Da bi se čovjek otkrio, mora se ponekad i izgubiti

Prije nego ovo počnete čitati, za potpuni doživljaj pustite album OK Computer od grupe Radiohead

Sjeo sam u pogrešan voz. Shvatio sam to na prilazima Amersfoortu. Kako to da se desi? Osjećaj zarobljenosti postajao je jači, kretao sam se protiv svoje volje u neželjenom smjeru. Tako se nisam osjećao još od rata, kada sam sjedio u rovu iz kojeg nisam mogao izaći, do kojeg se samo noću dolazilo. Trnci me prođoše od glave do pete i nazad. “Halo, Holandija je ovo”, ponovih nekoliko puta u svojoj glavi, ali džabe. Došlo mi je da zaplačem. Neka čudna knedla nikako nije htjela sići niz grlo. Čim je voz stao, istrčah napolje i raspitah se za prvi koji će me povesti natrag. Osjećaj zarobljenosti nije me popuštao. Prodisao sam tek kada je voz krenuo nazad za Amsterdam. Nekoliko sam se dana pokušavao otresti tog gadnog osjećaja zarobljeništva koji se još motao po tijelu. Već sam predugo bio zatočenik vlastitog tijela i više nisam mogao podnijeti kad se to desi i napolju. Biti slobodan po svaku cijenu ono je što sam želio.

Sjetih se svog prvog poslijeratnog izlaska iz Sarajeva, kada sam s bendom krenuo na svirku u Ženevu. Bio je to neki službeni avion, služile su nas stjuardese u uniformama švicarske vojske. Nikada prije nisam bio na Zapadu, nisam znao šta da očekujem. Na aerodromu nas je pokupio šofer, ubacili smo gitare u kombi i zaputili se u hotel. Zalijepio sam nos uz prozor i blehnuo. Prolaznici su tabali trotoare, autobusi prolazili u suprotnom smjeru, na sve strane bile su neke čudne prodavnice. Semafori su nas zaustavljali dajući priliku da se bolje osmotre fasade i ljudi.

Nakon što smo ostavili stvari, izašli smo da osmotrimo situaciju. Držao sam mapu grada u ruci i ništa mi nije bilo jasno. Plašio sam se da se ne izgubimo, ponavljao sam u sebi imena ulica ne bih li ih kako zapamtio. A onda se ukazao prvi “McDonalds”; zamolio sam nekog da me fotografira ispred restorana. Sutradan sam se odvažio i krenuo sam u šetnju. Ispred mene se ukazao park i oko njega buvlja pijaca sa svim i svačim. Oči su me povukle, zaboravio sam na strah, kopao po kutijama punih CD-ova, probavao čizme i jakne. Na drugom kraju parka nešto sam fotografirao. U sljedećoj ulici bio je neki muzej u koji sam uletio i u njemu prvi put u životu vidio originale nekih od najpoznatijih svjetskih slikarskih klasika. Svaka sljedeća ulica bila je interesantnija od prethodne.

U jednom trenutku izvadih mapu i počeh šarati očima po njoj, ali nikako da skontam gdje sam. Počela me hvatati panika. Izgubio sam se. Znoj je krenuo preko čela, disao sam ubrzano, gušio se, proklinjao trenutak kad sam sjeo u avion i napustio sigurnost Sarajeva. Potrčao sam u smjeru iz kojeg sam došao, ali ništa mi nije izgledalo poznato. Bilo me sramota pitati prolaznike gdje je prokleti park s buvljom pijacom. Trčao sam kao muha bez glave sve dok se iza jednog ugla nije ukazao park. Osjetio sam ogromno olakšanje i usporio. Nije mi dugo trebalo da dođem do hotela. Stao sam ispred ulaza i zaplakao od sreće. Zakleo sam se u sebi da više nikada neću ići u inostranstvo.

Godinu poslije, budio sam se u groznom mahmurluku negdje izvan Pariza, u nekom poluindustrijskom predgrađu. Bio je lud party, nisam se mogao sjetiti šta se sve izdešavalo. Pitao sam prijateljicu Francuskinju gdje je ostala raja iz Sarajeva s kojom sam došao na kratku ekskurziju. Rekla je da su poodavno otišli, da hvataju avion kojim će nazad za Bosnu. Dan prije odlučio sam ostati malo duže od drugih, da nahvatam još Pariza i da eventualno skoknem do Njemačke. U totalnoj nedoumici krenuh tražiti autobusku stanicu. Autobus me negdje izbacio. Došao sam do metroa, ali kad sam gurnuo ruku u džep, u njemu nije bilo ničega. Pare su negdje ispale. Nisam znao francuski, počela me hvatati panika. Počeo sam se gušiti, proklinjati dan kad sam došao. Opet sam bio zarobljenik situacije, sam u vlastitom zatvoru u koji sam se zaključao. Hodao sam ukrug neko vrijeme, trebalo mi je dugo dok nisam sam sebe uvjerio da nekoga moram upitati za pomoć.

Prošle su decenije od prvih izlazaka iz Sarajeva, motanja po nepoznatim gradovima, državama i kontinentima. Znao bih se izgubiti tu i tamo, ali bih se uvijek nekako snašao, pitao nekoga da mi objasni gdje sam. Ljudi su uvijek ljubazni, pa i kad te pošalju na krivu adresu. Svega je tu bilo. Ali više nije bilo važno gdje sam, trebalo je samo skontati ko sam. I tako, traćim vrijeme u New Yorku, u kojem se ne mogu izgubiti, a tako bih volio da mogu. Povratka nema. Sve je odavno izgubljeno.

Prethodni članak

DOBRO POTKOVAN ČOVJEK

Sljedeći članak

Kakva divna teravija

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!