Dobri odnosi s Moskvom i Pekingom za Bošnjake nisu nemoguća misija

Dežurne kritičare i dušobrižnike bosanskih integracija i bošnjačkih frustracija u savremenom svijetu trebalo bi upitati: “Bi li zvanična posjeta bošnjačkog člana Predsjedništva ili predsjedavajućeg Vijeća ministara Kini ili Rusiji bila izdaja ili ugrožavanje interesa zemlje?”

Američki predsjednik Nixon posjetio je 1972. Narodnu Republiku Kinu i susreo se s kineskim vođom Mao Zhe Dongom. Desilo se to samo godinu nakon što je komunistička Kina zauzela mjesto dotadašnjeg zapadnog saveznika Republike Kine, odnosno Tajvana, u Vijeću sigurnosti i Generalnoj skupštini UN‑a, osam godina nakon što je Narodna Republika Kina izvela prvi uspješan nuklearni pokus te devetnaest godina nakon Korejskog rata, u kojemu su dvije države de facto ratovale.

U SAD-u su na različite, suprotstavljene načine reagirali na tu historijsku posjetu. Nixonovu se administraciju napadalo jer je popustila pritisku širenja ׅ“komunističkog bauka”, jer je priznala nečovječan režim u jeku kulturne revolucije stravičnih ideoloških čistki i jer je potez učinjen na doktrini balansa snaga, a ne principu višeg reda međunarodne saradnje suverenih država, već podjele imperijalnih sfera utjecaja. Osim priznanja realnosti Kine kao legitimne nasljednice jedne od najstarijih država na svijetu, posjeta je značila prekretnicu u smislu koncipiranja budućeg svijeta kao multipolarnog, i to na vrhuncu ideološkog sukoba koji se reflektirao kroz posredne ratove dvaju suprotstavljenih vojno-političkih blokova.

“Izdaja”, vrištali su “pravi” Amerikanci, stavljajući posjetu u kontekst domoljublja i američkih vrijednosti, tvrdeći kako je popuštanjem komunističkoj Kini učinjen presedan i bitno ugroženi temelji na kojima počivaju SAD. “Logika”, odvraćali su im podupiratelji normalizacije odnosa, tvrdeći kako se politika vodi u okvirima mogućeg i realnog. Realno je, tada se ispostavilo, kako je Kina postala velesilom, kako ima sve jači utjecaj u regiji i šire, a svoj položaj kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN može, priznata od drugih, koristiti za stabilizaciju prilika u svijetu i doprinositi povećanoj sigurnosti. Zbog toga su mnogi Nixonov potez smatrali državničkim jer je u saradnji, a ne konfliktu s drugim i drugačijim vidio budućnost odnosa i jamstvo globalne sigurnosti.

Ovo je jedan u nizu primjera hrabrog državništva, spremnog suočiti se s poplavom napada i kritika iz svih uglova zarad vizije koja dopire dalje od sutra i ovdje. Vrijeme je pokazalo da je potez bio ispravan, a Kina je danas možda i najodgovornija država na međunarodnom planu. Slične napade doživio je i predsjednik Obama nakon sporazuma s Iranom koji je rezultirao pružanjem jamstava sigurnosti drugima da iranski nuklearni program nije prijetnja oružjem masovnog uništenja, ali i dizanjem ekonomskih sankcija Iranu koje su ugrozile njegovu privredu i stanovništvo. Priznanjem te vrste, Iran postaje važan i odgovoran partner u rješavanju kriznih žarišta, baš kao Kina.

Sve veći broj zemalja postaju važni faktori u međunarodnim odnosima i učvršćuju multipolarni svjetski poredak. Male države takve trendove trebaju prepoznati i prema njima djelovati. Otvarati se, uspostavljati svakovrsne dobre odnose i njegovati saradnju, ne samo ekonomsku. Na vrijeme nalaziti prijatelje kako se poslije ne bi pretvorile u poprište sukoba titana, ako do njih dođe.

Za traženje prijatelja u duhu miroljubive koegzistencije i saradnje ne treba dopuštenje, ausweiss od nadležnih iz evroatlantskih integracija. Dapače, upravo male države mogu biti lakmus‑papir za ispitivanje budućnosti odnosa velikih i moćnih. Finska, koja je kao demokratska zemlja zapadnog tržišnog modela bila neutralna, imala je vrlo dobre odnose s moćnim Sovjetskim Savezom, s kojim je dijelila dugu granicu. Platforma Evropske konferencije (kasnije organizacije) o sigurnosti i saradnji jeste finska i prihvaćena je od svih evropskih zemalja 1975. Autoru koncepta, tadašnjem finskom predsjedniku Urhu Kekkonenu, niko u domovini nije zamjerao izdaju nacionalnih interesa ili idejnih opredjeljenja.

Zato bi dežurne kritičare i dušobrižnike bosanskih integracija i bošnjačkih frustracija u savremenom svijetu trebalo upitati: “Bi li zvanična posjeta bošnjačkog člana Predsjedništva ili predsjedavajućeg Vijeća ministara Kini ili Rusiji bila izdaja ili ugrožavanje interesa zemlje, njezinih evroatlantskih integracija?” Posebno ako za takve posjete znaju saveznici iz EU i NATO pakta. Transparentno, otvoreno, u skladu s najboljim interesima društva i države, Predsjedništvo i Vijeće ministara preuzimaju ulogu izgradnje odnosa s Moskvom i Pekingom, uz obostrano uvažavanje, na najvišem nivou i potpunu i objektivnu prezentaciju stanja. U suprotnom, to čini Dodik iz svoje perspektive.

Sliku o BiH crtalo bi se integralno, istinito. Zašto bi kritičari takvih poteza vlasti i bošnjačkog vrha trebali protestirati, tvrdeći da nas to vuče od Evrope? Kina drži hiljadu i po milijardi dolara američkih državnih obveznica. Misli li se doista da ta činjenica u dobroj mjeri ne određuje odnos SAD s Kinom, bez obzira na retoriku? Ruska je uloga i u našoj regiji velika. Je li Erdoğan izdao Tursku i njezine interese ili okrenuo leđa saveznicima jer je s Rusijom u najtežim trenucima neutemeljenih napada sa svih strana postigao razuman, logičan sporazum i danas, bez znanja SAD ili EU, dogovara primirje u Halepu i humanitarni koridor za civile i pobunjenike? Vrište li dušobrižnici turskog identiteta i zovu li ga izdajnikom? Ne, jer je njegov potez državnički, a baš Turska može, s ovakvim međunarodnim položajem, biti posrednik pri uspostavljanju odnosa s, naoko, “neprijateljski” ili “prosrpski” raspoloženom Rusijom.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!