Da se ne zaboravi

Znate li da su najglasniji afirmatori Sarajevske deklaracije samo godinu dana ranije kazivali nešto poput: “Pisati kojekakve deklaracije nije ništa drugo do lobotomni povratak unazad” – a onda napisali deklaraciju!!! Treba biti dovoljno pametan pa podnijeti svu truhlež ove knjiške logike. Doduše, oni su mislili da nikakva deklaracija ne treba bosanskom jeziku, za kojeg kažu da ga je nakon standardizacije kao nedvojbeni znanstveni fakat prihvatila međunarodna slavistička zajednica. Baš jeste, isto kao što su široke narodne mase svjetske međunarodne zajednice prihvatile Bosnu i Hercegovinu, na koju je, upravo netom poslije, izvršena velika agresija (i s istoka, i sa zapada i iznutra, a ni međunarodnoj zajednici nije bilo mahane)

Sjećate li se Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, objavljene 1967? Sjećate? A, jeste li čuli za Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku u BiH, objavljenu 1971? Niste? Znao sam. Napisali su je Vitomir Lukić i Veselko Koroman, a potpisali skupa s njima ukupno sedmorica hrvatskih književnika u BiH i objavili 28. januara 1971. godine. Iako objavljena zapravo kao jedno pismo jednom znamenitom hrvatskom komunisti koji je veći dio Drugog svjetskog rata proveo po ustaškim logorima (po njegovim uspomenama na bijeg iz ustaškog voza koji ga je imao odvesti u Jasenovac, baš 1967, kada je objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, snimljen je i film), a koji je kasnije postao jedan od glavnih protagonista hrvatskog nacionalnog programa zauzimajući kao dio humanističke inteligencije sredinom sedamdesetih veoma važnu ulogu u pokretu Hrvatsko proljeće (preteča hrvatskog otcjepljenja od Jugoslavije), Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku u BiH dobila je taj epitet nakon što je prozvana sestrom Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Eee, vodeći jedan po svemu interesantan dijalog, velim nekoć tako jednom novinaru, uživo u studiju, tik pred predstavljanje Deklaracije o zajedničkom jeziku (ili: Sarajevske deklaracije o zajedničkom jeziku – nije valjda da ste je već zaboravili?), velim, dakle, da me ona malo podsjeća na Nišku deklaraciju, Krfsku deklaraciju, Ženevsku deklaraciju, te Bečku ili Majsku deklaraciju, a veli on meni: Objasnite? – Ejs, sad! Kome da objašnjavam i šta ima da objašnjavam? Potom sam, brže-bolje, pojednostavio svoj iskaz i kazao da mi najnovija Sarajevska deklaracija liči na samo naizgled svježu jabuku, a koja je, ne samo otrovna nego, čini mi se, i podobro istruhla iznutra – i onda me novinar već više i nije pitao da išta objašnjavam nego je samo dao riječ nekom meni nepoznatom književniku iz Beograda. I baš mi je bilo čudno i nejasno po kojim su aršinima novinari koji su najnovijoj Sarajevskoj deklaraciji posvećivali najviše pažnje (toliko da su njeno predstavljanje prenosili uživo) ustvari birali svoje studijske goste-komentatore. Imali su jednog gosta iz sarajevskog Instituta za jezik, jednog iz zagrebačkog Instituta za jezik, zatim nekog pogubljenog beogradskog književnika (hopla!) i nikog iz Crne Gore! No comment.

Nego, šta mislite da seciram ja malo onu jabuku? (Najprije jedno malo uvodno pitanje: Za koju se bajku direktno veže priča o svježoj otrovnoj jabuci?) I, znate li da su najglasniji afirmatori Sarajevske deklaracije samo godinu dana ranije kazivali nešto poput: “Pisati kojekakve deklaracije nije ništa drugo do lobotomni povratak unazad” – a onda napisali deklaraciju!!! Treba biti dovoljno pametan pa podnijeti svu truhlež ove knjiške logike. Doduše, oni su mislili da nikakva deklaracija ne treba bosanskom jeziku, za kojeg kažu da ga je nakon standardizacije kao nedvojbeni znanstveni fakat prihvatila međunarodna slavistička zajednica. Baš jeste, isto kao što su široke narodne mase svjetske međunarodne zajednice prihvatile Bosnu i Hercegovinu, na koju je, upravo netom poslije, izvršena velika agresija (i s istoka, i sa zapada i iznutra, a ni međunarodnoj zajednici nije bilo mahane). I, oni su, doduše, pisali deklaraciju posvećenu ne bosanskom, već zajedničkom jeziku. Kao da, Bože me prosti, bosanski jezik nije zajednički i kao da Bosna nije zajednička. Nego, šta je otrovno i šta je istruhlo u najnovijoj Sarajevskoj deklaraciji? Ma, mnogo toga, al’ evo bacit ću dv'je-tri.

Kažu ‘vako: “Insistiranje na nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava.” Prvo, kao da neko ko je ovo pisao ne zna ili neće da zna da su varijante u osnovi jednog standardnog jezika već odavno izdignute s varijanti na nivo posebnih jezika (kako sami kažu: “Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika” – ali, postavlja se onda pitanje čega su varijante te njihove ravnopravne postojeće varijante?). A nasilno razdvajanje? Pa naši odvojeni i zasebni standardni jezici nisu nasilno razdvojeni već su odraz sociokulturnih formacija koje imaju dugu tradiciju. Podsjetit ću da je kod nas bilo samo nasilnog spajanja i pripajanja.

Dalje, govori se u Sarajevskoj deklaraciji i o tome da niz nekoliko posebnih zajednica “može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika” – a te su zajednice: “država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica”. Prvo, dakle, treba napraviti zajednički jezik i tek onda iz zajedničkog jezika nekoliko različitih zajednica može standardizirati “svoju varijantu zajedničkog jezika”! (Evo, napokon, kaže se čega su varijante varijante.) Neka, fala. Naši posebni standardni jezici već su kodificirani, a ovo o regionalnoj kodifikaciji nadasve je bruka nad brukama. Eee, ko će onda govoriti zajedničkim ako svi imadnu svoj? Ko biva, ovo dođe na onu da ovdje neko podobro zamahuje počevši tuđim gloginje mlatit – svojim nikako da dođe do izražaja. (Pa, ako se varijante koriste kao potpuno ravnopravne i nemaju toga što im je nadređeno i ne postoji to čega su one varijante, onda zajednički jezik ne postoji).

Zatim, kaže nam se da se jezik koristi kao argument za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama. Ček’, ček’! Ovdje već prelazimo s teme jezika na temu školstva i segregacije djece. I ulazimo u područja višenacionalnih sredina. Hoplaaa, diskriminacija i segregacija djece? – Pa to bi već mogla biti moja druga omiljena tema. Zato već pod hitno predlažem organizaciju jednog okruglog stola upravo na ovu temu. Prvo u mome Stocu, a onda, ako baš hoće, može i u Jajcu. Ja ću kao dijete rata na spomenutom okruglom stolu sa sagovornicima koje mi organizator dodijeli dostojanstveno svaki oportunistički argument dovesti na čistac, što u ovom slučaju znači okruglo pa na ćoše. Mislim, svakako su onamo oni, a ne ja, od tog posla (hoću reći, od tih okruglih i ćoškastih stolova – na kojima mlate li, mlate). Ide im, brate, od ruke populističko dizanje galame iza okruglih i ćoškastih stolova. Jeste eto, taman nas je jezik do segregacije doveo (osim što su nas u prethodnom ratu agresori ubijali i zbog jedne jedine riječi). I, čuj insistiranje na nasilnom razdvajanju? Mislim, kao, eto može, ali samo ako baš ne insistirate.

Izaslanici stare maćehe vele opet i to da se: “Jezično izražavanje nameće kao kriterij etno‑nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti” i govore nam o “policentričnom jeziku”. No, policentrični jezik upravo je po definiciji vezan za nacije: “Iz definicije se vidi da je svaki policentrični jezik standardan, da su njegove varijante standardne, da su vezane za nacije” (Oho-hooo!) – lijepo i načisto upravo ovo stoji kao stanovište tvorca idejne platforme, teorijskog okvira i (ne)naučnog oslonca najnovije Sarajevske deklaracije o jeziku, čiji se protagonisti zalažu za, pazite sad: “Slobodu ‘miješanja’, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika”, što se kosi s jednom od osnovnih definicija toliko već spominjanog policentričnog jezika jer on, ustvari, po svojoj definiciji i ne može biti mješavina varijanata nego ga govornici govore u obliku jedne od varijanata!

Truhlež logike, opet?

Nego, bit će da se nešto podobro pobrkalo pa sada otrovnu jabuku udružene serviraju glavna junakinja poznate bajke i njena zla maćeha. Ko proguta, konj je! Princ nek’ traži drugu mladu.

I, što meni sad treba da sve ja ovo pričam?

Pa, da se ne zaboravi. Ooo da! I da se ne ponovi!

P.S. Ne smije se zaboraviti da je Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, upućenoj s hrvatske strane, ali i Predlogu za razmišljanje, koji je stigao sa srpske strane, ali koji afirmaciju i hrvatskog jezika na izvjestan način potvrđuje (samo, tražeći to isto za srpski), oboje iz 1967. godine, prethodilo afirmiranje bosanske jezičke tradicije i bosanske varijante standardnog jezika. Rezultate svoje studije uobličene u tekst Nervoza u našem književnom jeziku, objavljen u Sarajevu 1965. godine (čak dvije godine prije Deklaracije i Predloga), piše naš Alija Isaković i bori se, kako kaže, protiv tanjugovskog jezika. Džaba, kad su mu i susjedi i komšije 1970. opet morali na “popravni ispit”, kada im je već ostavljeno u amanet još jedno lepršavo ispitno pitanje – novi Isakovićev tekst Varijante na popravnom ispitu. Položili? – Ne bi se reklo. A, pitanje je koliko ima rok(ov)a.

P.P.S. Znate li šta je prethodilo Deklaraciji o zajedničkom jeziku kao nešto što joj je na izvjestan način inspiracija? To je nešto što je u javnosti najprije, gle čuda, ekspresno napadnuto od spomenutog tvorca idejne platforme i tobožnjeg naučnog okvira Sarajevske deklaracije, a onda i od njenog glavnog sarajevskog afirmatora. (Možda sve ovo ne znate zato što nije bilo u nekom direktnom prenosu. Onda odgovor na postavljeno pitanje tražite među ovim redovima.)

PROČITAJTE I...

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!