Dedo, nene i ljubav na prvi pogled

“Eh, sinko moj, ovaj zadnji rat mi pozoba dijete. Kćer bila, samo takva. Svak' je volio i svima pomagala. Eto, i u vojsci bila. Pade granata i ubi je nasred kuhinje. To nas je dotuklo. Ni sama ne znam kako smo to premetnuli. Ne daj Bože nikome takvog devera i iskušenja. A ostalo, ništa ja ne bih mijenjala. Sad da se vrati ona 1952. godina i da mi on opet bahne preda me, sve bih ja isto”

Ovo je priča o dedi i neni koje već više od šest debelih decenija vezuje ljubav kakva se ni u knjigama ne sreće. Imena nisu bitna. Nije bitno ni mjesto. Bitno je saznanje da prava ljubav ne poznaje granice niti prepreke, a u to sam se uvjerio kod njih, sjedeći s njima, u njihovoj kući koja miriše samo onako kako mogu i znaju mirisati naše lijepe stare bošnjačke kuće koje krase jednostavnost i sklad. Dodao bih, i neizbježni milijetić, jednostavna heklana mustra čiji trokutasti krak natkriljuje stari televizor.

Na telefonski poziv nisu se javljali. Nisam bio siguran jesu li uopće kući, no, znajući da je njemu 86, a njoj svega jedna godina manje, krenuo sam ravno njihovoj kući. Zatekoh ih pred kućom i to kako u izredanim brazdama sade krompir. Čim nas spaziše (nisam bio sam), ostaviše posao i krenuše k nama. Predlažem da ih ne remetimo te da sjednemo pred kućom. Ne daju ni progovoriti o tome. Bez pogovora ih slijedimo dok sitnim i sporim koracima ispred nas ulaze u kuću.

I tek što smo sjeli i ispitali se za zdravlje i ostalo, oni ustaju i daju se na posao. On sipa i pristavlja vodu, ona donosi šećer i findžane; on sipa kahvu u mlin i već okreće čekalo, ona iz kredenca vadi keks i voće… Sve to rade tako uigrano i uhodano da u malehnom prostoru ne smetaju jedno drugom. Na opaske da im pripomognemo žestoko se opiru, pa odustajemo. I kad su, napokon, na hastalu bili i kahva, i himber, i sve ostalo, dedo se mašio kutije sarajevske “Drine”, pružajući i nama po cigaretu. Pitamo zar mu ne smeta, a on odmahuje glavom, pa veli:

“Izbiše jednom ovdje neki bolničari da nam, k’o bajagi, izmjere tlak. Čim su meni izmjerili, zgledaše se i vele da hitno moram doktoru. Ne bih ja ni otišao, ali me ona natjerala. Pregled’o me čovjek pa kaže da moram bacit’ duhan. Velim ja njemu: ‘Slušaj, momak, ja pušim već 75 godina, i samo mi Onaj gore može narediti da to bacim! Jesi li me razumio?’ Vidim ja, ne bi njemu pravo pa pođe galamiti. Na kraju se malo povuče pa veli da izbjegavam slano i da bar malo smanjim s cigarama. Kažem ja da hoću. Ujutro mu opet odem, izmjeri mi tlak i veli: ‘Vidiš kako je dobro poslušati doktora!’ Ja mu kažem da od jučer nisam ni slano jeo ni cigar pušio. A, jesam, dinami, sve jednu za drugom, a i slane se čorbe nakus'o k'o u kacu. Ali, haj!”

Nenu je upoznao davne 1952. godine. Odmah se skontali – na prvi pogled – ali se nisu često viđali. Nije to k’o danas. Ako ti je zapalo da ti na pendžer iziđe, sav je svijet bio tvoj. Da uđeš u njenu kuću, o tom nisi trebao ni misliti. Dodijalo njima, a begenisali se bili pravo.

“Da ja ne okolišam, ja ti nju lijepo ‘ukradem’, i kako sam je tad doveo, ne pušćam je od sebe!”

Premetnulo se svašta, i dobrog i lošeg. Upamtio je dobro i onaj rat i nagledao se svega. Svojim je očima, k'o dijete, gledao kako partizani ubiše jednog partizana. Šćeraše ga s vrha kruške, predase, pa na ledinu i koknuše ga. A mi, djeca, sve se usukali za njima i gledamo. I, molim te, što ga ubiše? Ukr'o komandiru kutiju cigara. Eto ti pa promisli. Pitamo ga kako se živjelo.

“Kako je moralo. Radilo se, moj sine, ne d'o Bog nikome. Eto, ja sam radio i prije vojske, a i kad sam se vratio iz armije. Nema kud me nije stizalo. Onda mi umrije babo i sve pade na mene. Oženio se, djecu izrodili i po firmama radio. Bogami, fino i zarađivao. I tad je bilo sirotinje, a i imućnih. Vi mislite ovo je samo danas ‘vako. Vazda je bilo i ovakih i onakih. Ali, onda se imalo rahatluka. Nije bilo svega u izobilju k'o sad, ali su ljudi živjeli ljepše. Pjevalo se, a radilo. Ko ti danas pjeva? Kad ćeš danas vidjeti nekoga da kosi i pjeva? Hoćeš, da ne bi!”

Dedo priča, a nene potvrđuje, ponekad se ubacujući u razgovor.

“Sve je to tako bilo i sve smo to nas dvoje skupa prošli. Čim smo se ugledali, begenisali smo se. Pošla sam za njega čim me je zovnuo. Danas se vodaju po taj vakat i na kraju svak’ sebi.”

Pitamo ih kakav su brak imali i kako se slažu nakon 64 godine zajedničkog života.

“Ja bih ovo svakom poželio. Tolike godine smo skupa i nikad za nikad se nismo posvadili.”

“Nikad, nikad”, dodaje nene.

“Ako se nekad i desi da jedno nije raspoloženo ili nije za priču, ono drugo bi malo prohodaj ili se pošuti i, čim kahva na sto, k'o da ništa nije ni bilo. A danas ova omladina, odmah jedno drugom za vratove. Ne ide to tako.”

Nešto bi, valjda, poželjeli promijeniti da imaju priliku?

“Eh, sinko moj, ovaj zadnji rat mi pozoba dijete. Kćer bila, samo takva. Svak’ je volio i svima pomagala. Eto, i u vojsci bila. Pade granata i ubi je nasred kuhinje. To nas je dotuklo. Ni sama ne znam kako smo to premetnuli. Ne daj Bože nikome takvog devera i iskušenja. A ostalo, ništa ja ne bih mijenjala. Sad da se vrati ona 1952. godina i da mi on opet bahne preda me, sve bih ja isto.”

Dedo je nešto vitalniji i pokretniji od nene. Ipak, oboje klanjaju bešvakat. On ide i u džamiju kad god može, ali samo po danu, na dnevne vaktove.

“Otkako je rat stao, nene mi se boji sama po noći ostati kući. Klanja sjedeći pa i ja ostanem i klanjam s njom, da nije sama. Šta ću, ona mi je sve što imam. Imamo mi djecu i unučad, ali se to razletilo po svijetu. Nazovu oni i dođu počesto, ali nas dvoje smo jedno drugom najpreči.”

“Sve je tako kako dedo kaže. Ode na džumu, ode i na podne i ikindiju, a ostale vaktove klanjamo skupa, u kući. Nema bez namaza selameta. Da nam nije bilo namaza i vjere u Boga, ko zna šta bi s nas bilo.”

Oboje su puni riječi hvale i za svoj komšiluk koji im uvijek priskoči u pomoć kad zatreba.

“Jesu, vala, Bog im dao svako dobro. Nacijepaju nam i unesu drva, razgrnu snijeg kad napada, dotjeraju namirnice iz grada. Ma, šta god nam treba, ne možemo se požaliti. Imamo i djecu, ali dok djeca iz svijeta dođu, može insan stoput samrijeti. Komšija je komšija.”

Pitamo, za kraj, kako danas sačuvati brak i porodicu.

“Nema tu neke mudrosti. Brak je svetinja i s tim nema šale. Kad jedno zategne, drugo nek’ malo popusti, i sve tako. Ne smije se ništa tajiti. Razgovorom se sve rješava. Djecu učite da vole svoje, a poštuju tuđe. I učite ih da rade i da nikad ne budu muhtadž nekome! I, fino s ljudima. Ljudi su čudo ako se s njima ljudski ponaša.”

Sjedimo još malo i ustajemo da krenemo. Izvinjavamo se što smo ih u poslu prekinuli. Ne daju ni progovoriti o tome.

“Šta je ono, nekoliko redova. Začas ćemo mi to posaditi, a i ikindija će utom naići.”

Selamimo se i govorimo da i dalje čuvaju jedno drugo.

“Vazda su ljudi govorili da, ako hoćeš nekoga prokleti, poželi mu samoću jer od samoće nema goreg jada. Ja i moja nene smo skupa, pa dokle Bog dragi odredi.”

Nismo čestito ni odmakli, a oni već nastavljaju saditi krompir. I sve kao i po sobi; ona dodaje, a on sadi i niko nikom ne smeta.

PROČITAJTE I...

Oni hoće još jednom da osloba¬đaju već oslobođenu Bosnu, a onaj njen nesretniji, neoslobođeni dio os¬tavljaju drugima. Eto zašto kažem da se radi o borbi za vlast. Istina, borba za vlast u de-mokratskoj Bosni, u ovakvoj kakvu smo je mi napravili, legalna je stvar, pa neka im je sretno. Ali borbu za vlast ne treba brkati s patriotizmom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!