Divanska književnost Bošnjacima nije Drugost

Amina Šiljak-Jesenković, “Odrazi ljubavnih mesnevija u stihovima bošnjačkih divanskih pjesnika”, Orijentalni institut u Sarajevu, 2016. godine

Rijetko se u bosanskohercegovačkoj akademskoj zajednici pojavi knjiga čija je formalna veličina tako očito nesrazmjerna vremenu potrebnom za njeno pisanje. Takvi su, najčešće, leksikoni, rječnici i enciklopedije. Knjige su to koje se ne čitaju u dahu jer nisu ni pisane u dahu, ali imaju zagarantirano mjesto na policama biblioteke svakog iole ozbiljnog čitaoca, ne samo akademskog radnika. Jedna takva knjiga promovirana je prije dvije sedmice u mevlevijskoj tekiji na Kovačima: Odrazi ljubavnih mesnevija u stihovima bošnjačkih divanskih pjesnika Amine Šiljak-Jesenković. Već njen naslov nagovještava duboku upućenost autorice u orijentalno-islamsku književnost, kao i prepoznavanje i razumijevanje složenih odnosa između prototekstova, arhitekstova i metatekstova. Budući da je ova knjiga nastala na temelju doktorske disertacije odbranjene na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, čitalac sve navedeno s pravom očekuje. Međutim, knjiga iznevjerava horizonte očekivanja, ali ne tako što ne ponudi čitaocu očekivano nego i više od onog čemu se nadao.

Ko bi od knjige nastale na temelju doktorske disertacije mogao očekivati interpretativnu slobodu eseja, borhesovsku širinu pristupa, potragu za maglovitim dubinama samoga sebe, pitanja bez odgovora? U  Odrazima ljubavnih mesnevija u stihovima bošnjačkih divanskih pjesnika sve je ovo itekako prisutno, ali istovremeno i isprepleteno tako da su poništene grube razlike između teorije i književnog teksta, nauke i literarnosti. Dok se autorica poziva na strukturalnu semiotiku Jurija Lotmana, na istoj stranici odjekuje cvrkut Attarovih ptica.

Pretresajući veliki korpus tema i motiva orijentalno-islamske književnosti, Šiljak-Jesenković čitaocu nudi uvid u načine intertekstualnog referiranja bošnjačkih divanskih pjesnika na velike teme jedne nadnacionalne književnosti. “Kako sadržaje ljubavnih mesnevija posmatramo kroz nastojanje iskazivanja neizrecivog, odnosno pripovijedanja o iskustvu tesavvufske ljubavi i duhovnog putovanja kroz spoznaju, koje se završava u tačci u kojoj se stvoreni (čovjek) sjedinjuje sa svojim Stvoriteljem, i kako najveći broj djela divanske književnosti promatramo u ovom svjetlu, sasvim je logično da se i bošnjački divanski pjesnici naslanjaju na ova djela i da u svojim djelima referiraju na pojedine likove ljubavnih mesnevija, njihova stanja i radnju ovih tekstova”, piše Šiljak-Jesenković.

Autorica u prvom dijelu knjige donosi biografije četrnaest bošnjačkih divanskih pjesnika, da bi u nastavku obradila njihov odnos prema najreferentnijim temama i motivima orijentalno‑islamske književnosti. Priče o Kajsu (Medžnunu) i Lejli, Ferhadu, Husrevu i Širin i Jusufu i Zulejhi autorica ističe kao tri priče na čiji sadržaj i motive referiraju gotovo svi pjesnici. U većini ljubavnih mesnevija orijentalno-islamske književnosti glavni se lik u određenom trenutku identificira s Medžnunom te je ova priča postala nezaobilaznim toposom ove književnosti. Takav je slučaj i s bošnjačkim divanskim pjesnicima. Kod svakog pjesnika u čije je djelo ostvarila uvid, Šiljak-Jesenković pronalazi stihove o Medžnunu i Lejli. Autorica ih objašnjava iz ugla tesavvufa prepoznajući u njima simbole i metafore. Pritom citira i tesavvufske autoritete, poput Muhjiddina ibn Arebija i njegovo mišljenje da je Medžnun, ustvari, kategorija duhovnih putnika. Ibn Arebijevo tumačenje Medžnuna kao “pametne budale”, “ludog bogougodnika”, Šiljak-Jesenković prepoznaje u stihovima Alauddina Sabita Užičanina Na putu Ljubavi potreban je razuman vođa / Dogovorom ćemo izabrati Medžnuna, pokazujući tako varijaciju književne obrade ovog lika u pjesmi jednog bošnjačkog autora. Na sličan način autorica objašnjava i varijacije drugih tema orijentalno-islamske književnosti u stihovima bošnjačkih divanskih pjesnika. Važno je napomenuti da je obrađen i odnos naših autora prema nezaobilaznim motivima jedne velike književnosti, poput motiva leptira i svijeće, slavuja i ruže, ljepote i ljubavi.

Treba istaknuti da je u ovoj knjizi primjetan otklon autorice prema tumačenju klasičnih dijela metodama savremenih poststrukturalističkih teorija. Lotman i Attar mogu na istu stranicu, ali se Attarovo djelo ne tumači teorijama tekstualnosti karakterističnim za 20. stoljeće. Tako je izbjegnuta orijentalistička zamka preispitivanja Drugog izvana, bez pokušaja da se Drugi istinski razumije. Upravo su u tu zamku upali i pojedini bošnjački istraživači kojima je divanska književnost Bošnjaka predstavljena kao strani, a ne njihov vlastiti fenomen realiziran u modelima jedne nadnacionalne književnosti. Za razliku od takvih, koji su svoju vlastitu tradiciju tretirali kao Drugost vrednujući je mjerilima zapadnoevropske savremenosti, doprinoseći tako mračnom diskursu orijentalizma, Šiljak-Jesenković ukazuje na puteve razumijevanja divanske poezije Bošnjaka ne čineći nasilje nad njom. Nadamo se da će orijentalni filolozi ovu knjigu prepoznati ne samo kao značajan događaj u našoj akademskoj zajednici nego i kao model pristupa bogatom pisanom nasljeđu Bošnjaka na orijentalnim jezicima.

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!