“Derviš i smrt”, “Kameni spavač” i “Pobune” objavljeni su 1966. godine

U istoj godini u kojoj je pao Aleksandar Ranković bošnjačka i bosanskohercegovačka književnost obogaćene su trima nesvakidašnjim djelima koja su iz štamparije otišla direktno u književni kanon, vrh jedne književnosti i kulture. Dvije godine poslije, Bošnjaci su priznati kao zasebna skupina i omogućeno im je da se izjasne kao “muslimani”. Nedugo nakon toga, priznati su i kao nacija, kao “Muslimani”. Možda bi neko smjeliji povezao pojavljivanje na književnoj sceni Derviša i smrti, Kamenog spavača i Pobuna s ovim faktima, ali se ne smije zanemariti uloga ovih djela u prezentiranju jedne zanemarene i zaboravljene kulture

Godina 1966. vjerovatno je najznačajnija u novijoj bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti. Te su godine napisana tri ponajvažnija djela koja i danas predstavljaju okosnicu našeg književnog kanona: Derviš i smrt Mehmeda Meše Selimovića, Kameni spavač Mehmedalije Maka Dizdara i Pobune Derviša Sušića. Pored nesumnjive literarne vrijednosti, koju nije osporio nijedan ozbiljan kritički tekst, ova tri djela zanimljiva su i zbog zajedničke teme. To je tema Bosne, u čijim su granicama trojica autora zidali svoje književne svjetove. Zanimljivo je da je riječ o djelima koja pripadaju i trima različitim književnim žanrovima: Derviš i smrt je roman, Kameni spavač je knjiga pjesama, a Pobune su zbirka priča.

Ipak, to je najmanje važno u priči o godini koja je presudno odredila noviju bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost. Višestruko je važnija idejna platforma na kojima su ona izgrađena te njihov odnos prema tad aktualnim političkim i društvenim dešavanjima naspram kojih književnost ne može ostati nijema, čak i kad to prividno čini. Terry Eagleton, znameniti britanski književni teoretičar, smatra da književnost šalje određenu političku poruku i onda kada mašta o dalekim izmišljenim svjetovima, carstvima i galaksijama. Onim čitaocima koji nemaju znanje o ustroju komunističkog Sovjetskog Saveza, piše Eagleton, roman Majstor i Margarita Mihaila Bulgakova može izgledati kao zanimljiva, ali teško poveziva priča o životu Isusa s jedne i nadnaravnim čudesima u režiji đavola s druge strane. Međutim, za čitaoce koji uspiju prepoznati parabolu u ovom romanu, Majstor i Margarita predstavlja uvjerljivu kritiku sovjetskog komunizma. Polazeći od Eagletonovih teorijskih pretpostavki utemeljenih na postulatima neomarksističke književne teorije, valja postaviti pitanje o političkim implikacijama u Dervišu i smrti, Kamenom spavaču i Pobunama.

Kanoniziranje jedne zaboravljene kulture

Kasim Prohić primijetio je prvi da je historijski dekor u Dervišu i smrti neizmjenjiv sa stanovišta uklete fiksiranosti rukopisa, njegove neizbrisivosti, ali da se on u čitaočevoj svijesti postepeno razmiče, ustupajući mjesto figurama savremenosti. Prohić je iz pozicije filozofa pisao o “vječnim pitanjima” ljudske egzistencije za kojima je tragao Selimović, ne osvrćući se posebno na političke implikacije njegova romana. Ovdje ne govorimo o političkim implikacijama prepoznatim u onim interpretacijama koje Selimovićev roman određuju kao djelo o poziciji malog čovjeka naspram centara moći, već o onim drugim, višestruko složenijim koje proističu iz činjenice da je Selimović romanom Derviš i smrt afirmirao jednu kulturu koja je u Jugoslaviji sistematski zaboravljana, a ipak je opstojala na marginama društvenog i kulturnog života. Slično je i s Kamenim spavačem i Pobunama.

“Onda kad je 1966. godine objavljen Selimovićev ro­man Derviš i smrt, bilo je to vrlo važno upozorenje da, uprkos javnom, zvanič­nom nepriznavanju postojanja zasebne književnosti bosanskih muslimana, ipak postoji ova književnost, i to kao estetski visoko relevantna književna praksa, te da ta književnost nije zasebna samo po svojem imenu ili želji za imenom, već po svojem karakteru i tradiciji na kojoj počiva. Uprkos kasnijem nacionaliziranju u srpski književni kanon, taj karakter i tu tradiciju najbolje je poka­zao upravo Selimović u romanu Derviš i smrt, zajedno s Makom Dizdarom u pjesničkoj zbirci Kameni spavač te Der­višom Sušićem u pripovjedačkoj knjizi Pobune iz iste, za bošnjačku književnost pritom prekretno važne 1966. godine”, kazao je prof. dr. Sanjin Kodrić u intervjuu za Behar.

Dok se na pozornici romana Derviš i smrt odvija drama smještena u period osmanske vladavine Bosnom, u Kamenom spavaču afirmirano je bosansko srednjovjekovlje. Pobune su još i više uronjene u historiju Bosne. Sušić je, opisujući period od skoro četiri stoljeća, ukazivao na stalne probleme ove zemlje i njenih žitelja, rušeći mitomanske narative modernističkim književnim postupcima i britkošću jezičkog stila.

Ova tri djela tretiraju ne samo temu Bosne nego i temu bošnjačkog i bosanskog identiteta, što je bila i politička poruka totalitarnom režimu koji je sistematski prigušivao manifestacije bošnjačke kulture i kulture Bosne. Bošnjaci su se tada u Jugoslaviji mogli izjasniti kao Srbi, Hrvati ili kao neopredijeljeni. Stoga je nominalno određenje bosanskih muslimana kao Bošnjaka, što Derviš Sušić eksplicitno čini u Pobunama, podrivanje dominantnih politika identiteta komunističke Jugoslavije. Sušić piše: “Vraćam se kući nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina straćenih nad debelim knjigama, ispunjenim uglavnom pitanjima i nagađanjima. Znam dosta Bošnjaka koji su naukom i sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vraćali su se kući da pomognu, spremni na sve moguće žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašćem, bez čega nema sveca”, riječi su koje izgovara šejh Kaimija na početku pripovijetke.

Sušić dramu našeg kulturnog podneblja i našu prošlost oslikava kao sistem koji neprestance transcendira zlo, sistem kojeg određuju iracionalne sile mračnih ideologija. Njegov je kompletan opus pokušaj opisa historijske sudbine ove nesretne zemlje. “Sušić je nekako istovremeno kad i Meša Selimović inspirativne izvore potražio u prošlosti Bosne, otkrivajući u legendi, predanju i rijetkom historijskom zapisu i svjedočanstvu o povijesnoj sudbini ove zemlje, korijene duhovnosti i naravi njenih ljudi. Upravo, cjelinom svog djela Sušić je ostvario golemu književnu sintezu historije Bosne, od bogumila do revolucije i naše savremenosti”, napisao je prof. dr. Enes Duraković.

Roman kao svjedočanstvo identiteta

Godine 1952. zatvorene su sve tekije u Bosni i Hercegovini, te bi smještanje radnje romana Derviš i smrt u tekiju moglo biti motivirano ovom političkom odlukom. Selimović ne samo da je prezentirao jednu zanemarenu i na marginu gurnutu kulturu nego i one njene manifestacije koje su bile zakonom zabranjene, a još uvijek svježe u kolektivnoj memoriji Bošnjaka. Čitaoci su, što je i danas slučaj, svijet Selimovićevih likova prepoznali kao muslimanski. Prepoznali su da je ponikao iz islamske kulture. Zbog toga srbijanska i hrvatska izdanja sadrže objašnjenja manje poznatih termina u njegovom djelu. Bosanskom čovjeku nije bilo potrebno objasniti šta je tespih, ko su derviši i šta je Kur’an, čijim citatom Selimović započinje Derviša.

No, nije Selimovićev roman doživio takav uspjeh jer je smješten u muslimanski ambijent. Radnja u djelima tada već afirmiranog pisca Ive Andrića također je bila ondje smještena. Razlozi za prepoznavanje Derviša kao književnog klasika još za vrijeme Selimovićevog života prije svega su književne naravi. Postupak oneobičavanja stvarnosti, koji su ruski formalisti smatrali mjerilom estetske vrijednosti književnog djela, u Selimovićevom romanu sastojao se u prezentiranju bošnjačke i bosanske kulture iznutra. Autor ukorijenjen u tu kulturu, baštinik kulturnog pamćenja muslimana Bosne i Hercegovine, uspio je tu kulturu predstaviti iz nje same, a ne kao promatrač sa strane, što je slučaj s Andrićem. Primijetio je to i Miljenko Jergović u tekstu Samoća bosanskih muslimana: “Derviš i smrt obično se tumači kao roman o totalitarizmu, o revolucionarnoj ortodoksiji, o pobuni revolucionara… Ali obična publika, ona iz 1966. i 1967, kao i ona kasnija, koja nije usmjerena kritičarskim i književno-historijskim napucima, ali ni čaršijskim tračevima, preko ovog se romana upoznavala s islamom. Za bosanske muslimane ova je knjiga, više nego ijedna druga u cjelokupnoj njima dostupnoj književnoj povijesti, svjedočila putem fikcije o njihovom identitetu. Za bosanske pravoslavce i katolike Derviš je bio roman iz komšijskog dvorišta, ali takav da su se oni u njemu prepoznavali, ili su se prepoznavali u svojoj želji da budu dio te derviške avlije. Za razliku od Ive Andrića, koji je na vrlo raskošan način i temeljito fikcionalizirao bosansko-muslimanski i turski svijet, ali je to činio jezikom i stilom nekoga drugog, pomalo izmaknutog i zajedničkog svijeta, Meša Selimović pisao je iz njegove zamišljene biti, jezikom nekoga tko je s vjerom čitao Kur'an, ili jezikom koji imitira jezik nekoga tko je s vjerom čitao Kur'an – a to je za književnost jedno te isto, pod uvjetom da je uvjerljivo – čime se bosanskomuslimanskom svijetu primakao na dah, bivajući njegov književni glas i glasnik”, piše Jergović.

Zaista, Meša je svojim romanom izrazio bit Bosne ne gubeći pritom ni intimnost sa svijetom koji opisuje, ali ni oštru kritičku distancu spram njega. O Bosni je pisao bez patetike, mitomanije i romantike, ukazujući povremeno na složenost bosanskog identiteta i razapetost između drugih opcija koje mu  se nameću, kako je to i lično najbolje osjećao: “Mi smo ničiji. Uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Vjekovima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ko smo. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije kao na grebenu. Otrgnuti smo, a neprihvaćeni. Ko rukavac što ga je bujica odvojila od majke pa nema više ni toka, ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. Drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoju nemamo. Mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje, a sve se plaća pa i ova ljubav. Svako misli da će nadmudriti sve ostale i u tome je naša nesreća. Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni skim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom. Juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo, a nismo postali ni nešto drugo. S nejasnim osjećajem stida zbog krivice i otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kad da gledamo unaprijed. Zar smo mi slučajno tako pretjerano meki i surovi, raznježeni i tvrdi. Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti, zašto? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti!”, zapisao je Selimović.

Oživljavanje onoga za šta se mislilo da je mrtvi jezik

Poput Selimovića, i Dizdar je tragao za odgovorima na univerzalna pitanja o smislu čovjekovog poslanja, porijeklu dobra i zla, posluživši se sudbinom bosanskih krstjana kao primjerom onog općeljudskog, ali istovremeno specifičnog iskustva jednog naroda. U autentičnom poetskom ostvarenju knjige Kameni spavač Dizdar pokazuje kako bosanska kultura, sa svojim jezikom i civilizacijskim kontekstom, nije izgubila kontinuitet osmanskim nastupanjem kada su s povijesne pozornice sišli bosanski kraljevi. Selimović je zapisao da je “Mak Dizdar uspio uspostaviti pravu vezu sa tradicijom ne čineći nasilja nad njom, obnavljajući stari jezik, otkrivajući u njemu potpuno nova značenja, on je uspio premostiti značenja sa srednjovjekovnih natpisa na misli i osjećaje savremenog čovjeka”.

Francis R. Jones, čovjek koji je više od dvadeset godina prevodio Kameni spavač na engleski jezik, možda je i više od drugih čitalaca imao priliku prepoznati raskoš i slojevitost jezika u ovom djelu. Primijetio je da se Bosanci ponose što imaju knjigu napisanu jezikom koji je samo njima dostupan, neprevodivu knjigu pjesama koju samo oni mogu potpuno razumjeti u sinesteziji ritma i magije jezika.

Abdulah Sidran kazao je da je Mak Dizdar pojava kakva se i u većim narodima ne događa nego jednom u više stotina, možda i hiljadu godina. “Možda je i najvažnije ono što je smisao Makovog rada u jeziku i u vezi s bosanskim jezikom: njegovo poznavanje jezika i njegov velemajstorski način upotrebe bosanskog jezika; njegovo kao božanskom rukom oživljavanje onoga za šta se mislilo da je mrtvi jezik, a on postaje živ i veoma moćan u njegovim rukama; i ne samo to nego i ono što je sociopolitički smisao i značenje jednog govora, jednog jezika i jednog naroda u vezi s time. Napraviti sintezu u kojoj je poezija te nacionalna i državna sudbina jedno te isto – a takvu je sintezu Mak sačinio – mislim da se to ne može dogoditi dva puta u povijesti jednog naroda”, kazao je Sidran.

 

 

PROČITAJTE I...

Godine 1895. objavljen je roman Bez nade dvojice autora, Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića, Mostaraca koji su pisali pod zajedničkim pseudonimom Osman-Aziz. Ovaj višestruko značajan kulturološki fenomen u književnoj kritici prolazio je gotovo nezapaženo sve do pojave Muhsina Rizvića i njegove studije o preporodnoj književnosti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!