ČUDNA JE PRAVDA, RIJETKO JE ONDJE GDJE BI TREBALA BITI

“Ima nekakve pravde, Reza, ipak je ima! Kada te je Setari mrcvario u Evinu, kada je gasio cigarete na tvom tijelu, kada te je tjerao da pojedeš te cigarete... Hm... Ko bi mogao... ko bi mogao tada i zamisliti da će jednom Setari jesti opuške i još govna pride! Čudna je ta pravda, čudna! Rijetko je ondje gdje bi trebala biti, a javlja se gdje je najmanje očekuješ, kada od nje nema nikakve fajde”

Amir mi je rekao za Sirhindija. Jutros, dok smo kao i uvijek pili čaj i šutke gledali kroz ogromne prozore kako zora puca nad vrhovima Elbursa. Nije znao mnogo, osim da je u bolnici, negdje u Reyu. U uredu u kome je Sirhindi obavljao svoju nepostojeću uredničku funkciju bili su još tajnovitiji: čuli su, vele, da je u nekoj od bolnica, ali gdje i u kojoj, nisu znali reći. Ali, znao sam ko zna, pa sam nazvao Rezu. U Reyu, reče mi, dvije su bolnice: Pedijatrija i Psihijatrija. Bilo mi je, naravno, jasno gdje je Sirhindi i gdje mi valja ići.

Odmah nakon posla odvezli smo se u Rey i pronašli Psihijatrijsku kliniku. Pokupovali smo voće, sokove i cigarete, ušli u, začudo, lijep, uredan i moderan bolnički kompleks, ljubazni momak na recepciji objasnio nam je gdje se Sirhindi nalazi i pet minuta poslije bili smo u njegovoj bolesničkoj sobi.

Nisam ga odmah mogao prepoznati. Bolesnici u sobi, njih šest-sedam, izgledali su slično: tamnoputi, neobrijani, mršavi, ispijeni. Ali, on je prepoznao mene: digao se iz kreveta, čvrsto me zagrlio i briznuo u grčevit plač. Iznenađen, nisam znao šta raditi, šta da kažem, pa sam i ja zagrlio njega, tapšao po leđima i milovao po masnoj, razbarušenoj kosi.

Na koncu, pripomogao je Reza. Nježno nas je razdvojio, uhvatio Parviza pod ruku i poveo prema krevetu ponavljajući: “Dobro je, sve će biti dobro.” Polegao ga je u krevet, privukli smo stolice i posjedali. Umiren, Parviz je duboko disao i netremice gledao u strop. Izgledao je sićušno u bolničkom krevetu, kao da se doslovno uvukao u sebe, a nakon desetak minuta odsutnosti, polahko se pridigao, zagledao u mene staklastim, ukočenim pogledom i upitao kako sam.

– Dobro. A ti? Kako si?

– On zna, ti ne znaš – reče pokazujući rukom na Rezu.

– Šta to?

– On zna kako sam.

Pogledao sam u Rezu. Gledao je u pod i klimao glavom.

– Reza! Znaš li da je Setari ovdje – opet će Parviz.

– Ne, ne znam! Stvarno je ovdje?!

– Jeste! Jede opuške od cigareta, a ni fekalije mu nisu mrske! Ima nekakve pravde, Reza, ipak je ima! Kada te je Setari mrcvario u Evinu, kada je gasio cigarete na tvom tijelu, kada te je tjerao da pojedeš te cigarete… Hm… Ko bi mogao… ko bi mogao tada i zamisliti da će jednom Setari jesti opuške i još govna pride!? Čudna je ta pravda, čudna! Rijetko je ondje gdje bi trebala biti, a javlja se gdje je najmanje očekuješ, kada od nje nema nikakve fajde! Čudno, čudno!

– A ti – obraća se meni – pišeš li?

– Da.

– Šta pišeš?

– Kratke priče, prozne minijature.

– Šta će ti to?

– Šta će žabi voda?

– Ha! Vidi ga! Misliš da si pametan?!

– Mislim da sam ti došao u posjetu.

– Pa, jesi! A kad si već došao i kad si tako pametan, reci mi ovo: ko je trebao biti prvi halifa?

– Znam ko je bio, a ko je trebao biti, ne znam.

– Četvrti je trebao biti prvi! Ali ibn Ebu Talib, vladar pravovjernih, drugi musliman nakon Poslanika islama! E, on je trebao biti prvi! Eto, šta kažeš?!

– Šta očekuješ da kažem?!

– Pa, ko je trebao biti prvi halifa?! Ebu Bekr ili Ali?!

Ionako neprijatni razgovor kretao se sada u opasnom smjeru. Iz Parviza je progovarao do tada meni nepoznati, zadrti, fanatični šiija i protivrječiti mu ili pasti u zamku ispraznog polemiziranja bilo bi srazmjerno bolesno koliko i on sam. Šutio sam i gledao u njegove mutne razrogačene oči. Očekivao sam da će moju šutnju shvatiti kao slabost, retorički uzmak pred snagom predočenih argumenata, da će, tako ohrabren, sasuti drvlje i kamenje na halife, Alijeve prethodnike, osobito na drugog, Omera ibn el‑Hattaba, među šiijama neshvatljivo omraženog, ali, umjesto toga, ponovo se uvukao u sebe, malaksalo spustio glavu na jastuk i sklopio oči.

Posjeta je završena. Reza mi signalizira da bismo trebali krenuti. Napuštamo bolnicu i koračamo ka parkingu, umorni i neraspoloženi.

– Nikada me nisi pitao zbog čega sam bio u zatvoru – reče tiho.

– Nisam.

– Ja sam u Karadžu štampao Parvizovu knjigu.

– Znam. On mi je to davno rekao.

– Vidi, vidi! Znaš da šutiš?! Aferim! Bit će nešto od tebe!

– Hajde, Reza, vozi! Dosta je bilo ludila za danas.

PROČITAJTE I...

– Senade, upali televizor! Ima film Partizanska eskadrila – dovikuje Gaja kao s brda na brdo i razbija pamučnu i okrepljujuću tišinu. Nikada nisam dokraja odgledao ovaj film. Naprosto nisam mogao. I vazda sam se pitao šta li je Šibu Krvavca natjeralo da snimi infantilan, apsolutno nerealističan i, shodno tematici koju tretira, za zdrav razum zaista uvredljiv film.

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!