Devetogodišnjak i njegovo stado od devet ovaca

“Uvijek kad mi ko da ili bajramluk ili šta sebi onako da kupim, ja to stavim u kasu, neću da trošim. Ne volim pare da trošim u budalaštine. Ne volim ni igračke plaho, nisam više mali. Zato sam kupio sebi ovce i kauč u svojoj sobi. Hoću da držim janjad i da budem prvo najveći farmer u Pobuđu, a onda i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ali oko njih ima podosta posla”

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Rijetko može proći bilo kakav ozbiljan razgovor ili druženje a da se ne započne, između ostalih, i tema o današnjoj djeci i njihovom odrastanju. Dok roditelji kritiziraju tehnologiju, tablete, mobitele, računare i internet, tvrdeći da su to glavni razlozi što djeca današnjeg doba sve više postaju asocijalna i onesposobljena za život, istovremeno im djeca u susjednoj sobi sjede, zure u iste te mobitele i tablete i tako prođe cijela večer a da niko ni s kim ne progovori nijednu riječ.

Vele još da su djeca nezainteresirana za bilo šta. “Bogami, isto zombiji, samo sjede i zure u ekrane”, veli jedan. “Eh, kad se samo sjetim našeg djetinjstva, sličica, klikera, lopte, viktorije, glava, veselih golića, truhle kobile, janjine kupusa i slanine, sankanja, trokolica, ma svega”, dodaje drugi. “Pa ova današnja djeca i omladina ne znaju ništa ni da rade. Ja sam u ratu s deset godina išao na vodu, cijepao drva, kopao panjeve, drva nije bilo pa se moralo kopati panjeve, imao sam svoju sjekiru okrnjenu na jednom kraju, ne baš pretjerano oštru, ali je radila posao. Ja onom svom ne bih smio dati ni noktaricu u ruke, a kamoli sjekiru, a četiri godine je stariji nego što sam ja tad u ratu bio”, zaključuje treći, i tako ukrug.

Međutim, u Pobuđu u Istočnoj Bosni, blizu Nove Kasabe, u kojoj bošnjačka djeca danas uče svoj maternji, bosanski jezik, živi devetogodišnji Amer Ibrahimović, koji ne liči na svoje vršnjake. Voli i on ponekad poigrati se na računaru i na mobitelu, ali mu to trenutno nije previše zanimljivo. Kaže da nije dijete da se igra s igračkama. Ima psa tornjaka, nije opasan, neće ujesti.

Tu je i mačak Brko, ljenčari po čitave dane, voli da jede i da se mazi. Tu su još i Maša, Cicko, Sneki, Gumeni, Tiki, Žepljanka, Gara i još dvoje kojima se Amer nije mogao sjetiti imena. Četiri ovna i pet ovaca. Amer ih je zimus kupio čim su se ojanjili, a sada su to već poodrasle ovce. Brine se o njima, hrani ih, prinosi im vodu, igra se s njima, ipak, on im je dao ova zanimljiva imena. Kaže da mu je cilj da proširi stado i da ima više od 300 ovaca kako bi postao najveći farmer u Pobuđu i okolini, a nakon toga, ko zna, možda i najveći u cijeloj Bosni i Hercegovini.

“Hoću da držim janjad i da budem prvo najveći farmer u Pobuđu, a onda i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ali oko njih ima podosta posla. Mora im se stalno sipati friška voda, a onda se mora polagati sijeno, trava, mora ih se pustiti i da pasu, a mora ih se i šišati, meni se čini, makar jednom godišnje. Babo pokosi travu i onda nakon nekoliko dana babo i ja dođemo i prevrnemo je da se fino osuši. Onda sijeno pokupimo, napravimo stožinu i nakon nekoliko dana dovezemo i položimo. Babi sve pomažem, i oko drva isto tako. Babo debela siječe, a ja tanka kupim i nosim”, prepričava Amer.

STIPENDIJA UMJESTO DJEČIJEG DODATKA

Ameru je sasvim jasno da je farmerski posao velika odgovornost i da tu ima mnogo obaveza. Priča nam kako je skupio novac da kupi prvo malo stado. “Uvijek kad mi ko da ili bajramluk ili šta sebi onako da kupim, ja to stavim u kasu, neću da trošim. Ne volim pare da trošim u budalaštine. Ne volim ni igračke plaho, nisam više mali. Zato sam kupio sebi ovce i kauč u svojoj sobi.”

Amerov otac Ibrahim prisjeća se kako je zimus, u vrijeme kad su se ovce janjile, jedno jutro pio kahvu s hanumom. “Kad eto ti njega iz sobe. Stavi pred nas nekakve pare i kaže: ‘Babo i mama, znate šta sam riješio?’ Mi se zgledasmo nako u čudu: ‘Šta si riješio, drago dijete?’, upitam ga. ‘Hoću da budem farmer ovaca i za ovo para što imam hoću sve sebi da kupim malu janjad i da ih othranim. To sam riješio i to hoću tako da bude’, kaže mi. ‘Otkud ti pare, dragi Amere?’, pitam ga, a on mi odgovori da je skupljao godinama od bajramluka i ovako, kad mu ko šta da da kupi čokoladu ili igračku. I mi, šta ćemo, pristanemo. Pedeset maraka je jedno janje koje se tek ojanji. Kupio ih je osmero, a jedan moj ahbab iz Podžeplja donese mu još jedno na poklon, kaže, neka ima i deveto”, prisjeća se Ibrahim.

Ibrahim sa suprugom i dvojicom sinova živi u Pobuđu od 2005. godine. Nema nikakva mjesečna primanja. Donedavno je imao dječiji doplatak, 40 maraka. “Kad je Amer krenuo u školu u Novoj Kasabi, gdje se uči bosanski jezik, ovi iz RS-a su nam ukinuli doplatak. I neka su. Allah, dž. š., pomaže svoje robove preko dobrih ljudi. Prošle je sedmice Amer s još dvoje djece koja idu u školu u Novu Kasabu dobio stipendiju od Udruženja ‘Unija internacionalnih demokrata BiH’, odnosno ‘Unija evropskih demokrata Balkana’. Kažu da Allah, dž. š., nikad nikome nešto ne uzme da mu to višestruko ne nadoknadi i da mu ne zamijeni boljim. Eto, tako se pokazalo i u našem slučaju. Amer je već isplanirao da s tim stipendijama u zimu, kad se počnu janjiti ovce, proširi svoje stado.”

Ibrahimov otac se 2000. godine vratio u Pobuđe i bio je jedan od prvih povratnika. Odmah je formirao džemat u Pobuđu u mektebu u Suljićima, kojeg su srpske snage zapalile. Ibrahim tvrdi da je njegov babo bio prvi efendija poslije Dejtonskog sporazuma koji je pored Drine formirao džemat i proučio ezan. Priča da je komšijama Srbima to bio žestok udarac i da su se nemalo začudili kada su nakon toliko vremena ponovo čuli ezan u ovom kraju.

“Mati mi je bila nepokretna, pa ju je on znao ostaviti u takvom stanju i otići da klanja džumu, a trebalo mu je pješke tri sata da dođe u Suljiće. Mi smo se 2005. godine vratili u naše herojsko Pobuđe. Herojsko, kažem, jer ono je natopljeno šehidskom krvlju. Na tri mjesta smo postavili tri nišana gdje su bile tri velike zasjede, gdje je pohvatano i pobijeno na hiljade Bošnjaka. Meni je zaista čast da živim ovdje na ovom našem tlu, a mogao sam, kao i ostali, otići bilo gdje na Zapad gdje se malo bolje i lakše živi”, kaže Ibrahim, koji je za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu bio komandir čete u Srebrenici.

Danas se Ibrahim bavi poljoprivredom. “Bavimo se svačime, najviše poljoprivredom. Imamo plastenik od 200 kvadratnih metara i njega smo u teškom periodu na kredit kupili. Najteže je kada dođe zimski period pa onda moramo da platimo rate, ali eto, i to se nekako predevera. Proizvodimo paprike, sijemo kukuruz, grah, pečemo pekmez. Naše domaće, neprskano sve. A u cijeloj toj priči naš Amer nam pomaže i pravi planove kao da je odrastao čovjek. A ima samo devet godina.”

UČENIK I AMBICIOZNI FARMER

Amer Ibrahimović već je napravio planove za iduću godinu. Obećao je tetkama koje žive u Austriji i Americi prodati po jednog ovna kao kurbane, a one će svakako doći iduće godine za Kurban-bajram. Kroz smijeh kaže da ga sve ovce i ovnovi slušaju osim jednog. “Jedan me ne sluša, hoće da me udari. Zato uvijek u ruci moram imati prut, nema mi druge. Ima one male rogove, šiljati, da samo vidite. Ma gori su mi oni mali, nego da su mu veliki nikli. Imaju još trojica ovnova, ali oni su fini, pitomi, baš me dobro slušaju. Imam i pet ovaca, tri čekaju da se ojanje. Mislim da će se jedna čak i oblizniti. Eh sad, nikad nisam gledao kako se ovce porađaju, u tome je najveći belaj. Gledao sam jednom kravu, pa mislim da je to isto. Valjda ćemo se nekako snaći kada dođe vrijeme za to. A babo će sigurno doći da mi pomogne.”

Amer Ibrahimović dobro uči u školi. Četvrti je razred. Kaže nam kako su baš maloprije, na šestom času, vježbali čitanje, te da mu je nastavnik rekao da je dobar i da, ako se još malo potrudi, bit će čitanje za petice. “A i sutra će nas pitati. Sve to stižem, i školu i oko ovaca i nije mi problem. Volim i matematiku, treba pismena da nam stigne, još ne znam šta sam dobio. Svi kažu da mi za farmerski posao treba škola i moram fino da učim. Matematika mi treba kako bih sve fino umio izračunati, i oko kupovine janjadi i oko prodaje velikih ovaca. A bosanski mi treba da umijem ljudima po dobroj cijeni prodavati ovce, dobro izražavanje je potrebno svakom trgovcu. Zato moram dobro da učim. A hoću nakon osnovne škole da upišem medresu, da budem hodža. Hoću ovog našeg da zamijenim. Imam već i ahmediju, đedina. On je bio hodža. Babo mi je pričao da je đedo mislio da će neki od unuka biti hodža pa je ostavio ahmediju da ga neko od nas naslijedi.”

Kada je Amer prvi put vidio ahmediju, pitao je oca zašto je niko ne nosi. Ibrahim mu je odgovorio da ahmediju nosaju samo efendije. “Onda ću ja biti efendija”, rekao mu je. Otad Amer ima veliku želju da upiše medresu i da bude efendija i imam u Pobuđu. A to je i želja cijele njegove porodice, kao i njegovog rahmetli dede, koji je ahmediju ostavio kao amanet kako bi neko od njegovih unučadi bio efendija u tom kraju i kako bi se nastavila ta tradicija Ibrahimovića.

Nedavno je u Pobuđe dolazio i veterinar kako bi vakcinirao Amerovo malo stado. “Veterinar mi je rekao da imam dobre ovce, da ih dobro hranim i da se dobro brinem o njima. A i jeste tako. U toru su povazdan, na čistom zraku i na dobroj livadi, samo ih preko noći uvedem u štalu. A i puno ih volim, a ponekad se malo i igram s njima i mazim ih. Othranili smo ih na flašice. Mama pomuze kravu i onda mi uzmemo to mlijeko, nalijemo ga u flašicu i ja im dajem i tako ih hranim. Baš k'o da su male bebe. Tako se to daje, šta ćeš im, ne znaju na čašu”, ozbiljno će Amer.

Priča nam da je sve do sada mislio da ovce ne daju mlijeko, već samo krave. “A kada sam nabavio svoje stado i počeo malo da se raspitujem oko ovaca, onda sam saznao da i u ovaca ima mlijeka, samo dosta manje. Ja se nadam da će ove moje ovce imati dobro mlijeko, samo moram sačekati da malo narastu, pa kad dobiju svoju janjad, onda ćemo ih moći musti. A imao sam prije i konju, Zekana, umio sam ga dobro jahati. Nije nikad nikoga udario, bio je dobro poslušan i miran, a bio je i pametan, isto kao čovjek. Samo je bio ostario, morao ga babo prodati”, tugaljivo će Amer.

Kada je Amer nabavljao janjad, imao je veliku želju da makar jedno od njih bude crno. Međutim, osam janjadi koje je kupio bilo je bijelo. Malo zatim, kod komšije je ovca ojanjila crno janje, koje je već bilo obećano Ameru, samo ako bude crno. “Ama, od sreće sam skakao i sve ljubio ono janje. Kad mi se ova crna ojanji, možda će imati crnu bebu, ili makar šarenu, vidjet ćemo. Jedva čekam i to da vidim. Odmah moram ovdje da vas upozorim, iduće godine kad mi ovako ujesen budete dolazili, imat ću stado od makar tridesetak ovaca. Eto, vidjet ćete”, hvali se Amer.

Na rastanku smo napravili početničku grešku pohvalivši Amerove ovce, na što je on bez imalo oklijevanja i samouvjereno uzvratio: “Ako hoćete za kurban iduće godine, samo se javite, imate babin broj mobitela. Ali, morate mi kazati ranije, da vam ostavim dvije ili tri, jer, sve će se to, akobogda, prodati.”

PROČITAJTE I...

U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!