ČUDNA JE PRAVDA, RIJETKO JE ONDJE GDJE BI TREBALA BITI

“Ima nekakve pravde, Reza, ipak je ima! Kada te je Setari mrcvario u Evinu, kada je gasio cigarete na tvom tijelu, kada te je tjerao da pojedeš te cigarete... Hm... Ko bi mogao... ko bi mogao tada i zamisliti da će jednom Setari jesti opuške i još govna pride! Čudna je ta pravda, čudna! Rijetko je ondje gdje bi trebala biti, a javlja se gdje je najmanje očekuješ, kada od nje nema nikakve fajde”

Amir mi je rekao za Sirhindija. Jutros, dok smo kao i uvijek pili čaj i šutke gledali kroz ogromne prozore kako zora puca nad vrhovima Elbursa. Nije znao mnogo, osim da je u bolnici, negdje u Reyu. U uredu u kome je Sirhindi obavljao svoju nepostojeću uredničku funkciju bili su još tajnovitiji: čuli su, vele, da je u nekoj od bolnica, ali gdje i u kojoj, nisu znali reći. Ali, znao sam ko zna, pa sam nazvao Rezu. U Reyu, reče mi, dvije su bolnice: Pedijatrija i Psihijatrija. Bilo mi je, naravno, jasno gdje je Sirhindi i gdje mi valja ići.

Odmah nakon posla odvezli smo se u Rey i pronašli Psihijatrijsku kliniku. Pokupovali smo voće, sokove i cigarete, ušli u, začudo, lijep, uredan i moderan bolnički kompleks, ljubazni momak na recepciji objasnio nam je gdje se Sirhindi nalazi i pet minuta poslije bili smo u njegovoj bolesničkoj sobi.

Nisam ga odmah mogao prepoznati. Bolesnici u sobi, njih šest-sedam, izgledali su slično: tamnoputi, neobrijani, mršavi, ispijeni. Ali, on je prepoznao mene: digao se iz kreveta, čvrsto me zagrlio i briznuo u grčevit plač. Iznenađen, nisam znao šta raditi, šta da kažem, pa sam i ja zagrlio njega, tapšao po leđima i milovao po masnoj, razbarušenoj kosi.

Na koncu, pripomogao je Reza. Nježno nas je razdvojio, uhvatio Parviza pod ruku i poveo prema krevetu ponavljajući: “Dobro je, sve će biti dobro.” Polegao ga je u krevet, privukli smo stolice i posjedali. Umiren, Parviz je duboko disao i netremice gledao u strop. Izgledao je sićušno u bolničkom krevetu, kao da se doslovno uvukao u sebe, a nakon desetak minuta odsutnosti, polahko se pridigao, zagledao u mene staklastim, ukočenim pogledom i upitao kako sam.

– Dobro. A ti? Kako si?

– On zna, ti ne znaš – reče pokazujući rukom na Rezu.

– Šta to?

– On zna kako sam.

Pogledao sam u Rezu. Gledao je u pod i klimao glavom.

– Reza! Znaš li da je Setari ovdje – opet će Parviz.

– Ne, ne znam! Stvarno je ovdje?!

– Jeste! Jede opuške od cigareta, a ni fekalije mu nisu mrske! Ima nekakve pravde, Reza, ipak je ima! Kada te je Setari mrcvario u Evinu, kada je gasio cigarete na tvom tijelu, kada te je tjerao da pojedeš te cigarete… Hm… Ko bi mogao… ko bi mogao tada i zamisliti da će jednom Setari jesti opuške i još govna pride!? Čudna je ta pravda, čudna! Rijetko je ondje gdje bi trebala biti, a javlja se gdje je najmanje očekuješ, kada od nje nema nikakve fajde! Čudno, čudno!

– A ti – obraća se meni – pišeš li?

– Da.

– Šta pišeš?

– Kratke priče, prozne minijature.

– Šta će ti to?

– Šta će žabi voda?

– Ha! Vidi ga! Misliš da si pametan?!

– Mislim da sam ti došao u posjetu.

– Pa, jesi! A kad si već došao i kad si tako pametan, reci mi ovo: ko je trebao biti prvi halifa?

– Znam ko je bio, a ko je trebao biti, ne znam.

– Četvrti je trebao biti prvi! Ali ibn Ebu Talib, vladar pravovjernih, drugi musliman nakon Poslanika islama! E, on je trebao biti prvi! Eto, šta kažeš?!

– Šta očekuješ da kažem?!

– Pa, ko je trebao biti prvi halifa?! Ebu Bekr ili Ali?!

Ionako neprijatni razgovor kretao se sada u opasnom smjeru. Iz Parviza je progovarao do tada meni nepoznati, zadrti, fanatični šiija i protivrječiti mu ili pasti u zamku ispraznog polemiziranja bilo bi srazmjerno bolesno koliko i on sam. Šutio sam i gledao u njegove mutne razrogačene oči. Očekivao sam da će moju šutnju shvatiti kao slabost, retorički uzmak pred snagom predočenih argumenata, da će, tako ohrabren, sasuti drvlje i kamenje na halife, Alijeve prethodnike, osobito na drugog, Omera ibn el‑Hattaba, među šiijama neshvatljivo omraženog, ali, umjesto toga, ponovo se uvukao u sebe, malaksalo spustio glavu na jastuk i sklopio oči.

Posjeta je završena. Reza mi signalizira da bismo trebali krenuti. Napuštamo bolnicu i koračamo ka parkingu, umorni i neraspoloženi.

– Nikada me nisi pitao zbog čega sam bio u zatvoru – reče tiho.

– Nisam.

– Ja sam u Karadžu štampao Parvizovu knjigu.

– Znam. On mi je to davno rekao.

– Vidi, vidi! Znaš da šutiš?! Aferim! Bit će nešto od tebe!

– Hajde, Reza, vozi! Dosta je bilo ludila za danas.

PROČITAJTE I...

– Hoćeš li da ja dovršim tvoju priču? – Od volje ti! – Evo: upoznali ste se, zaljubili, odljubili i razišli! Je li tako bilo? – Otprilike – reče tiho Reza, diže se i uvrijeđeno zagrabi ka automobilu. – Oprosti, ni ja nisam mislio ništa loše, samo me malo izritiralo ono što si rekao za Nidžar i mene – rekoh dok se vozimo, nakon duge, neprijatne šutnje. – U redu je – Reza će neodređeno, a ja, pak, uviđam da sam ga dobro povrijedio, nesmotreno, nepromišljeno, infantilno. Eto šta je jezik, a riječ kao odapeta strijela, ode, ne stiže je niko, pomislih kajući se

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!