Djeca vraćena u limenim kovčezima

. Za većinu vojnika nesrpske i necrnogorske nacionalnosti, koji su služili vojni rok u JNA, juni 1991. godine bio je početak stradanja. Naime, JNA je 27. juna 1991. godine počela rat u Sloveniji, a kasnije izvršila agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Televizija je prikazivala mladog vojnika Bahrudina iz Puračića kod Tuzle na položaju u Sloveniji, koji na pitanje novinara šta se to dešava odgovara: “Oni, k'o biva, hoće da se otcjepe, a mi im, k'o biva, ne damo.” Od tada su jedva punoljetni vojnici ubijani u kasarnama, na vojnim poligonima, prilikom održavanja vježbi, na ratištima i drugim mjestima

Za nepunih deset mjeseci, od 27. juna 1991. godine do početka agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu (6. aprila 1992. godine), u redovima JNA poginulo je više od stotinu regruta iz BiH, a na hiljade je ranjeno ili su ostali teški psihički bolesnici. Njihov status nije pravno reguliran niti postoje spomen-obilježja o njhovom stradanju.

Bivša JNA je i prije agresije na Bosnu i Hercegovinu bivala sve manje jugoslovenska, da bi neposredno pred rat postala isključivo srpska i crnogorska. U njoj su na komandnim mjestima ostali podobni i poslušni oficiri, izvršioci velikosrpske ideologije.

Vojnici nesrpske i necrnogorske nacionalnosti gurani su u prve redove, na najteža ratišta, gdje su ih ubijale i njihove starješine i kolege samo zato što su bili Bošnjaci, Hrvati ili Albanci. Da bi se spasili, vojnici su samoinicijativno, uz pomoć roditelja, u organizaciji Patriotske lige ili Foruma roditelja “Svi za sve”, bježali iz JNA. Mnogi su spašeni, a neki su uhvaćeni i zbog bijega osuđeni. U Bileći su pripadnici milicije uhvatili trojicu bjegunaca iz JNA između sela Podgorje i Njegovanovići: Mustafu Mulića iz Bosanskog Petrovca te Tuzlake Selima Osmančevića i Emira Džihića. Osuđeni su na zatvor u kojem su fizički zlostavljani duže od mjesec dana.

Broj ubijenih regruta povećava se u drugoj polovini 1991. godine. U mrtvačkim sanducima JNA ih vraća njihovim kućama. Nažalost, mnogi roditelji nisu nikada dobili posmrtne ostatke svoje djece. Događalo se i to da vojne vlasti u mrtvačkim sanducima umjesto ubijenih vojnika šalju pogrešna tijela, vjerovatno ona koja su imali u mrtvačnicama.

U rogatičkom selu Žepa, roditelji vojnika Almira Omanovića, koji je bio navršio tek 19 godina, doživjeli su dodatni šok na dan njegove sahrane 28. oktobra 1991. godine. Umjesto svog sina, Omanovići su u mrtvačkom sanduku dobili leš starijeg, bradatog, nepoznatog muškarca. U potragu za Almirovim tijelom uključio se i Međunarodni crveni križ, ali bez uspjeha.

Kasarne kao logori

Sarajlija Senad Selmanović u martu 1991. godine otišao je u JNA. U Banjoj Luci proveo je tri mjeseca na obuci za tenkistu pa prekomandovan u Kumanovo.

“Zabranjeni su nam izlasci u grad, onemogućeno je slušanje radija, gledanje televizije, telefoni su bili isključeni. Ubrzo smo obaviješteni da naša četa ide u Zaječar. Kasarna u Zaječaru bila je poput logora. Bili smo opkoljeni srpskim vojnicima. Jeli smo samo dvopek, a o higijeni nije bilo ni govora. Poslije nepunih mjesec dana prebačeni smo u kasarnu u blizini Karlovca. U toj kasarni doživjeli smo pravi pakao. Prijetili su nam pijani vojnici i oficiri, Srbi i Crnogorci. Naš neposredni starješina bio je stariji vodnik Vlatko Engelevski. Jednom je prišao s otkočenim pištoljem, uhvatio me za rame i priprijetio: ‘Ko me iznevjeri i pokuša pobjeći, ovim pištoljem ću ga ubiti.’ Odmah je po dolasku u kasarnu napravljen novi raspored tenkovskih posada, u kojima su od nas odvojeni vojnici srpske i crnogorske nacionalnosti. Naši tenkovi postavljeni su na isturena i nezaštićena mjesta. Oko kasarne je bilo selo s dosta kuća, a s jedne strane graničila je s katoličkim grobljem. U desnom je uglu kasarne postavljen tenk T-55, u kojem sam ja bio vozač. Tenkovi sa srpskim i crnogorskim po­sadama bili su u hangarima ili iza hangara, dobro zaštićeni od teškog oružja. Iza naših tenkova, uz ogradu, u rovovima bili su dobro sklonjeni srpski i crnogorski vojnici koji su imali zadatak čuvati kasarnu paziti na nas. Krajem augusta ili početkom septembra napadnuta je kasarna. Radiovezom dobili smo naređenje da i mi počinjemo pucati. Stariji vodnik dreknuo nam je: ‘Rokaj, bre, ruši sve ispred sebe, nemojte da dođem tamo da ja vas srokam!’ Borba se toliko rasplamsala da nismo mogli promoliti glavu iz tenka. Na sve strane ležali su mrtvi koje smo kasnije ukopavali u krugu kasarne. Prema mojoj procjeni, poginulo je oko stotinu vojnika. U valovima su nas napadali „Zenge“ i „Crna legija“ (crnokošuljaši). Kada se borba stišavala, dozivali smo se i provjeravali koliko ima mrtvih, ranjenih ili nestalih. Često smo u nekom od tenkova zaticali pobijenu posadu, ponekad i zaklanu. U tenku koji je bio na liniji s našim udavljeni su žicom svi članovi posade. U jednom sam tenku vidio tijela mojih prijatelja raskomadana i razbacana po unutrašnjosti tenka. Od vatre i velike temperature skoro su izgorjela. U međuvremenu sam i ja ranjen, metak mi se zario u nogu. Izvadio sam ga rukom.“

Senad je jedno vrijeme služio u Teritorijalnoj odbrani u Tuzli, a onda prelazi u MUP u Sarajevu, gdje je bio do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Žigosanje vojnika

U nekim vojnim jedinicama Jugoslovenske armije regruti su “žigosani”. Nijaz Peljto iz Rudog pokazao mi je na mišici lijeve ruke prisilno istetoviranu oznaku “JNA”.

“U vojsku sam otišao krajem 1991. u Zalužane, odakle sam prekomandovan na Manjaču kod Banje Luke. Otpočinjanjem rata u Hrvatskoj učestvovao sam u borbama na Plitvicama. Razmišljao sam da pobjegnem. Nekome je to i uspjelo. Moj vod imao je sedam vojnika, većinom musli­mana. Najviše sam se družio sa Salihom Palakom, koji je kasnije poginuo. Saznao sam da su neke regrute prisilno tetovirali. Ubrzo je došao red i na moj vod. Jedan po jedan išli smo na obilježavanje. Na mišici lijeve ruke četnici su nam utiskivali oznaku ‘JNA’. Bilo mi je teško, ali se nisam smio usprotiviti.”

Ubistva vojnika-regruta bila su svakodnevica. Groblja su se punila mladićima koji su navršavali osamnaestu ili devetnaestu godinu. To je bilo vrijeme pripreme agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Među prvim žrtvama među regrutima bivše JNA bio je Borislav Pivač iz Novog Travnika. Poginuo je 28. juna 1991. godine u blizini Maribora. Istog dana poginuo je i Mostarac Antonije Simunović, koji je vojni rok služio u Dravogradu. Nekoliko dana kasnije, 2. jula 1991. godine, kod Novog Mesta ubijen je Fahir Imamović iz Rašljana kod Brčkog.

Desetodnevni rat u Sloveniji počeo je 27. juna 1991. godine, kada je nad Ljubljanom oboren helikopter JNA. Poginula su tri člana posade: Milenko Jorgić, Eldin Hrapović i Miroslav Šandor. U Sloveniji su život izgubila 44 pripadnika JNA, najviše regruti mlađi od 20 godina.

Stradanje vojnika-regruta nastavlja se u augustu 1991. godine, ali sada na hrvatskim ratištima.

Pokušaj ubistva Nusreta Odobašića iz Kaknja u kasarni u Varaždinu 16. augusta 1991. godine izazvao je veliku pažnju i brigu Bošnjaka okupljenih oko Zagrebačke džamije. Oni su brzo reagirali i spasili teško ranjenog Nusreta iz bolnice u Varaždinu. Komanda Varaždinskog garnizona nije nikada obznanila pravu istinu o teškom ranjavanju vojnika Odobašića, a civilnu bolnicu, u kojoj je on ležao, čuvala je vojna policija.

“Teško sam ranjen na vojnom poligonu uz obalu Drave. Bilo je vrijeme ručka. U mojoj blizini bio je vojnik Miroljub Živković iz Zrenjanina. Pozvao sam ga da skupa jedemo. On je mrzovoljno odbio. Samo što sam krenuo prema kuhinji, čuo sam ga kako me zove. Okrenuo sam se. U tom momentu začuo se pucanj. Osjetio sam jak bol. Pao sam i više nisam znao za sebe. Miroljub Živković, bez ikakvog razloga, pucao je u mene iz automatskog pištolja ‘škorpion’”, ispričao je kasnije Nusret Odobašić. Ostao je bez ikakvih primanja iako je proglašen 70% invalidom.

JNA roditeljima nudila pogrešne leševe

Nermin Selimović iz Sarajeva poginuo je u devetnaestoj godini, 16. septembra 1991. godine, na ratištu u Hrvatskoj – u Okučanima. Komad mine pogodio ga je u glavu.

“Moj sin nije završio pravu obuku na tenku, jer je bio bolestan. Iz stacionara je upućen na front. Tog 16. septembra posadu tenka činili su moj sin, Mirsad Ibrahimović, Davor Bilela iz Kaknja i Ivan Lalatović iz Nikšića. Bili su žrtvovani, jer su poslani na čelu kolone, a znalo se da je pripremljena zamka”, rekao je Nerminov otac Isak Selimović, dodavši da bi lakše podnosio bol za djetetom kada bi regrutima JNA bio priznat status poginulih boraca.

Kao regrut JNA poginuli su i devetnaestogodišnji Bišćanin Nermin Hodžić te Ibrahim Kerić iz Teslića. Ibrahim je poginuo u selu Nustari kod Vinkovaca, a njegove roditelje predstavnici JNA pozvali su u Beograd da preuzmu posmrtne ostatke. Među poginulima nisu našli tijelo svog sina. Vojne vlasti nudile su im neke druge leševe. Roditelji su to odbili i kasnije saznali da je njihov Ibrahim sahranjen na mjesnom groblju u Vinkovcima.

U limenom kovčegu poslala je JNA u Bihać i tijelo Nedžada Majstorovića, koji je poginuo kod Karlovca, a u popratnom dokumentu pisalo je: “Pao je hrabro i odlučno braneći položaj i svoje drugove u prvim borbenim redovima, odupirući se ustaškim zločincima, ispunjenim mržnjom i bezumljem.”

O vukovarskoj tragediji pisale su dosta hrvatske i srpske novine ističući žrtve u svojim redovima. Niko nije spominjao ubijene vojnike JNA bošnjačke, albanske, romske i drugih nacionalnosti koji su mimo svoje volje završili na ratištima. Prelistao sam ljekarske nalaze oboljelih vojnika s tog ratišta i došao do zabrinjavajućeg podatka o broju psihički oboljelih. Mnogi su poginuli, ranjeni, nestali… Nedžad Brkić preživio je strahote kao učesnik vukovarske bitke.

“U JNA sam otišao u martu 1991. godine, u Kikindu. Sve je bilo uredu do rata u Sloveniji. Oživljava srpski nacionalizam. Potom dolazi rat u Hrvatskoj i naš odlazak na ratište. Iz kasarne su probrani vojnici nesrpske nacionalnosti i problematični srpski vojnici. U jedinici u koju sam raspoređen bilo nas je 45. Poslati smo u napad na prvu liniju. U noći između 4. i 5. novembra naši transporteri pogađani su zoljama, raspadali su se i gorjeli. Kraj mene je poginulo pet vojnika, a bio je veliki broj ranjenih. Sljedeći napad bio je opet u noći, za nas teži i tragičniji. Prešli smo ponton preko kanala i došli do nasipa uz prugu. Puzali smo uz nasip, bio sam u drugom ili trećem redu, što mi je spasilo život. Vojnici iz prvog reda ustali su i krenuli naprijed, misleći da ih hrvatski branioci neće primijetiti. Iznenada vidimo svijetleće rakete, a onda dolazi paljba iz svih oruđa i oružja. Naši vojnici padaju kao snoplje.”

Samoranjavanje kažnjavano strijeljanjem

Vukovarska bitka poznata je po još jednom fenomenu – po samoranjavanjima kojima su regruti pa i oficiri JNA željeli izbjeći dalje učestvovanje u agresiji na Hrvatsku. Jugoslovenski oficiri u početku nisu znali ciljeve samoranjavanja. No, ubrzo saznaju istinu i samopovrjeđivanja kažnjavaju smrću. Vojnici prestaju sa samoranjavanjem, ali počinju pribjegavati “dogovornom ranjavanju”, u kojem vojnik u vojnika sporazumno puca i ranjava ga. Tako je povrijeđeni vojnik imao velike šanse da se izvuče iz ratnog pakla.

Enver Rizvanović iz Tešnja razmišljao je i sam da se rani kako bi se spasio iz Vukovara, ali to nije smio uraditi zbog prijetnji srpskih oficira. O strahotama kroz koje je prošao Enver svjedočio mi je njegov otac Avdo: “Enver je iz Beograda upućen na vukovarsko ratište. Njegova je četa skoro sva izginula. Učestvovao je u uličnim borbama u Vukovaru. Najbolje su prošli vojnici koji su bili ranjeni. Mom Enveru naredio je njegov starješina, kapetan hrvatske nacionalnosti, da mu puca u noge, da ga rani. Enver nije mogao pucati u starješinu. Kada ga je kapetan zamolio i rekao mu da će mu tako spasiti život, popustio je. Obećao je da će pucati i više nije mogao natrag. Prikupio je svu snagu, nanišanio i opalio. Kapetan je pao kao pokošen. Enver je pobjegao glavom bez traga. Popeo se na jednu ruševnu zgradu i s trećeg sprata skočio. Nije se želio ubiti, priželjkivao je povredu, lom kosti i slično, što bi mu omogućilo da leži u bolnici dalje od Vukovara. Začudo, nije mu ništa bilo. Odmah se podigao i udaljio od zgrade. I dalje je razmišljao kako da se povrijedi, ali da ne izgleda kao samoranjavanje. Uzeo je pušku, stisnuo zube i kundakom udario po koljenu. Pao je. Poslije izvjesnog vremena, pronašli su ga drugi vojnici. Pružena mu je pomoć. Nisu ga otpremili u bolnicu. Tri dana poslije bio je u selu Negoslavci, tumarajući unaokolo i oslanjanjući se na štap. Ugledao je vojni helikopter koji se podizao. Mahinalno je mahnuo rukom u pravcu helikoptera. Ubrzo se helikopter spustio u njegovoj blizini. Unutra je ugledao kapetana kojeg je prije nekoliko dana ranio. Posada ga je uvukla u helikopter. Bog je htio da njih dvojica jedan drugom pomognu i da skupa odlete na liječenje u VMA u Beograd. Ubrzo su bolnicu napustili svako na svoju stranu. Ja sam otišao po sina i u pidžami ga vratio kući.”

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!