Od prijeratnih pet hiljada, danas u njoj živi oko 800 stanovnika. Braneći se u ratnim godinama, Cerska je izdržala do proljeća 1993. godine. Više nije mogla. Ali i tada, kada su u zbjegovima išli ka Srebrenici ili Tuzli, Cerani su znali da će se jednog dana vratiti u svoje mjesto.

Dugo uz put koji od Sarajeva vodi ka Zvorniku, koji kilometar prije Konjević‑Polja, nije s lijeve strane bilo ni table s njenim imenom. Stajala je neko vrijeme, pa je skinuta, ko zna zašto. Dok je nije bilo, teško da bi iko ko ne poznaje taj kraj mogao znati da se tu, preko mostića, s glavne ceste skreće u Cersku. Put vijuga dolinom, među granama koje se lome pod teretom jabuka, šljiva, krušaka. Put vodi do škole. Pa dalje, malo asfaltom, a malo više makadamom, ka selima koja zapravo i čine Cersku. Pedesetak sela i zaselaka, sve je to Cerska. Put vodi kraj škole koju je obnovila Vlada Holandije, smirujući valjda donacijom svoju savjest zbog onoga što nisu uradili u julu 1995. godine. Tu je razrušeni Dom kulture. Ispred je nogometni teren. Zovu ga “Highbury”. Po čuvenom stadionu londonskog Arsenala koji je nestao prije nekoliko godina pred naletom arapskih dolara uloženih u taj engleski klub i njihov novi stadion. “Highbury” je središte života. Tu se okupljaju momci, tu se igraju djeca. Tu su ovih dana i nekakvi Italijani, humanitarci koji dođu svake godine raditi s djecom. Voze kombije zagrebačkih tablica i viču “bok” onom ko ih pozdravi. Cerska. Zaboravljena dolina u srcu istočne Bosne. Mjesto u kojem se, iako je i tada narod bio siromašan, iako je i tada išao nadničiti u Srbiju ili išao raditi u francuskim tvornicama “Peugeota”, lijepo živjelo. “U mom je selu bilo 160 duša, u selu pored 180. Nije se imalo, mučili smo se i tada, ali je bilo ljepše. Sadili smo pšenicu, imali najbolju šljivu. Sijali smo konoplju, danas bismo zato išli na robiju”, smije se Lutvo Ahmetović, hadžija i mujezin nove džamije u Cerskoj. Otkud konoplja? “Pa od nje smo dobijali materijal za ćilime i za sve ostalo. Ja sam imao vazda dunum zasađen. Nismo to tada znali, ali vazda nam je na prelu bilo veselo. Igralo se, a nismo imali ni tambure ni harmonike, vazda se djeca nakon prela rađala.”

POJEST ĆE VAS BIJELA ZIMA

Vreli čelik iz tenkova JNA prekinuo je smijeh 28. aprila 1992. godine. Bile su to četiri enklave. Srebrenica. Žepa. Goražde. I Cerska. Cerska se branila godinu dana. Onim što su otimali, onim što su pravili. Pa se od toga i ginulo jer su vodovodne cijevi prepravljene u puške i pretrpane barutom često eksplodirale u ruci. Cerska je pala jer je nestalo hrane. Glad koja je ionako vladala tim krajem postala je još teža kada je iz Vlasenice, namjerno, žene i djecu iz logora Sušica srpska vojska jedne kišne noći odvela ka Cerskoj. Na linijama su čuli plač djece, viku izgubljenih žena. Ni Cerani nisu imali što jesti, izmučeni i prestrašeni logoraši bili su dodatni teret. Ali i ono malo što su imali dijelili su među sobom. Cersku su godinu dana napadala dva korpusa JNA, Novosadski i Užički, razne jedinice Vojske RS. “Najveće je zlo nama uvijek dolazilo iz Šekovića”, sjećaju se Cerani. Nisu je mogli osvojiti. Bombardirana je iz aviona, na nju su bacani bojni otrovi. Pamte i datume u Cerskoj, avioni su zasipali dva puta, prvi put u subotu 22. augusta 1992. godine. Dan prije toga bombardirano je Konjević‑Polje, uz zvorničku Kamenicu dio slobodne teritorije koja je smetala. Desetero djece pomrlo je nakon što su na Cersku bačeni bojni otrovi. Cerska nije imala bolnicu, nije bilo medicinskog materijala. Bez anestezije su ljudima amputirani dijelovi tijela. Zapravo, neki su imali anesteziju. Oni koji su imali rakije. Taj bi dobio gutljaj prije zahvata. Da popije ili da mu malo čisti ranu. I onda stisni zube i trpi. “Padne za dan po hiljadu granata. Ubi sa svih strana. Okolo Šekovići, Vlasenica, Milići… A ti nemaš ništa. Naši su doktori heroji. Senad Pešto i Huso Balić, on je bio tehničar, nije imao fakultet. Sada je u Americi. Koliko je ljudi spasio, a nije imao ništa. Ni gaze, ni zavoja, ni lijekova…”, sjeća se Lutvo Ahmetović. Sedmice prije pada bile su stravične. Neizdržive. Mjesto koje je imalo oko pet hiljada stanovnika prije rata primilo je dvostruko više izbjeglica. Tiskali su se gdje su god mogli stati. U školi. U džamiji. Po štalama, po ostacima razrušenih kuća. Spavali gdje je god bilo mjesta. Srpske su snage to znale i danima su ih granatirale sve dok ih nisu upotpunosti uništile. Znali su šta se dešava jer su nerijetko hvatale ljude koji su pokušavali otići ka Kladnju ili Tuzli. Mučili i ispitivali da saznaju. Nekoliko dana prije pada Cerske, u džamiji u Sejmenovićima nastradalo je od granate pedesetak ljudi koji su se u njoj skrivali, mahom iz Vlasenice. Dan kasnije jedanaestero žena i djece poginulo je u školi, kada je podrum u kojem su se sklonili direktno pogodila tenkovska granata. Mrtvi su sahranjivani noću, po livadama ili okolo kuća, jer se do mezara po danu, zbog jakog granatiranja, nije moglo prići. Ljudi su pamtili mjesta gdje su pokapali mrtve i nakon rata ih premještali u hareme i klanjali dženaze. “Nestalo je hrane i više nismo mogli izdržati”, sjeća se Lutvo. “Da smo imali oružja i hrane, nikada nas ne bi pobijedili. Niti jedan konvoj nikada nije mogao ući, Srbi su nam s linija vikali da će nas pojesti bijela zima, da ne moraju oni nas ubijati.”

 BIJEG NA UDRČ

Lutvina priča o odbrani Cerske ista je kao i kod svakog od Cerana koji su je branili i koji su iz nje morali ići. Lutvo je s djecom i unucima krenuo ka Srebrenici, kao i većina naroda. Kada je na njih pokrenuta teška ofanziva, morali su se povući. Mnogi nisu preživjeli. Cerska je dala 856 žrtava. Njihova imena na šehidskom obilježju u središtu sela svjedoče o stravičnoj sudbini ovog mjesta. Pala je trinaestog marta 1993. godine. U danima nakon pada, pored njenih šest hiljada stanovnika, ka Srebrenici ili Tuzli zaputilo se u zbjegu i oko jedanaest hiljada izbjeglica, mahom iz Vlasenice i okolnih mjesta. Oni koji su krenuli ka Srebrenici do Kravice pješačili su šumama sedam dana. Nerado govore o tome, ali nisu baš tada bili dobrodošli u Srebrenici. Otimana im je stoka, morali su plaćati brašnom ili alatom za kakav sobičak u tom gradu. Nije bilo hrane, nisu vidjeli soli mjesecima. Bljutava žara i leća, to je bio svakodnevni obrok. Ako je i toga bilo. Kada je Srebrenica pala, morali su ponovo u šumu. Lutvo je lutao krijući se 41 dan. “Sve sam jeo, samo nisam mogao puževa, nisam pa da me ubiješ. Prinesem do usta i vratim. Ne mogu”, sjeća se. Kaže da je po šumama oko Cerske oko tri hiljade ljudi pokušavalo naći spas. “Toliko sam bio malaksao da sam razmišljao da sam sebi iskopam mezar i legnem u njega. Nisam više mogao bježati.” Svakoga dana nailazili su na zasjede, gledali srpsku vojsku koja je tragala za njima. Znali su šta im je namijenjeno, nisu ni pomišljali da se predaju. “Vidiš Cersku, a ne smiješ sići. Dolje šatori, srpska vojska, zovu megafonom da siđemo. Kažu da je po nas došao Crveni krst. I vidiš auta Crvenog krsta, ali znaš da to nisu oni. Bili su tu Srbijanci, popljačkali po Srebrenici narod, pjevali koliko su para i blaga oteli kad su ušli u Srebrenicu.” Mjesec dana nakon pada Srebrenice, srpska je vojska pokrenula ofanzivu kako bi pohvatala one koji su još lutali šumama pokušavajući naći spas. Lutvo kaže, od 12. do 14. augusta 1995. godine preživio je najteže dane u svom životu. Krili su se na planini Udrč. “Avion je snimao gdje smo i krenuli su na nas. Transporteri, tenkovi… Kraj Drinjače su pobili narod, od hiljadu nas, nije možda stotinu preživjelo. Pobili mecima, bombama. Otišli su nakon dva dana. Mi smo lutali šumom i naiđemo na kamp gdje su spavali. Tada sam prvi put vidio hljeb nakon 32 dana. Našli smo okrajaka što su oni bacali, komada narezaka, konzervi. Opušaka cigara. Tu smo malo došli sebi, najeli se… Kad smo se najeli, zaspali smo kao zaklani. Da su došli, pohvatali bi nas da i ne znamo.” Svih tih dana nailazili su na pobijene. “Vrućina, nadula se tijela, hiljade crva iz njih izlazi. I ne znaš ko je ko.” Tada su, nakon što su preživjeli ofanzivu, odlučili da se, živi ili mrtvi, dokopaju Kladnja. “Kolima je do tamo 60 kilometara, mi smo išli šumama. I dok se dogovaramo kuda ćemo i kako ćemo, vidim iz šume ide vojska. Prepoznam komandanta Mekarića i krenem ka njemu, kad iza njega vojska u srpskim uniformama. Eto ga, rekoh, gotovo je, uhvatili su nas. Krenem bježati, ali noge ne slušaju. Viču: ‘Naši smo, ne bježi!’ Naša vojska, došli od Tuzle da probaju spasiti koga mogu. Tada sam prvi put odahnuo.”

 LAMIJA I OBAMA

Cerani su svoje kuće prvi put obišli 2000. godine. Ono što je od njih ostalo. Nakon Daytona, svaka je kuće ovdje minirana. Redom, slagana minama kao puzzle, da se niko u njih više i ne pomisli vratiti. Onda je podijeljena, sada pripada dvjema općinama, Milićima i Vlasenici. Cerani su sami plaćali mašine da bi raščistili ono što je od kuća ostalo, prvi su povratnici dobili blokove, cement i građu za krov. Za ostalo su se morali snalaziti sami. Snašlo ih se oko 800, koliko ih danas živi u ovom mjestu. Žive od poljoprivrede, stočarstva i građevinarstva. Dva su izvora prihoda. Uzgajaju ovce. Onda kurbane od povratnika kupuje Islamska zajednica BiH, a krave i mlijeko otkupljuje mljekara iz Gradačca. Novac nije bogznašto, ali dovoljno da se preživi. Lokalne se vlasti za njih uopće ne zanimaju. “Komunikacije nema ni u kakvom smislu, načelnik i ostale općinske službe u Vlasenici slabo pomažu Bošnjake, pogotovo ovdje u Cerskoj. Mi smo daleko i nebitni smo. U Milićima je malo drugačije, ima nekoliko mjesnih zajednica gdje živi veći broj Bošnjaka i kod njih se osjeti da ima nekakvog napretka”, kaže Muamer Jusupović, imam u Cerskoj. U selima posla nema, kako u Cerskoj, tako ni u obližnjim Milićima i Vlasenici. Šefko Gobeljić jedini je bošnjački vijećnik u vlaseničkom Općinskom vijeću. Na toj je dužnosti već osam godina i samo je jednom, kaže, uspio isposlovati pomoć od općinskih vlasti. “Tu nema nikakve razlike, politika je ista i kod SNSD-a i kod SDS-a. Dva kuma iz te dvije stranke dođu krvava na sjednicu, pobili se prije oko nekih razlika koje imaju, ali politika prema BiH, prema nama, ista je kod njih. Kada smo im trebali da se usvoji budžet, dobili smo donaciju od 40 hiljada maraka da asfaltiramo dio puta. I to je sve za ovih 12 godina otkako smo ovdje. Da nema Federacije, kojoj smo mi teret za budžet, ne bismo imali ništa. Struju su uveli stranci, kuće smo obnavljali sami, uz pomoć Federacije i humanitaraca. Mi za RS ne postojimo”, priča Gobeljić. U istoimenom selu, sedam kilometara od središta Cerske, pokrenuo je farmu krava. Žive od mlijeka koje prodaju u Gradačcu. Kaže da se može živjeti, ali je ljut na mlade koji svoju budućnost hoće graditi negdje drugo. “Hoće sjediti i surfati na mobitelu. E to ne može, moraju se zasukati rukavi”, tvrdi. U Cerskoj su navikli da im vlasti ne pomažu, no ljuti su kada im odmažu. Kao prošlog ljeta kada je vlasenički dopisnik Glasa Srpske pustio vijest o selefijskim kampovima u ovim selima. Tada ih je, nakon dugo vremena, počela obilaziti policija. “Mi smo tražili sastanak s načelnikom Opštine i policije da dođu i kažu gdje su ti kampovi, otkud ta priča. Nikada se nisu odazvali. Zašto im je to trebalo, ne znam, smirilo se tek kada smo mi alarmirali medije i pozvali ih da dođu vidjeti da ovdje nema nikakvih selefija”, priča imam Jusupović. Djecu Cerske kampovi ne zanimaju, za njih se čuje u svijetu. Kako po dobrom, tako i po lošem. Nažalost. Kao prije nekoliko godina kada je Sulejman Talović pucao u šoping‑centru u američkom Salt Lake Cityju, gdje je izbjegao s porodicom. Sahranjen je u rodnom, istoimenom selu, blizu džamije čija srušena munara opominje i podsjeća zašto je Sulejman morao ići u Ameriku. U Cerskoj nisu puno pričali o tome zašto je taj dječak uzeo pušku. Smrt je za njih, nakon stradanja u Srebrenici i izbjegličkih godina, bila stvar na koju su odavno navikli. Postala je dijelom njihovog života. Ali, u Americi je i unuka Lutve Ahmetovića na koju su svi ponosni. Lamija je završila fakultet u Bostonu, vrstan je ekonomist i svi pričaju o danu kada ju je u svom kabinetu primio Barack Obama. Lamija je, za ove ljude, pravo novo lice Cerske. Siromašne, naoko prazne, a ipak pune života, mladosti koja hoće posla i stabilnog života, da žive u svom mjestu, da ne budu poput očeva koji su radili u inostranstvu. Da se ne sjećaju samo ljeta kada su očevi dolazili kući na odmor. Oni koji su otišli i danas tako dolaze, preko ljeta, u novim autima. Ali pomažu obnovu, pomažu familije, ulažu u poljoprivredu. Pomažu i obnovu džamije koju je odnijelo klizište nakon poplava 2015. godine. Od nje je ostala samo munara koja se ne da već stoljećima. Građena u turskom vaktu, srušena u Drugom svjetskom ratu, obnovljena 1960. godine. Pa opet srušena 1992. godine. Pa obnovljena 2008. godine. Pa srušena 2014. godine. Stoji uspravno i ne da se. Poput Cerana koji vole svoju dolinu i žele u njoj živjeti. Volje imaju, ali prepreka je puno. Najveća je to što nema – cura. Ovdje se ionako rađaju uglavnom muška djeca. I ono malo djevojaka što je za udaju radije bi momke tražilo među onima koje zovu dijasporom. A možda bi im bolje bilo da ostaju ašikovati na “Highburyju”.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!