji na kojima počivaju SAD. “Logika”, odvraćali su im podupiratelji normalizacije odnosa, tvrdeći kako se politika vodi u okvirima mogućeg i realnog. Realno je, tada se ispostavilo, kako je Kina postala velesilom, kako ima sve jači utjecaj u regiji i šire, a svoj položaj kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN može, priznata od drugih, koristiti za stabilizaciju prilika u svijetu i doprinositi povećanoj sigurnosti. Zbog toga su mnogi Nixonov potez smatrali državničkim jer je u saradnji, a ne konfliktu s drugim i drugačijim vidio budućnost odnosa i jamstvo globalne sigurnosti.

Ovo je jedan u nizu primjera hrabrog državništva, spremnog suočiti se s poplavom napada i kritika iz svih uglova zarad vizije koja dopire dalje od sutra i ovdje. Vrijeme je pokazalo da je potez bio ispravan, a Kina je danas možda i najodgovornija država na međunarodnom planu. Slične napade doživio je i predsjednik Obama nakon sporazuma s Iranom koji je rezultirao pružanjem jamstava sigurnosti drugima da iranski nuklearni program nije prijetnja oružjem masovnog uništenja, ali i dizanjem ekonomskih sankcija Iranu koje su ugrozile njegovu privredu i stanovništvo. Priznanjem te vrste, Iran postaje važan i odgovoran partner u rješavanju kriznih žarišta, baš kao Kina.

Sve veći broj zemalja postaju važni faktori u međunarodnim odnosima i učvršćuju multipolarni svjetski poredak. Male države takve trendove trebaju prepoznati i prema njima djelovati. Otvarati se, uspostavljati svakovrsne dobre odnose i njegovati saradnju, ne samo ekonomsku. Na vrijeme nalaziti prijatelje kako se poslije ne bi pretvorile u poprište sukoba titana, ako do njih dođe.

Za traženje prijatelja u duhu miroljubive koegzistencije i saradnje ne treba dopuštenje, ausweiss od nadležnih iz evroatlantskih integracija. Dapače, upravo male države mogu biti lakmus‑papir za ispitivanje budućnosti odnosa velikih i moćnih. Finska, koja je kao demokratska zemlja zapadnog tržišnog modela bila neutralna, imala je vrlo dobre odnose s moćnim Sovjetskim Savezom, s kojim je dijelila dugu granicu. Platforma Evropske konferencije (kasnije organizacije) o sigurnosti i saradnji jeste finska i prihvaćena je od svih evropskih zemalja 1975. Autoru koncepta, tadašnjem finskom predsjedniku Urhu Kekkonenu, niko u domovini nije zamjerao izdaju nacionalnih interesa ili idejnih opredjeljenja.

Zato bi dežurne kritičare i dušobrižnike bosanskih integracija i bošnjačkih frustracija u savremenom svijetu trebalo upitati: “Bi li zvanična posjeta bošnjačkog člana Predsjedništva ili predsjedavajućeg Vijeća ministara Kini ili Rusiji bila izdaja ili ugrožavanje interesa zemlje, njezinih evroatlantskih integracija?” Posebno ako za takve posjete znaju saveznici iz EU i NATO pakta. Transparentno, otvoreno, u skladu s najboljim interesima društva i države, Predsjedništvo i Vijeće ministara preuzimaju ulogu izgradnje odnosa s Moskvom i Pekingom, uz obostrano uvažavanje, na najvišem nivou i potpunu i objektivnu prezentaciju stanja. U suprotnom, to čini Dodik iz svoje perspektive.

Sliku o BiH crtalo bi se integralno, istinito. Zašto bi kritičari takvih poteza vlasti i bošnjačkog vrha trebali protestirati, tvrdeći da nas to vuče od Evrope? Kina drži hiljadu i po milijardi dolara američkih državnih obveznica. Misli li se doista da ta činjenica u dobroj mjeri ne određuje odnos SAD s Kinom, bez obzira na retoriku? Ruska je uloga i u našoj regiji velika. Je li Erdoğan izdao Tursku i njezine interese ili okrenuo leđa saveznicima jer je s Rusijom u najtežim trenucima neutemeljenih napada sa svih strana postigao razuman, logičan sporazum i danas, bez znanja SAD ili EU, dogovara primirje u Halepu i humanitarni koridor za civile i pobunjenike? Vrište li dušobrižnici turskog identiteta i zovu li ga izdajnikom? Ne, jer je njegov potez državnički, a baš Turska može, s ovakvim međunarodnim položajem, biti posrednik pri uspostavljanju odnosa s, naoko, “neprijateljski” ili “prosrpski” raspoloženom Rusijom.

 

PROČITAJTE I...

U tom smislu, ilustrativna je nedavna izjava Ane Babić, predsjednice Skupštine Kantona Sarajevo i članice SBB-a, koju je dala krajem oktobra: da je SBB pogriješio što je glasao za imenovanje škole u Dobroševićima po Mustafi Busuladžiću te da će ta stranka na nekoj od narednih skupštinskih sjednica pokrenuti pitanje promjene imena ove škole

Fahrudin Radončić glavni je nosilac izazivanja, širenja i produbljivanja moralne i političke krize i negativnog stanja među Bošnjacima. Dalji trend takvih pogubnih Radončićevih utjecaja treba spriječiti glasanjem na izborima 2018. godine. Patriotske snage odgovorne su da narodu objasne karakter Radončićeve destrukcije. Ako društveni i politički faktori ispune tu vrstu svoje odgovornosti, onda ostaje samo odgovornost na narodu. Ako se problem Fahrudina Radončića ne objasni narodu, onda za posljedice nije odgovoran narod, već će biti odgovorni politički i drugi društveni faktori koji su trebali, a nisu narod osvijestili o opasnostima Radončićevog neprijateljskog djelovanja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!