Da bi postao meta, ne moraš nikome ništa nažao učiniti

U tom trenutku učinilo mi se kao da sam u daljini čuo ispaljenje minobacača. Taj tupi, podli i zloćudni zvuk. I kao da mi je neko naredio, istog momenta izmjestih guzove s međuprostora između dviju kuća i uletjeh u unutrašnjost najbliže. Bacilo me je na prljavi i prašnjavi pod polusrušene kuće. Našao sam se u smeću i izmetu koji je neko u nuždi ostavio iza sebe. Minobacačka granata od 120 mm eksplodirala je na mjestu na kojem sam stajao koju sekundu ranije

Predo, Denis, Ljuca i ja sjedili smo u Denisovoj sobi i igrali remija, bacali karte, psovali. Jedna jedina ploča vrtjela se konstantno uz komadić struje na gramofonu: Paranoid od Black Sabbatha. Klimali smo glavama dok smo gledali u karte, živjeli kao da je sve u najboljem redu. Teta Izeta donijela je razrijeđenu kafu. Napravili smo pauzu da se findžani razvrstaju, kocke dragocjenog šećera podijele, mislili smo da nas ništa neće omesti, da smo taj dan imuni na sve što se oko nas dešavalo.

Prozori na Denisovoj sobi riknuli su još u maju 1992. godine, kad je Džidžikovac prvi put zasut granatama s brda, kada se sve što se nije moglo zamisliti desilo. Plastične folije UNHCR zamijenile su stakla. Nismo mogli vidjeti ništa od onoga što se dešava napolju niti nas je to zanimalo. Ljuca je dijelio karte kad se začuo zvuk koji do tada nikada nismo čuli. Whooooššššš!!!

Nešto opako preletjelo je našu zgradu i nakon nekoliko sekundi potmulo eksplodiralo negdje dolje u centru grada. Folije UNHCR iskočile su iz baglama, strašan je pritisak sve izbacio iz cipela. Bila je to prva aviobomba ispaljena na centar grada – neka improvizacija od nekoliko raketa za VBR i aviobombe.

Nije nam trebalo dvaput reći, u nekoliko skokova našli smo se u dubini podruma stare austrijske zgrade, smijali se, vadili i palili cigarete u mrklom mraku. Samo nam je još i to trebalo pored sveg arsenala korištenog da nam se “razvuče pamet”. Poslije smo saznali da je šteta povelika i da možemo očekivati još tih “bojlera”. Ali, čovjek ne može tek tako prestati živjeti, privikneš se na sve što se na tebe baci i ideš dalje.

Koji dan poslije te “ničim izazvane” situacije našao sam se u Fočanskoj, na liniji, gdje sam periodično uživao u ljepotama Vogošće i tamošnjih granata i snajpera. Sve što je moglo pucati po nama tih je dana pucalo. Ni kriv ni dužan, komadom kruha pravio sam “osmice” po dnu tanjira. Grah je bio blijed, a svaka kalorija dragocjena.

Nakon što sam oblizao tanjir, otišao sam na svoje stražarsko mjesto. Momci koje smo zamijenili vratili su se u “pripremu”. Motao sam se po bašči nečije kuće, nekoga ko je ko zna gdje – nad zemljom ili ispod nje.

Pušio sam i udarao nogom kamenje. Gledao u vrh brda iznad nas. Na tom je mjestu znao izaći tenk i počastiti nas s nekoliko granata – tu i tamo. Stajao sam i blejio u prazno, neka je čudna tišina govorila.

U tom trenutku učinilo mi se kao da sam u daljini čuo ispaljenje minobacača. Taj tupi, podli i zloćudni zvuk. I kao da mi je neko naredio, istog momenta izmjestih guzove s međuprostora između dviju kuća i uletjeh u unutrašnjost najbliže. Nakon nekoliko sekundi, totalni vakuum zapljusnu sve oko mene. Zrak je nestao, a zatim se velikom brzinom vratio. Bacilo me na prljavi i prašnjavi pod polusrušene kuće. Našao sam se u smeću i izmetu koji je neko u nuždi ostavio iza sebe. Minobacačka granata od 120 mm eksplodirala je na mjestu na kojem sam stajao koju sekundu ranije.

Kad se prašina slegla i proteklo nekoliko “sigurnosnih” minuta, izašao sam da vidim šta je to meni bilo namijenjeno. Povelika rupčaga buljila je u mene, a na njenom dnu ležao je rep granate. Hvala! Skužili su me, već unaprijed proračunali udaljenost, poslali “bebu” i to je bilo to. Ni manje ni više.

Tresao sam se neko vrijeme, udarao se nogom u guzicu od sreće. A mogao sam zaplatiti, ostaviti kosti u tom nekom Donjem Hotonju, mjestu koje sam znao samo po pričama nekolicine tamošnjih rukometaša s kojima sam trenirao nekad davno prije rata u RK “Novi Grad”. Znao sam da je to bilo to, da su uradili što su htjeli, da sad mogu mirno leći i zaspati, jer je i njima tamo garant bilo tlapnja biti usred neke vukojebine i gađati nekog kretena s umjetničkim tendencijama. Vjerovatno su i oni nakon toga legli, ručali, raspojasali se na livadi, izvadili cigarete, krenuli da ih broje i dijele, a zatim zaspali u ljetnoj idili bosanskog pejzaža.

Poslali su nas na neki novi zadatak, u neke ruševine iznad Saobraćajnog fakulteta, da kopamo rupčagu u koju ćemo pocaliti i zamaskirati protuavionski top od 20 mm. Kopati usred mjesečinom obasjane noći na prazan stomak nije nimalo veselo. Al’, ko te pita – kopaj! Kako niko više nije bio siguran da li je to zaista pravo mjesto za postavljanje topa, došlo je do razmimoilaženja u mišljenjima, do debate koja je trajala i trajala. Žučnu diskusiju prekinula je neprijateljska “Praga” od 30 mm, koja je pancirnim granatama bušila sve oko nas. Teško je reći šta nas je odalo, ali smo se potrudili da budemo primijećeni. Šta god da smo uradili, valjalo je zaleć’, psovati sve što se opsovati moglo, dozivati sve što bi nam u tom momentu palo na pamet.

Nakon što je kanonada završena, kad sam otvorio oči, ispred mene na podu ležala je usijana čelična lopta, svježe ispaljena s druge strane, nešto što je možda moj otac platio preko samodoprinosa prije rata. Teško je bilo izgovoriti nešto u tom trenutku. Lagano smo se isparili, potražili drugo mjesto na kojem ćemo se umotati u prljavu ćebad i sjedećki prespavati noć.

Čovjek ne mora nikom ništa nažao učiniti da bi bio meta.

Sljedeći članak

ŠTA JE U VREĆI

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!