Da sam onaj nekadašnji, svašta bih joj rekao

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

Ni kriv ni dužan, godinama jedem vatru koju nisam zapalio, neumorno ispravljam tuđe greške i brljotine. Kada telefon zazvoni, ruke mi se tresu jer nisam svikao na lijepe vijesti, a kada se i desi, mislim lijepa vijest, štipam se i pljuskam hladnom vodom, sve u nevjerici dešava li se takvo šta baš meni.

Eh, o kakvim brljotinama pričam? Evo jedne: bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.”

– Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju.

– Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala. Zašto, ne znam. Oprosti, molim te!

– A zašto ste uopće razgovarale o tome? Pa, ti nisi bila na psihijatrijskom pregledu!

– Ni to ne znam. Naprosto me je pitala.

– Vidi! Ti si još uvijek maloljetna, a ovaj je nalaz zvanični dokument – ovjeren, potpisan i protokoliran. I kao takav utuživ. Mogao bih zbog ovoga završiti na sudu.

Ona šuti oborene glave, a ja smišljam šta mi je činiti i kako ispraviti tuđu brljotinu. Možda, čak, i tendencioznu, zlonamjernu. Na koncu, zovem prijatelja, načelnika jedne od klinika, i objašnjavam o čemu je riječ. On se čudi i pita kako se zove doktorica koja je obavila pregled. Kažem njeno ime, a on će meni kako će je nazvati i zamoliti da napiše novi nalaz bez neistinite i inkriminirajuće formulacije.

Zove me nekoliko minuta poslije, veli da će nalaz biti ispravljen te da narednog dana odemo na kliniku u šest sati navečer.

Kćerka i ja čekamo ispred ordinacije u zakazano vrijeme. Prilazi nam mlađa doktorica, usiljeno se osmjehuje i pita šta smo trebali. Pojašnjavam u najkraćem i pozivam se na prijatelja ljekara koji je s njom razgovarao, ona klima glavom i uvodi nas u ordinaciju.

Svjesna da je zabrljala, zasipa nas bujicom riječi, objašnjava, razjašnjava, ograđuje se, prebacuje teret odgovornosti na moju kćerku, daje nam novi, ispravljeni nalaz i poentira kako to nije praksa, kako novi nalaz nikada ne bi napisala, ali, eto, čini to samo zbog N.B., mog prijatelja ljekara kojeg, kako veli, izuzetno cijeni.

Da sam onaj nekadašnji, svašta bih joj rekao, možda priprijetio i krivičnom prijavom zbog iznošenja notorne neistine i zloupotrebe službenih ovlasti, ali kako nisam više onaj nekadašnji, uzeh novi nalaz i, izlazeći iz ordinacije, rekoh joj:

– Rado bih Vam se zahvalio, ali, nažalost, nemam na čemu, jer učinili ste ovo isključivo zbog N.B., a ne zbog Vaše grube i nimalo bezazlene greške, pa ću se, umjesto Vama, od srca zahvaliti N.B.

U taksiju, u povratku kući, nakon ispravke još jedne tuđe brljotine, razmišljam kako je ovo ni zbog čega i uludo protraćeno vrijeme, novac i energija, zapravo plastičan mikroprimjer duboke sociološke entropije i sveopćeg meteža u ovom ojađenom gradu, a i šire.

Ili, bolje rečeno, producirano-kontroliranog meteža kojeg je, poodavno, možda ponajbolje definirao Abdulah Sidran napisavši: “Drugi je*u, a ti se, Muzafere, kupaj.”

A ja, opet, ni kriv ni dužan, kupam li se, kupam.

PROČITAJTE I...

– Senade, upali televizor! Ima film Partizanska eskadrila – dovikuje Gaja kao s brda na brdo i razbija pamučnu i okrepljujuću tišinu. Nikada nisam dokraja odgledao ovaj film. Naprosto nisam mogao. I vazda sam se pitao šta li je Šibu Krvavca natjeralo da snimi infantilan, apsolutno nerealističan i, shodno tematici koju tretira, za zdrav razum zaista uvredljiv film.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!