Čovjek kojem nije trebao “Zlatni ljiljan”

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

Ovih dana, po izlasku iz džamije, u džamijskom haremu gledam u starog, dobrog mi druga Ibrahima. Gledam ga, čekam i prisjećam se.

Hrabar je ratnik bio Ibrahim. Tako, kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje (na ratištima u Gradačcu i u blizini Brčkog ovakve stravične scene dešavale su se srazmjerno često, pa nije zgoreg podsjetiti na njih, naročito one u nemar i bešćutnost ogrezle i od silnog bonluka zadrigle likove, ne bi li se barem postidjeli, premda sumnjam), izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao.

Gledali to visoki bosanski oficiri, pa pomislili kako Ibrahim nije samo hrabar nego i lud i da tu nesvakidašnju hrabru ludost ili ludu hrabrost treba njegovati, pohvalama i obećanjima hraniti i podgrijavati i, kao takvu, u svakoj zgodnoj prilici iskoristiti.

I svašta su nešto oficiri bosanski, ne bez udvorništva i slatkorječivosti, obećavali premršavom i šutljivom Ibrahimu: “Zlatni ljiljan”, veliki stan, odlazak na hadž… Pod uvjetom da razbuca pet, osam, deset tenkova, koliko može. Ibrahim je šutio, odbijao dimove preljutog sitno isjeckanog duhanskog korijena smotanog u toalet-papir, i na koncu rekao: “Moje je da ratujem, vaše da dajete prazna obećanja. ‘Zlatni ljiljan’ mi ne treba, stan imam, a Božija kuća je u mom srcu.”

Lecnuše se oficiri bosanski, pobojaše se da su u lažima pretjerali, da ih je Ibrahim prozreo, da se zapravo krije, pokriva, da uopće nije lud kakvim se naizgled gradi, pa ga udvorno ponudiše paklicom “Marlbora”, pa štekom “Marlbora”, da, kako mu rekoše, puši ono što i dolikuje istinskom gaziji, pravi, najbolji duhan, a ne taj nesnosni smrad smotan u tariguz-papir.

Ali, nije Ibrahim “skinuo” deset tenkova. Nije ni osam. Ni pet. Ni šteku “Marlbora” nije dokusurio. Narednog jutra, dok se brijao nedaleko od rova, osjetio je jedva čujan fijuk i tup udarac u zemlju koja, učini mu se, muklo zastenja, a zatim krajičkom oka spazi zlatnožuti bljesak koji ga prekri, istog trena podiže visoko u zrak, zakovitla kao perce među krošnjama crnih borova i naglo stropošta na ogoljelu ledinu.

Pronašli su ga bez svijesti, polomljenih rebara i ekstremiteta.

Rat koji se ionako primicao kraju za Ibrahima je bio završen.

Nakon dugotrajnog liječenja, otišao je u firmu u kojoj je nekoć radio.

Njegovo mjesto, posao komercijaliste, zauzeo je neko drugi.

– Žao mi je, Ibrahime! Nije te bilo, pa, eto – reče mu neodređeno i unezgođeno direktor firme.

– Šta, eto?

– Kažem ti, nije te bilo, a firma mora raditi! Žao mi je, tako je kako je, ja tu ništa ne mogu!

– Znaš li ti gdje sam ja bio?

– Da, da, znam!

– Pa kad znaš, daj mi moj posao!

– Ama, ne mogu, čovječe! Politika sad upravlja firmama! I onog na tvom mjestu dovela je politika, ne ja! Rado bih mu dao otkaz, ali onda i ja letim van!

– Pa leti, ko ti brani! I ja sam letio! Uhu, da ti samo znaš kako sam letio, pa evo me tu pred tobom, ništa mi ne fali!

– Ne mogu, zaista ne mogu! Nego, navrati ti ovako, s vremena na vrijeme, zanimaj se, pa kad se politika promijeni, kad dođe neka druga i nagodnija, možda i nađemo štogod za tebe! A, šta kažeš?

Grizao je Ibrahim donju usnu i dvoumio se da li da ga spuca u facu, pljune ili jednostavno ode. Šutio je, gledao ga, izustio kratko i prigušeno – jah, okrenuo se i bez riječi otišao.

Helem, kako rekoh, po izlasku iz džamije sačekah Ibrahima i krenusmo u šetnju. Uglavnom šutimo, zabavljeni svako svojim mislima. Pauzu pravimo na jednom od tuzlanskih trgova. Ispred nas žubori fontana ukrašena krasnim mozaicima raznih boja i oblika, djelo vještih ruku čuvenih majstora iz Ravene. Koji metar dalje, iza fontane, uzdiže se barokno zdanje bivšeg kina “Centar”. Do rata prelijepa, reprezentativna zgrada, danas je zapuštena, oronula, poluruševna, s bujnom vegetacijom na krovu, nevješto zamaskirana ogromnim, kišama ispranim džambo plakatom i reklamom za parfem na njemu. Kontrast je snažan i otužan. Kao kad bi neko odjenuo skupocjeno odijelo i nazuo kaloše.

– Čovječe, ovo je k’o Kinšasa – reče Ibrahim tihim, od posta suhim, hrapavim glasom, aludirajući na arhitektonsko-estetsko nesuglasje u koje gledamo.

– Da, nažalost.

Prethodni članak

UNITARNI JEZIK

Sljedeći članak

Snijeg usred ljeta

PROČITAJTE I...

Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao, ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam sa svojim mislima

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!