DANE LUKAJIĆ – “ANTIFAŠIST”, A NE ZLOČINAC

Dane Lukajić nije bio zapovjednik logora Manjača, kako su prenijeli mediji u regiji. Bio je šef tima za sigurnost tog logora i neformalni zamjenik komandanta. Među dokaznim je materijalom i dokument od 31. januara 1992. godine koji potvrđuje njegovu poziciju u hijerarhijskoj strukturi komandiranja, u kojem on “Komandu 1. krajiškog korpusa” izvještava o pripremama za razmjenu 58 ratnih zarobljenika

 

Pored Bihaćke republike, Sandžak je u jednom trenutku tokom Drugog svjetskog rata bio toliko snažno uporište partizanskom antifašističkom pokretu da je i sam Josip Broz Tito razmišljao da sjedište Predsjedništva AVNOJ-a premjesti u Novi Pazar. I ne samo u Sandžaku, partizanski antifašistički pokret u najvećoj je mjeri posvuda uživao podršku lokalnog muslimanskog stanovništva jer je, barem na početku, i dok mu je trebao, garantirao punopravne vjerske slobode i zaštitu.

Bilo kako bilo, okončanjem Drugog svjetskog rata, svirepim ubistvima i žrtvovanjem utjecajnijih bošnjačkih lidera, pa i iz antifašističkog pokreta u Sandžaku, poput Rifata Burdžovića Trše, te u konačnici i gašenjem ZAVNOS-a, započeta je surova likvidacija Bošnjaka u Sandžaku.

Omer Turković, autor djela Pazarski šehidi, navodi detalje tajnog sastanka nove partizanske antifašističke vlasti. “Sastanak je otvorio Voja Leković riječima: ‘Drugovi, ja sam zadužen ispred Oblasnog komiteta da objasnim naredbu koja je prispjela iz Centralnog komiteta. Da biste me bolje razumeli’ – nastavio je Leković – ‘reći ću vam da grad u kom se nalazimo nije na Bosforu, ali je oduvijek bio mali Stambol. Ne samo po arhitekturi, džamijama… već naročito po vjeri i načinu života koji se ne razlikuju od onog u bilo kom turskom gradu. Pitam vas, drugovi, kako ćemo izgraditi besklasno društvo na takvim temeljima? Moje mišljenje je nikako.  Da bismo to postigli, mi moramo svaku stopu naše zemlje očistiti od korova i nazadnih elemenata.’ (…) Likvidaciju narodnih neprijatelja ćete obavljati tajno, noću ili u ranu zoru na onom polju na kraju grada koje se zove Hadžet; gde su padale savezničke bombe.”

PRESVLAČENJE DRESOVA

Po istom uzusu, povedeni istim idejama, takvih “antifašista” bilo je i drugdje, pa su okončavanjem Drugog svjetskog rata, oslobađajući dio po dio teritorije Bosne i Hercegovine, usput i masakrirali veliki broj nedužnih bošnjačkih civila gdje su god stigli, ali i pripadnika drugih naroda. Sjećanja na taj detalj naše historije bila su do devedesetih godina prošlog stoljeća pokrivena velom tajne.

Guranjem pod tepih historijskih činjenica, protiv čega se pobornici mira i suživota u najvećoj mjeri zalažu, kako bi se, naime, iz istih razloga spriječio neki novi sukob u budućnosti, živjela je jedna država i sistem u njoj usko vezan za lik i djelo Josipa Broza Tita. I sam će Broz uvidjeti svoju pogrešku, pa iz nužnog zla institucionalno uokviriti djelovanje jednog naroda, nastavljajući kontinuiranu jugoslavensku politiku guranja Bošnjaka u strogo kontrolirane okvire konfesionalne skupine kojoj će tek sedamdesetih priznati osobenost i ravnopravnost.

Već od 1975. godine stvar je bila više nego jasna. Pandorina kutija otvorena je novim Ustavom SFRJ, a Brozovom smrću 1980. godine i put u nepovrat. Iz nekadašnjih najvećih marksista, kakav je svojevremeno bio Vojislav Šešelj, i komunista, kakvi su bili Tuđman i Milošević, preko noći su izrasli implementatori projekata najgorih fašističkih ideologija nakon Drugog svjetskog rata. Tu i tamo bi se pojavio kojekakav reformista oko kojeg su se okupljali neki od danas prepoznatljivih nasljednika ideologije prethodno spomenutog dvojca. Jer, naime, i od nekadašnjeg komuniste današnji predsjednik manjeg bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik izrast će u reformistu Ante Markovića, pa će, kao tada nešto umilniji i milostiviji reprezentant bosansko-srpske separatističke elite, urgirati da se tokom ljeta 1992. godine iz koncentracionog logora Omarska u Banju Luku dovede prijedorski sekretar SDA Mevludin Sejmenović, kako bi ga se, onako izmrcvarenog i psihički uništenog, pokušalo uvjeriti da se priključi novoj srpskoj vlasti na teritoriji pod srpskom kontrolom, da bi se, vjerovatno, osigurao pokoji reprezentant bošnjačke populacije koja je po velikosrpskim planovima trebala ostati. Jer, kako to jedanput reče ratni lider bosanskih Srba Radovan Karadžić: “Svaka država treba imati svoju manjinu.” Po najmračnijim planovima, bilo bi to svega 5% nesrpske populacije, opet zgurane u okvire strogo kontrolirane konfesionalne skupine.

Sejmenović ponudu herojski odbija i biva vraćen u logor Omarska, iz kojeg će, uništenog zdravlja, izaći živ.

Snove svojih prethodnika sanjaju neke nove kabadahije. U trenucima emotivnih uspona popraćenih orgijanjem uz pokoju čašicu, šatorskim urlikanjima nacionalističkih turbo-folk hitova po današnjim “antifašističkim” zborovanjima svog entiteta, trenutni lider bosanskih Srba na momente se ufura u ulogu samog Miloša Obrenovića, ohrabren gotovo istom međunarodnom političkom oligarhijom okupljenom oko problema Bosna. Pretpostavljam da bi najradije iselio i ostatak, politički prilično loše pozicioniranih i u okvire konfesionalne skupine okupljenih Bošnjaka kojima se ponovo osporava opstojnost na pola vlastite zemlje. Pritom bi, vjerovatno, ulogu beogradske Bajraklije zamijenila banjalučka Ferhadija, a on se kočoperio do sljedećeg kolca, sjekire i konopca kojeg srpski narod svako malo pripremi vlastitom rukovodstvu. Od Karađorđevića do Miloševića.

Helem, kakve sad ima veze s prethodno pobrojanim jedan Dane Lukajić?

ŠTA JE LUKAJIĆ RADIO NA MANJAČI

Lukajića je 30. juna ove godine privela hrvatska policija na graničnom prijelazu Ličko Petrovo Selo, kada je u organizaciji Udruženja “Jadovno 1941” iz Banje Luke s grupom hodočasnika krenuo na komemoraciju žrtvama ustaškog logora, kazamata Jadovno. Ovaj 67-godišnji državljanin Bosne i Hercegovine, nekadašnji oficir Pete armijske oblasti JNA sa sjedištem u Zagrebu, uhapšen je zbog postojanja sumnje da je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika u koncentracionom logoru Manjača, kako je medijima pojasnio hrvatski MUP.

Lukajić se, navodno, pred istražnim sucem branio šutnjom te je prihvatio advokata branioca po službenoj dužnosti. Određen mu je pritvor zbog opasnosti od bijega i teških okolnosti počinjenja krivičnog djela. Na teret mu se stavlja da je kao tadašnji pripadnik sigurnosnih službi JNA i Vojske Republike Srpske u više navrata naređivao podređenim pripadnicima VRS-a da nečovječno postupaju prema ratnim zarobljenicima nanošenjem patnji i ozljeda tjelesnog integriteta i zdravlja, u čemu je povremeno i sam sudjelovao kršeći pravila međunarodnog prava, zbog čega je više ratnih zarobljenika zadobilo teške tjelesne ozljede. Hrvatska istražna tijela razgovarala su tokom istrage s više svjedoka te pribavila dokumentaciju koja teško optužuje Lukajića. On je, po tvrdnjama svjedoka, podređenima naređivao da ih tokom ispitivanja tuku po spolovilima, vješaju o strop, brutalno premlaćuju itd. Lukajić se u Hrvatskoj i obrazovao. U Zagrebu je završio Višu kriminalističku školu te Fakultet političkih nauka. Radio je kao pripadnik sigurnosne službe u Petoj armijskoj oblasti. S početkom rata odlazi u Vojsku Republike Srpske, gdje je, ponovo kao pripadnik sigurnosne službe, nosio čin pukovnika.

Dane Lukajić nije bio zapovjednik logora Manjača, kako su prenijeli mediji u regiji. Bio je šef tima za sigurnost tog logora i neformalni zamjenik komandanta. Među dokaznim je materijalom i dokument od 31. januara 1992. godine koji potvrđuje njegovu poziciju u hijerarhijskoj strukturi komandiranja, u kojem on “Komandu 1. krajiškog korpusa” izvještava o pripremama za razmjenu 58 ratnih zarobljenika.

Iako je, kako saznajemo, bio upoznat o istragama, Lukajić je u nekoliko navrata ljetovao po hrvatskom primorju. Prethodno je, protekle dvije decenije obilazeći sva moguća okupljanja u čast i slavu partizanskog pokreta, obučen i ogrnut u tim prigodama obaveznim folklornim detaljima (jugoslavenskom zastavom, kačketom s partizanskom petokrakom itd.), isticao vlastiti “antifašizam”, pod kojim se, sudeći po oficijelnim istupanjima vladajuće nomenklature u manjem bh. entitetu, podrazumijeva sve ono što ona danas čini odvodeći entitet i narode u njemu na put bez povratka i u sigurni ekonomsko-politički ambis. Pod tim se svakako podrazumijeva i kontinuirano negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti, opstojnosti bošnjačkog naroda i njegova permanentna diskriminacija u svakom segmentu društvene svakodnevice, uz posljednju fazu fizičkog etničkog čišćenja dekoriranu nevjerovatnim stupnjem korupcije i pljačke vlastitog naroda kojem je, opet, ključni problem svakodnevna bitka za koru kruha.

Milorad Dodik je i posljednju manifestaciju organiziranu u znak sjećanja na partizansku antifašističku epopeju na Kozari, tik iznad prijedorskih polja smrti bošnjačkih i hrvatskih civila, iskoristio kako bi ponovo govorio isključivo o stradanju Srba, tvrdeći kako su oni bili jedini borci protiv fašizma, dok su ostali, kako tvrdi, uglavnom podupirali kvislinšku NDH, osvrnuvši se i na slučaj privođenja Dane Lukajića, tražeći njegovo puštanje na slobodu: “Hrvatskoj bi to bilo najpametnije da učini zbog dobrih odnosa koje njegujemo i pokušavamo izgraditi i s Hrvatima u BiH”, zaprijetio je Dodik.

ZA MNOGE JE I SAMA DEPORTACIJA ZNAČILA SMRT

Logor Manjaču formirala je 1991. godine JNA, a u njega su na početku rata u Hrvatskoj zatvarani pripadnici Hrvatske vojske. Te je godine u ovom prostoru zatočen veliki broj ratnih zarobljenika i hrvatskih civila. Njih će na Manjači ubrzo zamijeniti Bošnjaci, ali i Hrvati s područja općina Ključ, Sanski Most, Prijedor, Bosanski Novi, Kotor-Varoš, Banja Luka, Šipovo, Doboj itd.

Srpske vlasti nisu ni krile da je Manjača pravi koncentracioni logor. Na samom ulazu stajao je tada veliki ćirilični natpis: “Logor – zabranjen ulaz”. Prostor logora bio je ograđen bodljikavom žicom i čuvan s okolnih osmatračnica, stražarnica s mitraljeskim gnijezdima, stražarima i policijskim psima čuvarima. Logor je osiguravala vojska, pripadnici 1. krajiškog korpusa. Nekadašnji oficir JNA potpukovnik Božidar Popović bio je komandant ovog koncentracionog logora.

Kada je u ljeto 1992. godine Međunarodni crveni križ uspio ući u koncentracione logore u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, na Manjači je popisao 3.737 do neprepoznatljivosti iscrpljenih ljudi, uglavnom bošnjačkih civila, potrpanih u stajske objekte ovog nekada uspješnog poljoprivrednog dobra.

Preživjeli logoraši u nekoliko su navrata svake godine na komemoracije u znak sjećanja na svoju patnju donosili spomen-ploču, pokušavajući time izvršiti pritisak na lokalne vlasti te konačno obilježiti ovo ničim obilježeno mjesto.

Jasmin Mešković, predsjednik Saveza logoraša Bosne i Hercegovine, pod čijim se pokroviteljstvom organiziraju komemoracije, pojašnjava za Stav da je kroz ovaj logor prošlo više od 5.000 logoraša. Iako se tačan broj još ne zna, na Manjači je ubijeno njih najmanje 80.

Sama deportacija do logora za mnoge je značila smrt. Zatvorenici su imali između 18 i 60 godina. Prema procjenama, njih 80% bili su Bošnjaci, a 20% Hrvati. Međutim, prema izvještajima, u logoru su neko vrijeme bili zatočeni i neki Srbi koji su odbijali ići na ratišta. Svaki od tih srpskih muškaraca bio je stariji od 45 godina. Spavali su u odvojenim prostorijama, ali su jeli istu hranu kao i ostali zatvorenici. Međutim, prema svjedočenju Mirsada Duratovića, tada sedamnaestogodišnjeg dječaka iz prijedorskog sela Bišćani, na Manjači je bio zatočen i veliki broj maloljetnika. “Nas su jednog dana odvojili i odveli iza jednog udaljenog objekta, gdje smo bez nekog pojašnjenja sjedili neko vrijeme. Kasnije su nas vratili natrag među ostale zatvorenike. Ja sam tek poslije shvatio da smo mi sakriveni jer je tog dana logor posjetila jedna od stranih delegacija”, priča nam Duratović.

Stražari su nosili uniforme JNA, dok su neki nosili četničke kape ili oznake paravojne formacije “Beli orlovi”. Svi su bili naoružani automatskim puškama, pištoljima i palicama. Nakon užasnih ljetnih vrućina i iscrpljenosti tokom boravka u klaonicama od Prijedora do Sanskog Mosta i Ključa, logoraši Manjače bili su izloženi hladnoći jeseni i predstojeće zime. Pored pothranjenosti, gladi i zime, higijenski uvjeti u logoru bili su katastrofalni. Jedan od preživjelih logoraša iz Sanskog Mosta svjedočio je pred Tužilaštvom BiH kako je bio deportiran u “Betonirku” pa potom u Manjaču, te o zločinima u tom logoru: “U kamionu je bilo oko 60 ljudi. Nismo imali ni zraka, ni vode, niti smo imali prostora stajati. Kamion je bio pokriven ceradom, a napolju je bila jako visoka temperatura. Jedan čovjek je u trenutku povikao nekoliko puta Allah i onda je utihnuo. U tom trenutku nismo znali o čemu se radi. Kasnije smo shvatili da su to bile posljednje riječi koje je taj čovjek izgovorio… Kada sam došao u ‘Betonirku’, bio sam preneražen. Zamislite, u garaži za jedno vozilo bilo je smješteno četrdesetak ljudi. Bila je ogromna vrućina. Svakodnevno su nas tukli… Jedan me je sve vrijeme udarao čizmama. Natjerali su me da radim sklekove i, kada bih se dizao, dobijao bih udarce. Kad bih pao od nemoći, nastavili bi me udarati. Povremeno sam gubio svijest… Kada sam sišao sa šlepera u dvorište logora Manjača, ugledao sam kamion u kojem su se ljudi zbog velike vrućine ugušili. Bio je to grozan prizor.”

ZATVARANJE LOGORĀ

John Zerlois, član misije OESS-a, istražio je logor te izjavio da su 95% logoraša bili civili jer nisu nosili uniforme, te su mu rekli da su uhapšeni u svojim domovima jer nisu bili srpske nacionalnosti. Većina logoraša deportirana je kamionima u logor iz prijedorskih logora smrti Omarske, Keraterma i Trnopolja direktno iz “Betonirke”, Kringsa iz Sanskog Mosta, te Ključa i Doboja. Jedan bivši zatvorenik izjavio je da je zajedno sa 120 muškaraca odvezen iz sela Kamičak u Ključ, odakle su, nakon torture, morali pješačiti do Manjače uz nadzor vojnika. Pri ulasku u logor, srpski vojnici su ih tukli jednog za drugim kada su prolazili. Prema njegovom svjedočenju, 27. juna 1992. godine više od 100 novih zatvorenika skinuto je, te su ih vojnici potom ispred štala tukli pet sati.

Nakon ulaska stranih medijskih kuća, otkrića prijedorskih logora smrti, logori Omarska i Keraterm su od 5. augusta zatvarani. Dio logoraša prebačen je u logor Trnopolje, dok je drugi deportiran na Manjaču. Prema svjedočenjima jednog logoraša, prilikom premještanja iz Omarske u Manjaču morali su prenoćiti u autobusu. Trojicu zarobljenika čuvari su pozvali napolje te im naredili da kleknu. Nakon toga su im prerezali grkljane. Tada se pojavio zapovjednik logora i zaustavio daljnja ubistva. Drugi svjedok opisao je sličnu situaciju: stotinjak zarobljenika prenoćilo je u autobusu. Tokom noći je 15 muškaraca pozvano van, gdje su ih vojnici brutalno ubijali. Pojedini bivši zatvorenici navode da nisu dobili vodu ni 26 sati nakon premještanja u Manjaču, a hranu ni nakon 40 sati. Svaki zatvorenik koji je imao bilo šta vrijedno sa sobom je opljačkan. U logoru su mučeni i maltretirani.

Međunarodni crveni križ imao je pristup logoru, osim između 18. i 26. septembra 1992. godine. Nakon prve posjete, stanje se poboljšalo jer su logoraši dobivali više hrane, a manje batina. Međutim, jedan bivši zatvorenik izjavio je da su im stražari naredili da ništa ne govore loše o stanju u logoru ili će svi biti kažnjeni. Neki su logoraši ipak govorili o premlaćivanju, uprkos tome što su dva srpska vojnika uvijek pratila članove Crvenog križa.

Međunarodni crveni križ uspio je 14. novembra 1992. godine premjestiti 755 zatvorenika u izbjeglički centar u Karlovcu. Zatim je, također u Karlovac, 14. decembra evakuirano još 1.009 logoraša. Dva dana poslije, još 1.001 zarobljenik, te dva dana nakon toga i preostalih 426 logoraša, čime je logor ispražnjen i zatvoren 18. decembra 1992. godine. Ostali, manje sretni, prebačeni su u logor Batković kod Bijeljine.

Prema pričama preživjelih logoraša, svjestan da će logor biti raspušten, a logoraši pušteni na slobodu, tadašnji komandant logora Božidar Popović im se 13. decembra obratio riječima: “Drugovi, eto idete sad u razmjenu. Kad vas vaše vlasti preuzmu, vi slobodno možete reći svojima da vam ja kao komandant logora nisam bio loš, ako treba, to da potvrdite i na Haškom sudu!”

GDJE STANUJE PRAVDA

Međunarodni sud pravde u slučaju protiv Srbije i Crne Gore donio je 26. februara 2007. godine presudu u kojoj se, između ostalog, kaže: “Nakon pažljivo pregledanih dokaza i uzimajući u obzir ono što je predstavljeno Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, Sud je zaključio da je uz pomoć odlučujućih dokaza utvrđeno da su članovi zaštićene skupine bili žrtve sistematskog masovnog maltretiranja, prebijanja, silovanja i mučenja, što je uzrokovalo ozbiljnu tjelesnu i duhovnu povredu tokom sukoba, osobito u zatvoreničkim logorima. (…) Međutim, Sud je na temelju dokaza zaključio da nije odlučujuće utvrđeno da su ta zlodjela, iako se mogu opisati kao ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, napravljena sa specifičnom namjerom (dolus specialis) uništenja zaštićene skupine, u cijelosti ili djelomično, što je potrebno za nalaz da je počinjen genocid.”

Milomir Stakić optužen je pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije za progon, istrebljenje i deportaciju na hiljade Bošnjaka i Hrvata u zatvoreničke logore u regiji Prijedora te je osuđen na doživotnu kaznu, koja je na podnesenu žalbu smanjena na kaznu od 40 godina zatvora. Radoslav Brđanin osuđen je na 32 godine zatvora.

Nikola Kovačević uhapšen je i izveden na suđenje Tužilaštva BiH zbog optužbe da je odvodio civile u logor Manjača. Proglašen je krivim i osuđen na 12 godina zatvora 2006. godine. Mirko Graorac hapšen je 1995. godine i optužen da je bio stražar u Manjači te da je premlaćivao zarobljenike. Proglašen je krivim na Županijskom sudu u Splitu i osuđen na 20 godina zatvora, što je u žalbenom postupku smanjeno na 15 godina. Međutim, postoje sumnje da je cijeli proces imao niz ozbiljnih propusta te da Graorac nije nikad ni bio u Manjači. Čak i nakon odležane kazne, Graorac je nastavio zahtjev za revizijom sudskog postupka kako bi dokazao da je nedužan. Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Darka Mrđe, Zorana Babića, Radenka Marinovića i Milana Gavrilovića. Na teret im je stavljeno da su od aprila do septembra 1992. godine u svojstvu pripadnika Interventnog voda i policije Centra javne bezbjednosti (CJB) Prijedor počinili i pomagali progon nesrpskog stanovništva. Tužilaštvo BiH stavlja na teret Mrđi, Babiću, Marinoviću i Gavriloviću da su, zajedno ili pojedinačno, počinili ubistva, mučenja, zlostavljanja i premlaćivanja zatvorenika iz logora Manjača i Omarska prije ili tokom transporta.

Prema navodima optužnice, Mrđa, Marinović i Babić učestvovali su u ubistvima pet zatvorenika koji su iz logora Omarska transportirani u logor Manjača.

Gavrilović je optužen za sudjelovanje u nečovječnim radnjama prema više zatvorenika koji su transportirani u autobusima. Uslijed nedostatka dokaza, u međuvremenu je oslobođen optužbi, dok je proces protiv ostale trojice u toku i s neizvjesnim je ishodom.

Pored Milorada Dodika, u odbranu Dane Lukajića stao je i srpski član Predsjedništva BiH Mladen Ivanić, te predsjednik BORS-a Milomir Savčić, ističući Lukajića kao pravog profesionalca u svom poslu na Manjači. Za direktora Centra za istraživanje rata i ratnih zločina RS-a Milorada Kojića čin hapšenja Lukajića pokazatelj je “katastrofalnog odnosa Hrvatske prema srpskom narodu”. U međuvremenu su se pojavila i drugačija svjedočenja samih logoraša o Lukajiću, po kojima je njegov odnos prema njima bio fer i korektan. Tako je Fahrudin Krivić iz Ključa, “logoraški starješina-povjerenik treće štale”, ispričao medijima kako mu se Lukajić jedne prilike intimno ispovjedio.

“Tada mi je rekao: ‘U mene je žena Hrvatica, živi u Zagrebu, a ja sam u srpskoj vojsci. I šta mene sljeduje kad ti jedan dan izađeš iz logora? Ti ćeš biti slobodan k’o ptica. A ja?” Krivićevu priču potvrdio je i Mehmed Begić, kojem su prethodno ubijeni otac i brat. I Begić kaže da se na Lukajića niko od pritvorenika nije požalio. Begić je jednog dana bio zadužen za raport oficirima prilikom redovne posjete, te je, umjesto Lukajiću, raport predao nekom vodniku. Nakon što se naknadno izvinio Lukajiću, ovaj ga je zagrlio pa rekao: “Ma, momak, jebote raport, misliš da je meni u ovoj situaciji do raporta?” “Ja sam se na trenutak izgubio. Pa neko me je zagrlio obučen u uniformu koja mi je pobila familiju. Ali znao sam da taj čovjek nije zločinac”, ispričao je Begić za portal Vijesti.ba. Krivićevu i Begićevu izjavu potvrdio je i Mehmedalija Husić.

U slučaju Lukajića ostaje nedoumica o tome kako i zašto Lukajić nije do sada procesuiran pred pravosudnim organima Bosne i Hercegovine. Isto tako, postavlja se i jedno sasvim logično pitanje: Zašto su pravosudni organi susjedne Hrvatske čekali ovako dugo? Ratno naslijeđe u Bosni i Hercegovini ne govori u prilog tvrdnjama da je pravda spora, ali dostupna. Opustošena hrvatska sela na prostoru manjeg bh. entiteta zbore tek jednu gorku istinu: gdje nema ljudi, ni pravde nema. Bit će prije da je Dane Lukajić tek samo žrtveni jarac u srpskohrvatskim dnevnopolitičkim računicama.

 

 

PROČITAJTE I...

Niko, pak, nema pravo da određuje što je za Drugog uvredljivo i niko nema pravo da bude nasilan ili da poziva na nasilje. Naime, ne mogu se promovirati evropske vrijednosti na putu Bosne i Hercegovine prema EU, a da istom na drugoj strani ponižavate vrijednosti velikog broja građana. Primjerice, traži se i tražit će se tolerancija prema spolnim i rodnim različitostima. Tražit će se da ih društvo prihvati kao ravnopravne građane.

Skupština Medžlisa bira Izvršni odbor, a ovi izbori održat će se u subotu 22. decembra. Delegati džemata u tijelu za izbor sabornika u Sabor Islamske zajednice imat će izbore u nedjelju, 23. decembra, a verifikacija mandata sabornicima bit će upriličena sedmicu ili dvije kasnije, nakon što u Rijaset pristignu konačni rezultati izbora s terena. Stoga su ovi izbori veoma važni jer na njima ne samo da se bira rukovodstvo džemata i medžlisa, kao ćelija iz kojih se grana struktura Islamske zajednice, već i Sabor IZ BiH kao najviše predstavničko i zakonodavno tijelo IZ BiH s veoma širokom paletom ovlasti.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!