Četvrt stoljeća od potpisivanja “historijskog” sporazuma: Palestincima autonomija u logoru

Od potpisivanja sporazuma iz Osla, izraelske okupacione snage ubile su oko 10 hiljada Palestinaca, od toga, nekoliko hiljada su žene i djeca. Izraelska kolonijalna naselja na Zapadnoj obali su s oko 250 hiljada porasla na 600 hiljada, a teritorija koja je, prema sporazumu, davne 1999. trebala biti predata na upravljanje Palestincima “izrezbarena” je njihovim naseljima i putevima koje samo oni mogu koristiti

Dvadesetpeta godišnjica tzv. sporazuma iz Osla između Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije jedva da je obilježena u zapadnim mainstream medijima. Ni naznaka od proslave “prekretnice” (Bill Clinton), “trijumfa nade nad historijom” (Thomas Friedman, New York Times, 13. septembar 1993), “dana slave” (New York Times), “ritualnog kraja decenija konflikta” (Wahington Post), ili kako je već sve ta po pravom imenu Deklaracija o principima aranžmana o privremenoj samoupravi nazivana u euforičnoj ekstazi te iste zapadne štampe prije 25 godina.

POBJEDA CIONIZMA

Zapravo, ne treba bolji dokaz o neobjektivnosti (čitaj: jednostranosti) zapadnih medija i njihove procionističke pristranosti od tada ispoljene euforije glede dogovora koji je čuveni izraelski pisac Amos Oz odmah tada proglasio “drugom najvećom pobjedom cionizma” poslije osnivanja države Izrael 1948. godine. Nije Oz bio jedini koji je to vidio. To je bilo jasno iz samog dokumenta i okolnosti pod kojim je nastao.

Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) osnovana je 1964. godine u Kairu i zamišljena kao palestinska vlada u egzilu. Glavni štab u Jordanu uspostavljen je 1970. godine. Međutim, sukob s jordanskim kraljem Huseinom doveo je do premještanja organizacije u Liban. Invazija Izraela na Liban 1982. godine dovela je do ponovnog premještanja, ovog puta u Tunis. Tokom osamdesetih došlo je do slabljenja utjecaja PLO-a u okupiranoj Palestini. Razlozi su kako daljina, ipak se narodom ne može upravljati daljinskim upravljačem, tako i postepena korupcija (koja je danas dosegla gargantuanske proporcije). Prva intifada, odnosno ustanak Palestinaca na okupiranim teritorijama 1987. godine, podjednako je iznenadila Arafata, PLO i izraelske okupacione vlasti. Na međunarodnom planu Arafat je napravio grubu grešku kada je podržao Sadama Huseina u Prvom zaljevskom ratu 1991. godine.

Sve to govori o tadašnjoj slabosti PLO-a i Arafata, što je ključna okolnost koja ga je učinila Izraelu prihvatljivim partnerom. U neku ruku, može se reći da su mu Izraelci ponudili povratak, kako na političku scenu, tako onaj fizički u (još uvijek) okupiranu Palestinu. S obzirom na okolnosti, Arafat nije mogao odbiti ponudu i time potpisati, kako je to još tada rahmetli Edward Said nazvao predajom, palestinski Versailles.

Sporazumom iz Osla Izrael je osigurao sebi preduzimača za poslove sigurnosti, zauzvrat ne dajući ništa (produžavajući okupaciju) osim priznanja “PLO-a kao predstavnika palestinskog naroda”. Da, tim “privremenim” sporazumom Palestinci su dobili “autonomiju”, ali autonomiju koju je Danny Rubinstein, bivši analitičar Haaretza, opisao kao “autonomiju u zatvoreničkom kampu, gdje su zatvorenici autonomni da kuhaju sebi obroke bez ometanja i da organiziraju kulturne događaje”. S tim što nisam baš potpuno siguran za kuhanje. Ono što je sigurno jeste da su dobili tzv. Palestinsku vlast (PA), koju rijetko imaju prilike da biraju, ali ih ona vrlo spremno pendreči kada probaju da protestiraju.

U jedinom osvrtu na četvrt vijeka od sporazuma iz Osla u (onomad tako ekstatičnom) New York Timesu David M. Halbfinger i Isabel Kershner, poslije konstatacije iz naslova da mir na Bliskom istoku izgleda dalji nego ikad, daju najviše prostora međusobnom optuživanju (blame game) za propast Osla, odnosno “mirovnog procesa”.

Einat Wilf, bivša članica izraelskog Knesseta (Laburistička stranka), u tekstu za The Atlantic piše da pitanje nije ko je kriv, nego šta (je krivo). Ona piše: “S obzirom na decenije rata i krvoprolića, teorija je pošla od toga da se ne može očekivati da dvije strane odmah riješe svoje suštinske sporove; bio je potreban privremeni period izgradnje povjerenja. Bilo je bolje ostaviti nejasnoće o osnovnim pitanjima koja su trebala biti riješena, pretpostavili su pregovarači, a ne da na silu usvajaju stavove i vrše koncesije za koje možda nisu spremni. Ova konstruktivna dvosmislenost, prožeta u svakom elementu sporazuma, pokazala se kao potpuno destruktivna.”

PLO KAO IZRAELSKI IZVRŠILAC

To je možda prijemčivo za one koji su živjeli pod kamenom i/ili se napajali iz izraelsko‑cionističkih izvora, čiji je paradoks da, unatoč samopripisane izuzetnosti Izraelu i Jevrejima, samo kada treba podijeliti odgovornost (ili je negirati), uzimaju Palestince kao jednake. A što se tiče “konstruktivne” ili “destruktivne dvosmislenosti”, jedan izraelski političar opisao je sporazum iz Osla “kao švicarski sir s više rupa nego sira”, piše Shlomo Ben-Ami, historičar i bivši izraelski diplomata i političar, dodajući da “u suštini izgrađen na nejednakom odnosu između okupiranog i okupatora, Oslo je pustio s lanca prevelika očekivanja koja su bila osuđena da se slome o stijene konfliktnih nacionalnih etosa i snova”. Da bi onda i on probao da podjednako podijeli odgovornost između PA i izraelskih vlasti.

Od potpisivanja sporazuma iz Osla, koji je uzgred potpisan u Washingtonu na istom stolu na kome je Anwar el-Sadat potpisao mirovni sporazum između Egipta i Izraela, od strane izraelskih okupacionih snaga ubijeno je oko 10 hiljada Palestinaca, od toga su nekoliko hiljada žene i djeca. Izraelska kolonijalna naselja na Zapadnoj obali su s oko 250 hiljada porasla na 600 hiljada, a teritorija koja je, prema sporazumu, davne 1999. trebala biti predata na upravljanje Palestincima “izrezbarena” je njihovim naseljima i putevima koje samo oni mogu da koriste. Disbalans snaga ostao je kakav je bio, ali zato predsjednik PA Mahmoud Abbas, kojem je mandat istekao prije bezmalo 10 godina, povodom suzbijanja demonstracija, koje su izbile zbog ubistva palestinskog aktiviste Basela Al-Araja od strane izraelskih snaga, može da kaže: “Naša kooperacija s Izraelom na polju sigurnosti dobro funkcionira.” Baš kao što je Edward Said predvidio 1993, PLO je postao izraelski izvršilac, ocjenjujući to kao “nesretnu perspektivu za većinu Palestinaca”.

Nije lahko bilo biti “Oslo skeptik” u vrijeme spomenute opšte euforije glede opsjene “mira” koji je “tu iza ćoška”. Sumnjati u to vrijeme u sporazum ili ga samo kritizirati značilo je biti proglašen ekstremistom bez obzira na to da li kritizira izraelski desničar ili palestinski sekularista, etiketa teroriste koja se također dijelila bila je rezervirana za pristalice Hamasa, koji je s podjednakim žarom kao i izraelski Likud odbijao sporazum.

Zbog toga, i ne samo zbog toga, tekst Edwarda Saida Jutro poslije (The Morning After, London Review of Books, Vol. 15 No. 20-21 October 1993) izaziva divljenje, možda još veće nego kada je objavljen. Kombinacija intelektualnog poštenja, hrabrosti i ostvarenih predviđanja čine onaj ideal novinarstva koji je svojevremeno izrekao T. D. Allman – da je pravo novinarstvo ne samo ono koje prenese korektno činjenice nego ono koje pravilno prenese značenje događaja, odnosno ono koje izdrži test vremena i koje je deset, dvadeset, pedeset godina kasnije istinito i inteligentno ogledalo događaja. Saidov esej sa zlokobnim predviđanjem da “privremena faza” definirana sporazumom iz Osla “može biti posljednja” spada u takvu vrstu tekstova.

Interesantno je bilo jukstapozicionirati ga mediokritetskom tekstu Stari ratnici su pred zadatkom gradnje na temeljima (Old Warriors Now Face Task of Building Upon Foundation), zvijezde New York Timesa Thomasa Friedmana, čovjeka koji je uglavnom bio u krivu u vezi sa svime o čemu je pisao. Osim ponekog citata i gorepomenute informacije o stolu na kojem je sporazum potpisan, taj tekst ne vrijedi ni pišljiva boba.

Aktuelni američki predsjednik Trump udario je posljednji ekser u sanduk davno mrtvog sporazuma iz Osla. Zapravo, tih je eksera više. Odluka o seljenju Ambasade SAD-a u Jerusalem je prvi, ali najsimboličniji je zatvaranje kancelarije PLO-a u Washigtonu. Svakako, najsvirepiji je ukidanje humanitarne pomoći. No, ima li mjesta za čuđenje? Pretraga riječi elektronskog izdanja knjige o kojoj se mnogo priča ovih dana Strah: Trump u Bijeloj kući (Fear: Trump in the White House) Boba Woodwarda ne daje rezultat na riječi Palestina i/ili Palestinci. Zlokobno, zar ne?

PROČITAJTE I...

U ovom slučaju najveći je problem što je Federalna agencija za državnu službu, nakon što joj je poslan zahtjev iz kabineta premijera da raspiše dva konkursa, za ovo čekala petnaest dana. Tako da se ispostavilo da smo mi to uradili poslije zaključka Skupštine, što nije tačno. Tu onda počinju prozivanja i problemi”

Zgrada u svojoj ukupnosti, po brojevima i opisu (najveći terminal pod jednim krovom na svijetu), jeste velika, ogromna zapravo, međutim, to nije veličina koja plaši ili čini da se čovjek osjeća neprijatno ili izgubljeno u njoj. Naprotiv, čak i relativno prazna, ona je prijatno mjesto za boravak. Prirodno svjetlo možda je faktor koji tome najviše doprinosi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!