ČETNIČKO PARAVOJNO ORGANIZIRANJE U BOSNI I HERCEGOVINI

Da se nije odlučio za terorističke metode političke borbe, Dodik ne bi organizirao ni “Srbsku čast” ni “Ravnogorske četnike”. Zato, EU, SAD i NATO na svoje liste terorističkih organizacija trebaju staviti paravojne elemente SNSD-a Milorada Dodika, što bi imalo karakter borbe protiv uzroka daljeg eskaliranja krize u ratno stanje, odnosno što bi imalo karakter prevencije nastanka ratnog stanja u BiH i šire

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

Već se decenijama iz RS-a ističu zahtjevi za demilitarizaciju BiH ukidanjem njenih Oružanih snaga, ali se istovremeno s takvim zahtjevima provode aktivnosti maksimalne militarizacije srpskog društva, posebno putem oblikovanja militantne svijesti i izgradnje nelegalnih paravojnih, a odbacivanjem legalnih odbrambenih institucija. To je eskaliralo kao produžetak i odraz Dodikove politike ignoriranja legalnih Oružanih snaga BiH, povodom opravdanog sprečavanja da one učestvuju u manifestacijama obilježavanja nelegalnog Dana RS-a 9. januara. Kada se Dodik, pred posljednju takvu manifestaciju 9. januara 2018. godine, negativno izjasnio o Oružanim snagama BiH, uzgred je poručio da će na toj manifestaciji za paradni defile angažirati policiju RS‑a, a zatim je na toj manifestaciji, pored legalne entitetske policije, upotrijebio i paravojnu formaciju “Srbska čast”.

Suština je u suprotstavljenosti, s jedne strane, političkih osnova i ciljeva postojanja i djelovanja legalnih odbrambenih institucija i, s druge strane, političkih osnova i ciljeva nelegalnog osnivanja, izgradnje i djelovanja paravojnih formacija. Političke osnove legalnih institucija jesu odraz pravednih i demokratskih ciljeva da se bh. društvo i država BiH u korist mira i sigurnosti integriraju, a političke osnove ilegalnih paravojnih struktura odraz su ekstremno nacionalističkih ambicija protiv države BiH i zajedničkog života ljudi različitih nacija i vjera u njoj, a na štetu mira i sigurnosti. Omalovažavanje Oružanih snaga BiH ne dolazi samo od Dodika, jer ima i drugih, pa i dobronamjernih koji iz svojih razloga govore da bh. vojska nema borbene mogućnosti i da u eventualnoj eskalaciji krize ne može biti upotrijebljena jer o tome konsenzusom trebaju odlučivati članovi Predsjedništva koji se, navodno, ne mogu ni o čemu dogovoriti.

U ČIJEM JE INTERESU OMALOVAŽAVANJE ORUŽANIH SNAGA BiH

Dakle, zanemaruje se za mir i sigurnost značajna uloga Oružanih snaga u afirmaciji BiH kroz mirovne misije. Također se zanemaruje društvena, politička i integrativna uloga koju u BiH imaju njene Oružane snage. Zapostavljaju se uspješno donesene, vrlo značajne odluke Predsjedništva BiH u procesu približavanja BiH članstvu u NATO, kao što je donošenje strateškog dokumenta pod nazivom “Pregled odbrane”. Ignorira se napredak u knjiženju nepokretne vojne imovine kao državne.

Omalovažavanje Oružanih snaga BiH interes je političkih snaga koje sprečavaju širenje NATO na Balkan. S tim u vezi, bitan je sukob Zapada i Rusije s posljedicama da se Zapad na Balkanu oslanja na demokratske, a Rusija na ekstremno desničarske političke snage koje se u toj regiji pojavljuju kao subjekt paravojnog organiziranja. Ulazak BiH u NATO bio bi prepreka za ekstremiste, desničare koji se uz podršku Rusije paravojno organiziraju, pripremajući se za situacije kakva je bila napad na institucije Vlade Crne Gore, s ciljem da se ta zemlja spriječi u namjeri da uđe u NATO. Slični scenariji s istim ciljem mogući su i u BiH, pa je za eventualnu pojavu takvog scenarija nužno pripremati bh. sistem odbrane. S tim u vezi, treba prepoznati težnje da se iz BiH udalje svi činioci međunarodne zajednice, posebno OHR, NATO i EUFOR, koji se tretiraju preprekom za ostvarivanje velikosrpskih ciljeva protiv BiH. Takve akcije protiv međunarodne zajednice u BiH realiziraju se usporedo s intenziviranjem četničkog paravojnog djelovanja.

Bitan je detalj što se na manifestaciji obilježavanja nelegalnog Dana RS-a pojavio i predstavnik Južne Osetije, paradržave koju je vojnim pohodom u Gruziji uspostavila Rusija, za koju se smatra da, podržavajući Dodika, komplicira sigurnosnu situaciju u BiH. Ruska podrška velikosrpskim desničarskim snagama koje se paravojno organiziraju i povezuju sa Srpsko-ruskim humanitarnim centrom (SRHC) u Nišu treba biti poseban motiv da NATO, EU i SAD pojačano budu prisutni u BiH. Na medijske tvrdnje da iza paravojnih formacija u RS-u stoji Moskva odmah je reagirala Ambasada Rusije u BiH, putem saopćenja za javnost da su “glupost” i “besmislene izmišljotine” tvrdnje da predsjednik RS-a Milorad Dodik uz pomoć Rusije osniva paravojne formacije i da su specijalci Rusko-srpskog humanitarnog centra u Nišu marširali ulicama Banje Luke.

Politika SNSD-a politika je suprotstavljanja probosanskim patriotskim strankama i međunarodnoj zajednici. To je politika nenadležnog uplitanja u pitanja iz nadležnosti države BiH. Tako naprimjer, Narodna skupština RS-a donijela je Rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti. S tim u vezi, sugerira se pitanje kako pojavu ilegalne, paravojne “Srbske časti” tretirati u kontekstu nenadležnog isticanja RS-ove vojne neutralnosti. Dakle, RS se nenadležno, paravojno organizira i nenadležno proglašava da je taj entitet vojno neutralan. Time se sugerira potreba rasvjetljavanja saradnje paravojne “Srbske časti” sa Srpsko-ruskim humanitarnim centrom u Nišu, jer ta saradnja indicira da je RS-ova Rezolucija o neutralnosti motivirana Dodikovom težnjom da se ostvari vojni savez s Rusijom. Pri tome treba imati u vidu da Dodikova vlast u RS‑u nema odgovora na pitanje šta znači proklamirana RS-ova neutralnost ako se na teritoriji RS-a nalazi baza NATO-a.

“SRBSKA ČAST” KAO NASTAVAK PARAVOJNE PRAKSE ZAČETE “BALVAN-REVOLUCIJOM”

Pojava paravojne “Srbske časti” u BiH (RS) uslijedila je u vrijeme kada se na Kosovu odlučuje o transformaciji kosovskih sigurnosnih snaga u Vojsku Kosova. Srpska politika ustvari je politika nerazumnog uspoređivanja Kosova i RS-a. Srpski nacionalisti smatraju da entitet RS treba nelegalno i nelegitimno graditi svoj poseban vojni i sigurnosni identitet izvan vojnog i sigurnosnog identiteta BiH, nalazeći za to opravdanje u činjenici što od strane njih nepriznata država Republika Kosovo legalno i legitimno gradi svoj poseban vojni i sigurnosni identitet izvan vojnog i sigurnosnog identiteta Srbije. Dakle, srpska politika, ne priznajući državnost Kosova, ne priznaje ni državnost BiH, iako je putem Dejtonskog sporazuma Srbija priznala nezavisnost i suverenost BiH. Time se pokazuje da srpska politika smatra da putem paravojnog, dakle paradržavnog organiziranja u RS-u treba odgovoriti na aktuelnu izgradnju vojnog identiteta nezavisnog Kosova. Smatraju da su kosovske snage bezbjednosti paravojska i da je Kosovo paradržava.

Iz velikosrpskog ideološkog centra usmjerava se militarizacija srpskog društva u RS-u, što je suprotstavljeno proklamiranom procesu demokratizacije jer su militarizacija i demokratizacija ideološki i politički međusobno sukobljeni pravci. Identifikacijom ideološke podloge militarizacije čiji je izraz “Srbska čast” utvrđuju se društvene, političke i državne vrijednosti koje su objekt ugrožavanja, a to su država BiH i svi njeni građani, posebno Bošnjaci. Proizlazi da je u svim sredinama gdje vlast ima radikalna srpska politika i dalje aktuelno pitanje izbora metoda političke borbe. Radikalno nacionalistička srpska politika i dalje je pred izazovom da se odluči, ili (a) za demokratske, ili (b) za terorističke, ili (c) za kombinaciju demokratskih i terorističkih metoda, pri čemu treba imati u vidu da bi ta kombinacija ustvari cijeloj toj varijanti dala teroristički karakter. Dakle, srpska politika koju provodi Dodik u RS-u odlučila se za primjenu terorističkih metoda, što mora biti jasno svim sudionicima rješavanja krize u BiH, kako domaćim, tako i međunarodnim. Da se nije odlučio za terorističke metode političke borbe, Dodik ne bi organizirao ni “Srbsku čast” ni “Ravnogorske četnike”. Zato, EU, SAD i NATO na svoje liste terorističkih organizacija trebaju staviti paravojne elemente SNSD-a Milorada Dodika, što bi imalo karakter borbe protiv uzroka daljeg eskaliranja krize u ratno stanje, odnosno što bi imalo karakter prevencije nastanka ratnog stanja u BiH i šire.

Aktuelne paravojne Dodikove organizacije “Srbska čast” i “Ravnogorski četnici” imaju visok stepen sličnosti s paravojnim formacijama pod kontrolom Miloševića i Karadžića pred oružanu agresiju Srbije na RBiH od 1992. do 1995. godine. I sada se u slučaju pojave Dodikovih paravojnih organizacija stanovništvo zastrašuje kao što je zastrašivano pred oružanu agresiju na RBiH kroz terorističku operaciju nazvanu srpska “balvan-revolucija”, a kasnije u terorističkoj operaciji provedbe genocida u BiH. I ranije pred rat, i sada, u tim paravojnim formacijama okupljani su kriminalci, što znači da su političke partije koje su se koristile i koriste takvim metodama i sadržajima djelovanja ustvari kriminalne, zločinačke i genocidne organizacije.

Vrlo bitna sličnost aktuelnog i ranijeg paravojnog organiziranja na četničkim osnovama jeste u tome što sigurnosni sistem bivše SFRJ nije poduzimao nužne mjere protiv srpskih, odnosno četničkih paravojnih formacija koje su ugrožavale sigurnost u zemlji, isto kao što u aktuelno vrijeme vlasti RS-a ne poduzimaju ništa protiv paravojnih formacija koje su organizirane pod nazivima “Srbska čast” i “Ravnogorski četnici”. Ako bi se u vezi s naprijed iznesenim uspoređivala situacija pred protekli rat i situacija u aktuelno vrijeme, onda proizlazi vjerovatnoća da srpske paravojne formacije koje je Dodik do sada pokazao javnosti ilegalno organizira vlast RS-a isto kao što ih je ranije organizirao Miloševićev režim. S tim u vezi, bitno je prisjećanje o brojnim poslijeratnim manifestacijama kao što su: (a) paradno i prijeteće postrojavanje četnika u Srebrenici i drugim podrinjskim mjestima i (b) terotističko divljanje četnika prilikom polaganja kamena temeljca za obnovu džamije Ferhadije u Banjoj Luci i za obnovu džamije Osmanije u Trebinju.

KARAKTER NEGIRANJA PARAVOJNOG KARAKTERA “SRBSKE ČASTI”

Zanimljivo što su u slučaju pojave paravojne “Srbske časti” vladajući autoriteti u RS-u na čelu s Dodikom dosljedni sebi u negiranju sasvim očitih činjenica. Velikosrpska praksa ustvari je izraz politike negiranja svojih očitih zločina, izraz politike negiranja svog očitog genocida nad Bošnjacima, izraz politike negiranja svojih očitih paravojnih formi organiziranja, izraz politike negiranja očito postojeće države BiH. Upravo zbog tog negiranja, čini se posebno važnim odgovoriti na pitanje: Kakva je namjena paravojne organizacije “Srbska čast”?

Da je “časna”, srpska bi politika jasno rekla kada bi, u kojim povodima, protiv koga i s kojim ciljem upotrijebila “Srbsku čast”, zajedno s “Ravnogorskim četnicima” i drugim paravojnim formacijama o kojima javnost za sada nije informirana. Pojava tih paravojnih formacija sugerira brojna, u sigurnosnom pogledu osjetljiva pitanja, kao što su: gdje se čuva oružje, municija i razna vojna oprema za te paravojne jedinice; zašto se, zajedno s pokazivanjem uniformirane jedinice “Srbska čast”, ne pokažu oružje i municija; zašto se ne pokažu skladišta za logističke materijalne resurse namijenjene tim jedinicama; zašto se ne kaže ko finansira i logistički podržava “Srbsku čast”? Sve se to skriva jer se ne želi identifikacija ideoloških i političkih autoriteta koji su nadređeni i Dodiku, i “Srbskoj časti”, i “Ravnogorskim četnicima”.

Velikosrpska propaganda da paravojne formacije postoje u drugim nacionalnim sredinama, a da ih u sredinama srpskog naroda niko ne organizira i da ne postoje karakteristika je ponašanja srpskih političkih stranaka i lidera, ranije pred ratove od 1991. do 1999. godine i sada u uvjetima produbljivanja krize u BiH. Tako se dogodilo da srpska politika i propaganda krajem 2017. godine intenzivira propagandu da lider SDA i član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović iza sebe ima 100.000 vojnika, a oni koji su to propagirali zahtijevali su da Oružane snage BiH ustupe oružje za vojnu vježbu nekakvim imaginarnim vojnim formacijama. Takva propaganda iz nekih kontroverznih bošnjačkih sredina, od strane velikosrpske politike uzima se kao opravdanje za organiziranje i djelovanje “Srbske časti”. Dakle, s obzirom na to da u sredinama Bošnjaka ne postoje forme paravojnog organiziranja, radikalna srpska politika ih izmišlja s ciljem da ih koristi za opravdavanje svojih paravojnih i drugih oblika terorističkog djelovanja protiv države BiH.

Ustvari, velikosrpska politika iz devedesetih godina prošlog stoljeća, pred agresiju na RBiH, izmišljala je i propagirala laži da u nesrpskim sredinama postoje paravojne formacije. Cilj je bio da se efekti te propagande u “balvan-revoluciji” koriste za opravdanje stvarno postojećih četničkih paravojnih formacija.

Pitanje mira i rata je aktuelno, iako se ono izbjegava u inerciji težnji za prevazilaženje međunacionalnih i međudržavnih sukoba i tenzija na Balkanu. Aktuelnost odgovora na pitanje rata i mira proizlazi, pored ostalog, iz pojave masovnih odlazaka građana BiH i drugih zemalja Balkana u zemlje Zapada, i to motivirano ličnom i porodičnom zaštitom za slučaj ponovnih ratnih sukoba. U vezi s pojavom masovnog napuštanja balkanskih prostora, mir se može očuvati na dva načina: (a) metaforički – da zbog nesigurnosti ljudi nastave odlaziti iz BiH pa da, u konačnom, u toj zemlji i njenom okruženju ne ostane niko osim ratnih huškača, tipa Dodika i njegovih sljedbenika, tako da huškači ne bi imali koga gurnuti u rat; (b) zalaganjem za ostanak ljudi u BiH tako što će ispred ekonomskih i socijalnih pitanja u prioritetu biti građanska i društvena sigurnost putem jačanja države BiH kao zajednice ravnopravnih građana i naroda, što znači da je demokratizacija jedini ispravan put zalaganja za očuvanje mira. Pri tome treba imati u vidu da su ratni huškači tipa Dodika ustvari pljačkaši u ratu. Njima je zloupotreba ljudi da se međusobno ubijaju, sredstvo ostvarivanja pljačkaških ciljeva.

Paravojna formacija “Srbska čast” pod kontrolom Dodika, s komandantima Igorom Bilbijom, koji je hapšen zbog prostitucije, lihvarstva i organiziranog kriminala, i Bojanom Stojkovićem, eksponiranim u antialbanskim nacionalističkim ekscesima u Nišu, nije nikakva novina. To je samo produžetak kriminalne i zločinačke prakse iz vremena kada su politički subjekti organiziranja paravojnih formacija bile političke stranke pod kontrolom Miloševićevog i Karadžićevog režima. I sada, kao što su to učinili pred protekli rat, kriminalci žele uvesti obične čestite ljude u rat i ratna stradanja.

ŠTA JE PREVENTIVA RATU

Iz naprijed iznesenih razloga, obični i čestiti ljudi sada se trebaju suprotstaviti i Dodiku i “Srbskoj časti”, jer, ako se to ne učini, bit će nametnut rat pa će ponovo upravo obični ljudi, a ne ratnohuškači, biti najveći stradalnici. Zato, povodom pojave “Srbske časti” srpski narod treba pozvati na preventivu, a sve patriote BiH na strpljenje i pažnju, da budu jedinstveni i motivirani da suzbijaju ratne rizike, a ako se rat njima nametne, da se znaju i mogu braniti.

U preventivu se treba uključivati i međunarodna zajednica, čije su institucije u BiH također ugrožene jer su prepreka velikodržavnim ambicijama kojih ima s raznih strana protiv opstojnosti BiH. EU bi trebala ubrzati proces osnivanja svojih oružanih snaga za brzo djelovanje i tako graditi svoj poseban odbrambeni i sigurnosni identitet, jer paravojne formacije tipa “Srbske časte” ugrožavaju ne samo BiH i njene susjede već ugrožavaju regiju Balkana u cjelini i šire, cijelu Evropu. Pri tome, NATO, EU i SAD vjerovatno znaju da, ako se u BiH uspješno suzbije velikosrbijanska destrukcija, time će se sužavati prostori za destruktivno prisustvo Rusije osloncem na ekstremno desničarske snage koje simbolizira Dodik.

I u predratnom periodu, u vezi sa stvarno postojećim srpskim paravojnim formacijama, kritički, zajedno s pripadnicima drugih naroda u BiH, izjašnjavali su se i brojni Srbi, posebno oni koji su djelovali u strankama bh. ljevice, koja je do tada već bila izgubila političku moć, što i sada, u vezi s aktuelnim paravojnim formacijama čine Srbi iz opozicijskog srpskog Saveza za promjene, koji također nema dovoljnu političku moć. Ipak, sa stajališta težnji za mir i sigurnost bitno je njihovo suprotstavljanje Dodikovom paravojnom ekstremizmu.

Naprimjer, predsjednik NDP-a Dragan Čavić, koji je u sastavu srpskog Saveza za promjene, insistira da se “rukovodstvo Narodne skupštine RS-a izjasni o skupu uniformiranih paravojnika-humanitaraca, te objasne ko je, po čijem nalogu i po kojem formalnom osnovu organizirao okupljanje nepoznatih uniformiranih osoba i ustupio im prostorije NS-a, odnosno male skupštinske sale”. Lider SDS-a Vukota Govedarica rekao je o “Srbskoj časti”: “Još nisam sreo humanitarca koji je tako nabildan, istetoviran i sa fantomkom na glavi i u vojnoj uniformi. Definitivno je u pitanju novi pristup opozicionim političkim partijama, što znači da su vidljive dvije stvari: stvaranje pritiska na političke protivnike od režima i izazivanje straha kod svakog običnog čovjeka u Republici Srpskoj. Imamo saznanja da se prave određeni spiskovi nepodobnih Srba.”

O pojavi “Srbske časti” lideri PDP-a imaju slične stavove kao i lideri SDS-a. Pripadnike te paravojne formacije nazivaju “sumnjivim”, “bahatim” i “beskrupuloznim”. Ministar vanjskih poslova Igor Crnadak iz PDP-a ocijenio je da je Dodik putem “Srbske časti” demonstrirao silu, s posljedicama uznemiravanja građana i lošeg prijema kod autoriteta međunarodne zajednice. Vjerovatno, pri iznošenju takve ocjene, ministar Crnadak imao je u vidu da svaka demonstracija sile nosi neku političku poruku. Konkretno, demonstracija sile putem “Srbske časti” poruka je da institucije RS-a na čelu s Dodikom imaju vojne snage izvan legalnog sistema odbrane i sigurnosti u BiH, što treba tumačiti kao Dodikovo odustajanje od Dejtonskog sporazuma.

Ponašanje ministra sigurnosti Dragana Mektića može se smatrati hrabrošću jer je, reagirajući na pojavu “Srbske časti”, pored ostalog, rekao: “Kažem SNSD-u da mi znamo za koga su oni napravljeni. Oni su napravljeni da utjeruju Srbima strah u kosti. Eskadroni za Srbe. Posebno su ih sad napravili, pokazali i prikazali u izbornoj godini i poslali poruku: ko ne bude s ovom vlašću, bit će njihov problem. Takva priča neće proći.” U vezi s naprijed citiranom ocjenom o karakteru “Srbske časti”, ministar Mektić iznio je niz činjenica o razbojničkim i kriminalnim osobinama članova te organizacije koji se bave reketiranjem, trgovinom ljudima, rasturanjem droge, ali i na činjenice da su bitni autoriteti u institucijama RS-a, na čelu s Dodikom, stali uz “Srbsku čast”, kao što su Dodikov sin, zatim član Gradskog odbora SNSD-a Banje Luke i pomoćnik ministra za izbjegla i raseljena lica Radovan Grajić, koji je ranije bio i operativac u Službi državne bezbjednosti, Centar Sarajevo, a zatim i u Banjoj Luci. Pri tome treba imati u vidu da je srpski dio Službe državne bezbjednosti (SDB) u bivšoj SFRJ bio glavni organizator osnivanja i usmjeravanja specijalnih terorističkih jedinica, te da istu takvu ulogu u aktuelno vrijeme imaju srpski dijelovi u sigurnosnom sistemu BiH, odnosno da u aktuelno vrijeme takvu ulogu ima srbijanska BIA.

To praktički znači da se unutar srpskog naroda odvija proces političke diferencijacije oko najosjetljivijih i najtežih sigurnosnih pitanja koja se tiču perspektive stanja u BiH i šire. U toj su diferencijaciji na jednoj strani organizatori terorističkog, paravojnog djelovanja, a na drugoj su nosioci težnji za funkcioniranje pravne države, u čemu nema mjesta ilegalnim, paravojnim oblicima. S obzirom na to da se ta diferencijacija intenzivira i produbljuje u izbornoj 2018. godini, rezultati predstojećih izbora pokazat će da li je nacionalistička, velikosrpska indoktrinacija srpskog stanovništva otišla toliko daleko da se ne zapaža pogubnost politike i prakse Dodikovog režima u RS-u. Ustvari, izbori mogu poprimiti karakter izjašnjavanja Srba da li su za rat ili protiv rata.

VEZA SIMBOLIKE I SPECIJALNOG RATA

Ipak, važno je ukazati na ograničenja i nedostatke u reagiranjima od strane lidera opozicijskog Saveza za promjene protiv paravojnog organiziranja iza koga stoji vlast SNSD-a na čelu s Dodikom. Za identifikaciju tih ograničenja i nedostataka ilustrativna je naprijed citirana izjava predsjednika SDS-a Govedarice. On, kao i ostali lideri srpske opozicije u RS-u, Dodikovo paravojno organiziranje tretira samo kao izraz unutarsrpskih političkih sukoba, zapostavljajući da su međunacionalni sukobi koje uzrokuje Dodik kao subjekt paravojnog organiziranja za sigurnost opasniji od unutarsrpskih i da je prioritetnija teroristička namjena “Srbske časti” u međunacionalnim nego u unutarsrpskim sukobima. Zašto bi Dodik organizirao “Srbsku čast” i “Ravnogorske četnike” samo radi svojih protivnika među Srbima, a ne radi svojih nesrpskih protivnika? Ako Dodik, kako kaže Govedarica, pravi spisak nepodobnih Srba koji mogu biti meta likvidacije, što je moguće, tim je vjerovatnije da je takav spisak samo uzgredan, a da su na glavnim terorističkim spiskovima Dodikove “Srbske časti” politički predstavnici Bošnjaka, Hrvata i međunarodne zajednice koji su istaknuti kao prepreka postizanju Dodikovih političkih ciljeva protiv države BiH.

Vrijeme eksponiranja u javnosti “Srbske časti” koincidira s pažnjom koju je Dodik, povodom proslave Nove 2018. godine, ispoljio prema estradnoj srpskoj zvijezdi Ceci Ražnatović, supruzi teroriste i zločinca Željka Ražnjatovića Arkana, koji je ostao simbol predratnog paravojnog organiziranja, u čemu je glavnu ulogu imala tadašnja Služba državne bezbjednosti Srbije. Javnost je bila uznemirena činjenicom što je Dodik organizirao da Ceca u Banju Luku dođe službenim helikopterom. Dakle, vlast u RS-u baštini terorističku paravojnu praksu iz predratnog i tokom ratnog perioda, u čemu je simbol Arkan, pa se poštovanje prema mrtvom teroristi Arkanu pokazuje putem iskazivanja “časti” prema njegovoj supruzi Ceci. To potvrđuje da se u situacijama kada se u specijalnom ratu nešto ne može učiniti potpuno otvoreno i transparentno čini putem simbolike. Veza simbolike i specijalnog rata zaslužuje pažnju ne samo običnih ljudi i političkih analitičara već i pažnju sigurnosnih i odbrambenih institucija, posebno onih koje se direktnije bave borbom protiv terorizma, odnosno onih koje se bave prevencijom eskalacije krize u ratno stanje. Zabrinjavajuća je širina i dubina posljedica za srpsko društvo od višedecenijskog predstavljanja svega što je časno – da je nečasno, odnosno predstavljanja svega što je nečasno – da je časno. U tome je najveća moralna i etička dubioza srpskog i srbijanskog društva.

Uvođenje terorista u prostorije Narodne skupštine RS-a poruka je da se život srpskog naroda treba odvijati po zakonima koje bude nametala “Srbska čast” jer je ona već sjela u klupe zakonodavnog tijela RS-a. Prema tome, narod u RS-u i šire može očekivati da se svi legalno doneseni zakoni zgaze, a da se nametne kao zakon teroristička praksa “Srbske časti”. Bez obzira koliko je to suprotstavljeno ljudskim vrijednostima, u ratu za koji se “Srbska čast” priprema pod kontrolom Dodika sve bi se to stvarno i dogodilo, i to u još drastičnijim sadržajima i formama od onih poznatih iz proteklog rata.

Čak ne treba smatrati slučajnim što se istovremeno, kada su u BiH obznanili postojanje “Srbske časti” s kriminalnim i terorističkim obilježjima, dogodio i slučaj atentata na Olivera Ivanovića na Kosovu. To je poruka svima u BiH koji se suprotstavljaju Dodikovom režimu u RS-u: da će proći isto kao i Oliver Ivanović. Sumnja se da je atentator na Ivanovića “srpski junak” iz “Srbske časti”. Atentati i drugi oblici terorističkog zastrašivanja jesu planska namjera i uloga “Srbske časti” kao organizacije koja djeluje na teritorijama “svih srpskih zemalja”. Za “Srbsku čast” nema granica Srbije s Hrvatskom, BiH, Kosovom, Makedonijom i Crnom Gorom, tako da bi i prevelika sumnja u mogućnost da je “Srbska čast” egzekutor atentata na Olivera Ivanovića bila prilično naivna. U tom kontekstu, ponašanje ministra sigurnosti Dragana Mektića može se smatrati hrabrošću.

Čović ne može spasiti Hrvate savezom s velikosrpskom politikom

S obzirom na očitost ratnohuškačke politike i prakse Dodikovog režima, vrlo je zanimljivo kako će se hrvatska politika na čelu s Draganom Čovićem ponašati prema pitanjima rata i mira u BiH. Ako je Čović na strani Dodika, onda je jasno da podržava ratnohuškačku politiku i da pomaže eskalaciju krize u ratno stanje. Zabrinjavajuće je što hrvatska politika na čelu s Čovićem po mnogim pitanjima “kopira” obrasce antibosanskohercegovačkog djelovanja Dodikovog SNSD-a. Zato je važno sagledati da li Čović od Dodika “kopira” i obrasce paravojnog organiziranja, što nije isključeno s obzirom na postojanje i djelovanje mnogih ekstremističkih grupa koje siju strah među Bošnjacima po Hercegovini. Dok se to sasvim ne sagleda, bitno je imati u vidu da Čović od Dodika kopira ponašanja, tako da se časno predstavlja nečasnim, a nečasno se predstavlja časnim, jer je uistinu “Srbska čast” nečasna.

Bošnjačka iskustva u zaštiti i odbrani od velikosrpskog ugrožavanja vrlo su značajna, ne samo za zaštitu BiH i njenih građana nego i za zaštitu Hrvatske. Da su se pred protekli rat odazvali srpskim težnjama da budu u savezu sa Srbijom protiv Hrvatske, Bošnjaci bi, nakon što ispune velikosrpske planove, postali žrtve i ne bi ih spasila činjenica da su bili u takvom savezu. To je pouka za aktuelnu hrvatsku politiku, jer aktuelni savez Čovića s Dodikom ima iste rizike. Čović ne može spasiti Hrvate savezom s velikosrpskom politikom, jer nakon što bi zajednički uništili BiH i Bošnjake, Hrvati bi se pojavili kao žrtva i meta velikosrpske politike. Radi toga, bilo bi vrlo važno da se u javnosti sazna šta Čović misli o eskalaciji paravojnog djelovanja putem “Srbske časti” i “Ravnogorskih četnika”, odnosno, bilo bi važno saznati da li u okviru svoje podrške Dodiku Čović podržava i paravojnu, četničku organizaciju pod kontrolom Dodika.

KAMP “ASKERI” KAO OPRAVDANJE ZA POTICANJE PARAVOJNOG ORGANIZIRANJA U SREDINAMA SRPSKOG NARODA

Bošnjačka javnost ostala je začuđena pojavom informacije o postojanju kampa “Askeri” (Udruženja za razvoj fizičkih i pozitivnih moralnih osobina), gdje je iz videa dostupnog na kanalu YouTube vidljivo da se malodobna djeca zloupotrebljavaju u onome što su hrvatski mediji predstavili kao “vehabijsku indoktrinaciju i vojnu obuku za maloljetnike”. Riječ je o vrlo lošim porukama koje otežavaju bošnjačko suprotstavljanje pojavama paravojnog organiziranja u drugim nacionalnim sredinama. Štaviše, ovakvi slučajevi služe kao opravdanje za poticanje paravojnog organiziranja u sredinama srpskog naroda. Ovaj slučaj i svi drugi slučajevi moraju biti detaljno istraženi, spriječeni i strogo sankcionirani. Obaveza je državnih organa da postupe po zakonu, a ako nema adekvatnog zakona, treba ga donijeti i osigurati strogo sankcioniranje i sprečavanje organizatora.

Nadležne sigurnosne službe BiH trebaju rasvijetliti pozadinu ovakvih slučajeva, utvrditi i identificirati nosioce i motive, ne isključujući mogućnost da se potiču iz nekih vanjskih obavještajnih centara. Zadatak politika koje proizvode i kontroliraju ovakve slučajeve jeste da ih usmjeravaju preko oslonaca u vehabijskoj zajednici. Cilj je da insceniraju i proizvode ovakve slučajeve kako bi se pribavila argumentacija za kompromitiranje bošnjačke politike. Takvi su scenariji vjerovatni, s obzirom na vrlo tendenciozne i kontinuirane pokušaje imputiranja bošnjačkoj politici da želi stvoriti islamsku državu u BiH, što je notorna glupost koja nema apsolutno nikakvog činjeničnog utemeljenja.

Međutim, bez obzira na sve razmjere ove gluposti, potrebno je obratiti iznimnu pažnju u ispoljenim slučajevima. Brzim pregledom kanala na kojem je objavljen snimak djece iz zimskog kampa “Askeri” dolazimo do zaključka da se na njemu širi propaganda vehabijskih daija (misionara), među kojima se nalaze i istaknute vođe paradžemata koji su bili obuhvaćeni akcijom stavljanja pod kontrolu unutar IZ BiH prije dvije godine. IZ BiH je poduzela mjere protiv paradžemata i pozvala državne organe da poduzmu adekvatne mjere, uključujući i sankcije prema nosiocima kršenja zakona.

 

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Nacrt manjkav i da ga treba doraditi, ali daleko od toga da treba biti odbačen. Svako ko studira ili je studirao na Univerzitetu Sarajevo svjestan je da je normiranje ponašanja studenata i profesora neophodno. Činjenica je da ima profesora koji pijani dolaze na predavanja, koji piju na fakultetima, profesora koji uzimaju mito i studenata koji ga daju (makar to bila čokolada “Milka”), studenata koji na predavanja i vježbe dolaze u šorcevima, studentica koje dolaze u odjeći koja više priliči “Zvezdama Granda”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!