Čihali na žici

Da je maločas pao, pao bi s ogromne visine i razbio se na ulici. Zato su svi bili tu. Zato su čekali. Možda se zato i spotaknuo da ih u tom uzbuđenju učvrsti. Sve što je činio potom taj ekvilibrist bilo je čudesno. I uvijek je bio blizu pada. Pada koji su čekali. Zbog kojega su i došli. A on je lebdio

Sjećam se kao da se sad događa. Bio sam dječak od šest-sedam godina i s nekim sam se zadesio tu, u mnoštvu ljudi, ispod dvije visoke zgrade između kojih je bila zategnuta žica.

Samo se jedna riječ mogla prepoznati u mrmoru koji je blago talasao to mnoštvo.

Čihali.

To je bilo ime. Ime onoga kog su svi iščekivali na žici.

Čudio sam se tom uzbuđenju. Nisam ga razumijevao.

Najednom se pojavio Čihali.

Vidjeli smo u visini čovjeka odjevenog u bijele hlače i bijelu majicu. Imao je u rukama veliku motku s kojom je očigledno održavao balans. Prešao je s jedne strane na drugu, kao baletan, i onda se vratio. Najednom se spotaknuo. Gomila je duboko uzdahnula. Uhvatio se rukom za žicu i spretno vratio na nju. Motku nije ispuštao.

Onda je nestao.

Nakon tog dugog-kratkog vremena, pojavio se na biciklu. Išao je preko žice kao da se žuri negdje.

– Zaista je hrabar – reče neko – sve bez zaštitne mreže.

Tek mi se tada razbistrilo u glavi.

Da je maločas pao, pao bi s ogromne visine i razbio se na ulici. Zato su svi bili tu. Zato su čekali. Možda se zato i spotaknuo da ih u tom uzbuđenju učvrsti.

Sve što je činio potom taj ekvilibrist bilo je čudesno.

I uvijek je bio blizu pada. Pada koji su čekali. Zbog kojega su i došli. A on je lebdio.

Legendarni su prije njega u našem kraju bili raznovrsni nastupi Arifa Tamburije. Nisam tad o tom ništa znao. Pisao sam potom o njemu pjesničke i prozne zapise, pokušavajući tako otkriti svijet koji sam naslućivao, te na kraju burlesku koju su igrali studenti s mnogo radosti. Pehlivanske, kao što je i sam bio. Pehlivanske radosti koje sam i sam osjećao dok sam burleskne prizore pisao. Taj je pehlivanluk, iz jezika u kojemu sam ga nazirao, našeg govora, mnogo složeniji od hrvačkih zahvata što je njegovo prvotno značenje.

I nakon te predstave, Arif je nastavio živjeti.

Uže koje je Arif razapinjao nije bilo toliko visoko, ali izvedba koja je potom slijedila preobražavala se u pamćenje zatomljeno u mramoru.

Odjeven kao pehlivan, držeći u rukama ovna umjesto motke, tetura ka središtu štrika-žrtvenika gdje će prikazati ključni dio priče koju svi znaju.

Jedno od njegovih prizorišta.

U drugom je, naprimjer, ono kad šapne nešto horozu na uho, a horoz skoči u vodu, zakuca kljunom ogromni balvan i vuče ga na drugu obalu.

A onda su u prostore naših velikih i malih pokrajinskih gradova, s malo kinematografa i teatara, u vremenu prije televizije i interneta, nahrupili cirkusanti. Putujući cirkusi dolazili su do svakog mjesta u kojem je bilo gledalaca. A bilo ih je svuda. Kako i ne bi.

Cirkus nije cirkus i njegova je velika šatra prazna bez mađioničara na užetu, klauna i opasnih životinja.

Jednako su vrijedni u toj predstavi bengalski tigar, čovjek čiji je nos nalik na paradajz, koji neprestano nespretno pada, a iz čijeg karanfila u zapućku štrca vodoskok, te jedva vidljivi u visini šetač na još slabije vidljivoj niti. Naravno, i foka koja balansira s malim loptama, odnosno igra se s njima dok joj dodiruju njušku. O ostalima ni riječ. Sjećajte se u samoći.

Jednom sam u “Išaretu”, gdje bih drugo, razgovarao sa starim poznanikom. Razgovor je bio tjeskoban jer smo obojica izbjegavali da odmah pređemo na stvar, a stvar je bila suštinska i nismo se slagali u pristupu. Bio je to zatomljeni dvoboj. Želio je dokazati da je ispravno učiniti nešto što se kosilo sa svim pravilima na kojima je događaj o kojem je riječ utemeljen. Ispravno, stoga, što bi se time ustoličio štićenik moćne grupe “mislilaca iz sjene”, a samim tim i velikog dijela javnosti. Naravno, na račun onog ko je to zaista zaslužio. Iako smo govorili okolo-naokolo, ostajao sam tvrdokoran u svom uvjerenju što ga je, očito, sve više razjarivalo.

– Nemoj mi tu tako smišljeno hodati po živcima kao Čihali po žici.

Zaista sam se iznenadio. Zar je i on nekad vidio Čihalija?

– Otkud to tebi?

– Šta, bolan?

– To što si upravo rekao?

– Zar se tako ne kaže? Ne razumiješ?

– Razumijem, više nego dobro razumijem, ali nisam znao da se tako kaže. Jesi li ti ikad vidio Čihalija?

– Kakvog Čihalija?

Jedan događaj postao je izraz koji ponekad možete čuti od starijih ljudi (među koje, naravno, i sam spadam). Nevjerovatno je šta sve taj izraz može značiti. Ipak, ne koristite ga ako nikad niste vidjeli Čihalija.

Na kraju svojih istraživanja o Arifu sam znao gotovo sve.

Pokušao sam, s jednakom strašću, pronaći priču o artistu i ekvilibristu kojeg sam davno gledao. Činilo se gotovo nemoguće. Malo ko se danas sjeća tog umjetnika pokreta, ravnoteže i straha. Čihali. I njegovog imena. Đani. Gianni. Možda je riječ o umjetničkom imenu? Možda? U svakom slučaju, postalo je stvarno. Skrio se u frazemu i balansira u njemu. I fonetski i etimologijski.

Pozdravljam vas, pehlivani.

Pozdravljam vas, cirkusanti, ekvilibristi i artisti.

Pozdravljam te, Čihali, ma gdje bio.

 

 

PROČITAJTE I...

Jednog dana, nedugo iza profesorova pitanja, došao je novi učenik u naš razred. Neka od bistrih glava iz mog razreda prozvala ga je Aristotelom. Ko bi to razumio? Bio je i on dokraja zbunjen. Očito nikad nije čuo za tog Aristotela. Aristotel je imao poderane i uredno zakrpane hlače. Usto je bio smušen i nespretan. Kao da je imao nekakvu svoju tugu. Ustane iz klupe i udari se. Na odmoru se stalno sudara i pada

Kad se upotrijebi na pravom mjestu i u pravom trenutku, ova sintagma isključuje sva moguća potpitanja, ona jednostavno poput oreola zablista oko čela onog koji je njome označen i time se obično završavaju i moguće prepirke ili nesporazumi, jer onaj koji je označen kao potkovan u takvom razgovoru više nema šta tražiti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!