CHUCK BERRY – OTAC, DEDA I KUM ROCK’N’ROLLA

U sedamdesetak godina bavljenja glazbom Chuck Berry osjetio je sve prednosti i mane showbusinessa: napisao je nisku pjesama kojima je odredio žanr rock’n’rolla, bio slavljen i proganjan, penjao se po top-listama, njegove su pjesme poslije pomogle drugima da formuliraju svoje stilove

I na početku bijaše upravo on – Chuck Berry, s Gipson gitarom i oštrim, pamtljivim riffovima, njegovo poetiziranje života, posebno onoga adolescentskog kojeg je sublimirao u svojim lucidnim stihovima, prije bismo rekli krokijima, energija i ekspresivnost kojom je slavio svijet oko sebe direktno pogađajući u glavu; i napokon njegova scenska prezentnost s legendarnim “duck walk” skakanjem koje je mlade dovodilo do ushićenja. I upravo on – istinski inovator i čovjek koji je postavio sve temeljne koordinate što bi to rock’n’roll mogao i trebao biti napustio nas je ovih dana u svojoj devedesetoj godini. I to upravo u trenutku kad je čekao da mu iziđe novi album, reliziran s njegovom djecom jednostavna naslova “Chuck” i to 38 godina nakon što je posljednji put bio diskografski aktivan.

 Živopisna karijera

A u tih sedamdesetak godina bavljenja glazbom Chuck Berry osjetio je sve prednosti i mane showbusinessa: napisao je nisku pjesama kojima je odredio žanr rock’n’rolla, bio slavljen i proganjan, penjao se po top-listama, njegove su pjesme poslije pomogle drugima da formuliraju svoje stilove – od “The Beatlesa” pa nadolje svi su reinterpretirali njegova trominutna remek-djela od prve uspješnice Maybellene, legendarne Roll Over Beethoven, Too Much Monkey Business, pa Rock and Roll Music, Sweet Little Sixteen, School Days, potom Johnny Be Good , Carol , Back in USA, Memphis, Tennessee, No Particular Place to Go samo su neke iz blistave niske istinskih bisera popularne kulture.

Mnogi od vas zapitat će se – zar je on doista autor tih pjesama, jer smo ih znali kao uspješnice “The Fab Four”, “Rolling Stonesa”, “The Beach Boysa”, Manfred Manna, “The Animalsa”, “ELO Orchestra” i tako redom i tako dalje. Ipak ništa nije bilo tako lagano kako se danas čini – uspjeti afro-američkom zabavljaču tamne puti da se nametne mladoj publici koja se nije dijelila po rasama i uvjerenjima, nego samo po godinama nije bio lagan zadatak.

Krenimo onda redom i skicirajmo njegovu iznad svega živopisnu i dugu karijeru.

Neki kažu da se rodio 1926. godine u Kaliforniji, a drugi u St. Louisu, no za ovaj grad ga vežu svi važniji događaji u njegovu životu. Odrastao je u velikoj obitelji, rano učio svirati gitaru, otišao prvi iz škole, bio serviser auta i frizer, vodio vlastiti sastav s pijanistom Johnniejem Johnstonom i već sa šesnaest godina optira za karijeru profesionalnog glazbenika. Sve samo ne karijera urednog građanskog života kakvu su očekivali njegovi roditelji!

Sluša Nat King Colea, legendarnog jazz gitaristu Charlieja Christiana, onda alt saksofonistu i pjevača Louisa Jordana, crnačke ritam-i-bluz pjevače. Biva zatvoren u ranim godinama zbog pljačke, a onda se 1955. godine zapućuje u Chicago i pokazuje neke od svojih pjesama još jednoj legendi crnačke muzike Muddyju Wathersu, koji ga odvodi do vlasnika etikete Chess Leonarda Chessa i snimak se pretvara u single na kojem je prva od njegovih velikih pjesama Maybellene, koja se brzo penje do prvog mjesta R & B ljestvice i petog na pop rang-listama najprodavanijih ploča. I već tu nastaju prvi problemi s autorstvom – iako je to bila njegova pjesma, on je dijeli sa DJ Alanom Freedom, koji ju je u svojim emisijama lansirao, i s još jednim koautorom. Slijedi još nekoliko singleova koji su sadržavali sve same bisere – Roll Over Beethoven, otklon od klasične kulture ka novom pop hedonizmu, pa Too Much Monkey Business / Brown Eyed Handsome Man i tako redom i tako dalje. Pedesete su bile njegove i on ih je nafilao pjesama punim života, slave tinejdžerskim godinama, američkom načinu života, ljubavi i rastavama, svim onim dilemama mladih koje je kongenijalno sublimirao u svojim trominutnim vinjetama. A koje su uvijek počinjale njegovim četiritaktnim gitarskim uvodima koji su bili uzor svim kasnijim gitaristima.

Evo ga i u filmovima. Jedan od njih bio je i antologijski Jazz On The Summer Day (1958) s legendarnog Newport Jazz festivala. Pred kraj pedesetih otvara noćni klub u St. Louisu koji će raditi sve do danas, a onda biva suđen jer je bio upetljan u neku aferu s maloljetnicom. Suđenje se pretvorilo u rasistički izgred, ali ga nikada neće zaboraviti i kasnije će ga opisati u svojoj autobografiji.

Urnebesni pačji korak

Dok je on ležao u zatvoru, početkom šezdesetih krenula je nova revolucija iz Engleske ka SAD-u, znana kao britanski blues boom, a svaki od tih sastava počinjao je tako što je svirao covere mnogima nepoznatih američkih crnih autora. Među njima je prednjačio upravo naš C.B.

Sredinom šezdesetih Chuck je ponovo na sceni. Već u ranoj fazi će jednom prigodom zbog problema s pantalonama pretrčati scenu tzv. “pačjim korakom” izazvavši urnebes kod publike, pa će ga opetovano ponavljati. A pjesme poput Nadine, pa No Particular Place to Go, Come On (to je i pjesma s prvog singla Rolling Stonesa), You Never Can Tell penju ga na top-liste, ali nikada na prva mjesta. I uopće sve je kod njega dolazilo sa zakašnjenjem – dok je većina rock zvijezda imala prve uspjehe već kad su zakoračili u treću deceniju, on ih je bilježio skoro trideset kad je snimio prvu uspješnicu Maybellene, a prvi uspon do vrha top-lista zabilježit će tek početkom sedamdesetih s pjesmom My Ding-a-Ling sočnom i nabijenom erotikom, a slučajno izvađenom s jednog koncertnog albuma snimljenog u Engleskoj. A on odlazi iz Chessa na Mercury etiketu, pa se vraća s nekoliko uspješnih albuma. I više je na sceni nego u studiju, posebno u Europi i to s lokalnim sastavima s kojima je uvijek imao burne odnose. Jednom prigodom osamdesetih se obznanio i u našoj bivšoj državi, gdje je s lakoćom pokazao zašto je prvi u disciplini rock’n’rolla.

I onda legenda o tomu kako je uvijek tražio da mu se novac donese u torbi neposredno pred koncert, što će ga jednog trenutka koštati problema s porezom i novog odlaska u zatvor, ali će to iskoristiti za učenje i pisanje odlično primljene i izvrsno komponirane autobiografije (1987), koja je nastala bez pomoći gostujućeg pisca (gostwritera). Među prvima dobija Grammy nagradu za životno djelo 1985. godine, potom je primljen i u “Rock’n’Roll Hall of Fame, a na njegov šezdeseti rođendan na koncertu se sakupljaju sve odreda legende – od Bruce Springsteena, preko Keitha Richardsa, Erica Claptona, Linde Ronstadt i Ette James, što će režiser Taylor Hacfrod pretočiti u sjajan rockumentarac Hail! Hail! Rock’n’Roll.

I opet priča kruži da se naš junak nije htio popeti na scenu prije negoli mu je režiser osobno donio torbu u kojoj je bilo 500 tisuća zelembaća. A onda iznova suđenja devedesetih, ali i redoviti koncerti po Americi sve donedavno. Sada redovito praćen svojom djecom – kćerka Ingrid Gibson sjajna je pjevačica i usna harmonikašica, a sinovi, njih četverica, dohvatili su se gitara kao i babo im – s kojima je snimao i novi album, nakon 38 godina duge stanke, a kojeg s pažnjom i nestrpljenjem iščekujemo ovoga juna.

Chuck Berry je usprkos svemu bio ona temeljna ličnost koja je definirala žanr. Dylan ga je nazvao “Šekspirom rock’n’rolla”, drugi su to definirali tako da su rekli da je “drugo ime za rock’n’roll Chuck Berry”. I naše grupe su ga rado izvodile, prisjetimo se samo prvih gimnazijskih zabava na kojima su njegove himne životu bile okosnicom programa otkrivajući nam drukčiji život od onog uštirkanog socrealističkog, pun skrivenih ljubavnih impulsa, prvih poljubaca, šarene odjeće (po kojoj je i naš junak bio poznat, posebno po šarenim košuljama i šljaštećim sakoima). Chuck Berry je tako pomagao da se poruši naša željezna vizija komunizma, a da to nije ni znao. I na tomu mu hvala!

PROČITAJTE I...

Treba razumjeti da nije bilo pasoša, da se radilo o jednom ummetu koji je živio u jednoj državi i sve je bilo prisvajano kao zajedničko. Jedan od najznačajnijih pjesnika te književnosti, među svim velikim klasicima, jeste Alaudin Sabit Užičanin, naš čovjek. Među najznačajnijim jesu Derviš-paša Bajezidagić i Ahmed Hatem Bjelopoljak. Kao iznimno mali narod, dali smo veliki doprinos razvoju jedne značajne civilizacije. Trebamo se zapitati koliko smo spremni dati danas, ne samo Bosni i Hercegovini nego i čovječanstvu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!