Burkini: od dizajnerske inovacije do simbola islamofobije

Burkini je omogućio kupanje na moru onim ženama koje iz brojnih, ne samo vjerskih razloga, ne žele izlagati tijelo pogledima drugih. Nisu samo muslimanke te koje ga kupuju. Aheda Zanetti, dizajnerica burkinija, objasnila je da 40% njenih klijenata čine nemuslimanke. Pa ipak, burkini je prepoznat kao simbol islama, a nedavno i islamofobije

Kada je krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća jedna bosanska nana otišla u posjetu svojoj kćerci u Rijeku, nije se mogla čudom načuditi u kakvoj bijedi i siromaštvu živi tamošnje stanovništvo. “Nemaju para za odjeće. Jedva skupe nešto malo da pokriju onu stvar, avret, da izvinite. Svi hodaju haman goli, neuzubillah”, pripovijedala je nana komšinicama koje, kao komentar, samo uzdahnuše. “Jednoj sam kevi davala da obuče moju bluzu, al’ ne htjede. Valjda je stid uzet sadaku”, prisjećala se nana koja je čitav život provela u bosanskim brdima boreći se za opstanak i Božiju milost. Njen svijet nije podrazumijevao mogućnost da neko šeta razgolićen, a da to nije zbog krajnjeg siromaštva i bijede. Razloge za takav stav treba tražiti u nedostatku mora, vremenskim prilikama i, prije svega, kulturnom identitetu. Vjerovatno su i nane na Azurnoj obali zbunjene kada u po bijela dana na plaži vide ženu odjevenu od glave do pete. Dva odvojena svijeta susrela su se prvi put 2004. godine na plaži u Australiji, kada je Aheda Zenetti dizajnirala burkini – bikini za muslimanke.

Gola tijela izložena suncu i morskoj vodi ispunjavala su pješčanu plaža na obali Australije ljeta 2004. godine. Iznenada, razgolićenu sliku narušila je potpuno odjevena ženska prilika koja je na sebi imala tkanine koliko i dvadeset drugih žena zajedno. Nijemi pogledi blijedih Australaca otkrivali su da takav prizor, tu na plaži, nikada ranije nisu vidjeli. Aheda Zanetti ronila je uz obalu, pritisnuta morskom vodom i pogledima prisutnih, brojnim pitanjima i teretom kulturološkog šoka vidljivog na licima Australaca. Prva je isprobala vlastitu modnu kreaciju koja će desetljeće poslije postati globalno priznata kao posebna vrsta odjeće. Kako je istaknula u The Guardianu prošle sedmice, nije ni slutila da će njen bezazleni dizajn postati glavnom političkom temom u Francuskoj.

Burkini je omogućio kupanje na moru onim ženama koje iz brojnih, ne samo vjerskih razloga, ne žele izlagati tijelo pogledima drugih. Nisu samo muslimanke te koje kupuju burkini. Zanetti je objasnila prošle sedmice da 40% njenih klijenata čine nemuslimanke. “Burkini smo prodavali Jevrejima, hindusima, kršćanima, mormonima, ženama s različitim tjelesnim nedostacima i kožnim oboljenjima. U Izraelu ga jednako nose pripadnice judaizma i islama, a u Australiji i žene spasioci na plažama”, istaknula je Zanetti.

I neke poznate ličnosti, poput britanske TV voditeljice Nigelle Lawson, nose burkini zbog zaštite kože. Upravo je Lawson bila snažna podrška Zanettinoj kampanji u promociji burkinija, kontinuirano poručujući da žene koje imaju rak, poput nje, sada nesmetano mogu ići na plažu. No, Zanetti je osmislila burkini, prije svega, za muslimanke koje se žele baviti sportom.

“Kada sam dizajnirala burkini 2004. godine, željela sam ženama dati slobodu, a ne oduzeti je od njih. Moja sestrična željela je igrati odbojku na pijesku, ali se susrela s brojnim poteškoćama jer je nosila hidžab. Moja sestra morala se boriti za svoju kćerku i žestoko raspravljati s drugima. Samo je pitala zbog čega je njena kćerka spriječena da se bavi onim što voli samo zbog svoje skromnosti i načina odijevanja. Kada joj je konačno odobreno da igra, svi smo otišli dati joj podršku. Međutim, to što je ona nosila bilo je potpuno neprikladno za sportsku uniformu. U pantalonama i hidžabu izgledala je loše. Bilo je izuzetno vruće, zacrvenila se kao paradajz. Kada sam došla kući, razmišljala sam o boljem rješenju za svoju sestričnu, za muslimanke koje se žele baviti sportom. Željela sam napraviti sportsku uniformu za njih”, objasnila je Zanetti. Željela je izumiti odjeću koja će muslimankama koje se, poput nje, pokrivaju omogućiti bavljenje sportom, a da pritom ne naruše vjerske propise o pokrivanju cijelog tijela, osim šaka, stopala i lica.

“Odrezala sam višak tkanine s uobičajenog hidžaba, ali sam se onda zapitala hoće li to moja muslimanska zajednica prihvatiti. Hidžab skriva kosu i oblik tijela, a to što sam dizajnirala otkrivalo je oblik vrata. Ipak, pomislila sam da to nije toliko važno koliko je važno da prekrije kosu i ne ističe oblik ženskog tijela. Prije nego sam krenula u proizvodnju, razgovarala sam sa ženama, muslimankama, i pitala ih bi li to nosile. Bi li ih to ohrabrilo da budu aktivnije? Da se bave sportom? Plivaju? Mnogo njih nije znalo kako da se odredi prema burkiniju, ali sam ipak krenula u komercijalnu proizvodnju i napravila dobar posao”, prisjetila se Zanetti.

Taj je period, kako kaže, bio veoma težak za muslimane u Australiji. “Bojali smo se odlaska u javne bazene i na plaže, pa sam htjela djevojkama omogućiti normalan život, vratiti im povjerenje u mogućnost dobrog života. Htjela sam uraditi nešto pozitivno. Svako može nositi burkini, i Jevrejke, i kršćanske, i hinduskinje. To je samo komad tkanine koji odgovara skromnim i povučenijim osobama, kao i nekome ko ima rak kože, naprimjer. Burkini nije simbol islama”, poručila je Zanetti.

Samo ime burkini, poput prizora pokrivene žene na plaži, spoj je dvaju drugačijih, nerijetko suprotstavljenih kultura. Burka, koja pokriva kompletno ženino tijelo, i bikini, koji ga otkriva, izraz su dvaju nespojivih svjetova koji su se susreli u dizajnu Ahede Zanetti. Njena je inovacija, kako je istaknula, nastala kao pokušaj nadilaženja čvrstih kulturnih granica i barijera. “Kad sam dala naziv burkini, nisam baš mislila da je to burka za plažu. Burka je za mene samo riječ jer sam svoj cijeli život provela u Australiji. Kada sam napravila burkini, morala sam brzo smisliti naziv, i to je kombinacija dviju kultura. Mi smo Australci po rođenju, a muslimani po izboru. Burka nije spomenuta u Kur'anu i naša vjera od nas ne traži da prekrivamo svoja lica. Burka nije spomenuta ni u jednom islamskom tekstu”, poručila je Zanetti.

Koliko je uspjela u želji da spoji dvije kulture, najbolje govori to što su njenu inovaciju osudili pripadnici obiju kultura kojima, kao Australka i muslimanka, pripada. Dok su neki islamski učenjaci objašnjavali kako je to neprimjereno islamu, Australci, a kasnije i drugi Zapadnjaci, s podozrenjem su gledali “uljeze” na plažama. Iako su ga nosile i nemuslimanke, burkini je na Zapadu s vremenom postao simbol islama i žene muslimanke, što Zanetti, kako je kazala, nije željela. Sigurno je da je još manje željela da se u burkini učitavaju značenja koja su ga posljednji mjesec pretvorila u simbol ne samo islama nego i islamofobije.

Nedugo nakon terorističkog napada u Nici, francuski “demokratski” ideološki aparat pokrenuo je kolektivno kažnjavanje muslimanki zbog nečega što su drugi skrivili. Gradonačelnik ovog grada zabranio je nošenje burkinija na gradskim plažama, objasnivši da je to “provokacija koja doprinosi pogoršanju napetosti u zajednici”. Još je ranije tridesetak drugih gradonačelnika uradilo istu stvar, a njihove akcije dobile su podršku predsjednice Nacionalnog fronta Marine Le Pen, kandidata na predstojećim izborima i bivšeg predsjednika Nicolasa Sarkozyja, kao i Manuela Vallsa, francuskog premijera, koji je izjavio da nošnja burkinija “nije kompatibilna s vrijednostima Francuske i Republike”. To bi valjda značilo da sloboda odijevanja i sloboda vjerovanja nisu kompatibilne s francuskim vrijednostima.

U borbi protiv burkinija, borci za slobodu – kako sebe vole nazivati netolerantni francuski aktivisti – ističu da je burkini “haljina ugnjetavanja” te da ga treba zabraniti kako bi žene na Zapadu ostale slobodne. Takav model identičan je onim krutim patrijarhalnim kulturnim praksama u kojima se ograđivanje granica ženinog zatvora naziva granicama njene slobode. Diskurs koji producira takve stereotipe slobodu muslimanke vidi u njenom potpunom odbacivanju hidžaba, kojem se pritom ne pripisuje nikakvo duhovno obilježje.

“Burkini je dao slobodu ženama, a francuski političari žele uzeti tu slobodu. Pa, ko je bolji, Talibani ili francuski političari? Loši su i jedni i drugi, Mislim da nijedan muškarac ne bi trebao brinuti o tome kako se žene oblače. To je ženin izbor. Da li se zovem feministkinjom? Da, možda”, zapisala je Zanetti.

Zaista, fotografije francuske policije koja skida burkini s muslimanki na plaži u Nici jednako su potresne kao i prizori šovinističkog odnosa Talibana prema ženama. I jednima i drugima žensko tijelo tek je depersonalizirani objekt konzervativne interpretacije.

Nisu samo političari u Francuskoj spremni zabraniti burkini kako bi zaštitili francuske vrijednosti. Anketa BBC-a provedena među francuskim građanima 25. augusta pokazala je da 64% ispitanika podržava zabrane, a da je 30% ravnodušno spram njih. Samo 6% nije podržalo zabranu burkinija. Građani Korzike i Nice, kako piše Tim King na portalu politico.eu, smatraju da njihov gradonačelnik tako samo brani prava pojedinaca i “bori se protiv jednog ženomrzačkog represivnog vjerskog koda”. Sarkozy je 29. augusta izjavio da bi promijenio Ustav i zabranio burkini na državnom nivou ako bude izabran za predsjednika u aprilu sljedeće godine. Francuski mediji su u ovoj izjavi prepoznali Sarkozyjevu kampanju prije unutarstranačkih izbora u novembru, kako bi ispred svoje stranke bio kandidiran za predsjednika. Skupljanje političkih poena najavom ustavne zabrane burkinija samo potvrđuje anketu BBC-a i opće raspoloženje prema burkiniju u Francuskoj.

Zbog brojnih protesta koji su uslijedili nakon zabrane burkinija, Francusko državno vijeće donijelo je odluku 26. augusta o suspendiranju zabrane burkinija. Sud je tretirao isključivo grad Villeneuve-Loubet na jugu Francuske, te su mnogi očekivali da bi ova odluka mogla predstavljati presedan diljem zemlje. Ipak, gradonačelnik mjesta Sisko na sjeveru Korzike izjavio je da neće ukinuti zabranu nošenja burkinija bez obzira na odluku suda. “Ovde su tenzije vrlo, vrlo jake i ja je ne bih povukao. Bili su mi potrebi dani da razmrsim odnose koji su doveli do nasilja, a koji su mnogi pripisali upravo nošenju burkinija”, objasnio je.

Kampanja protiv burkinija dio je dugotrajne francuske borbe protiv islamskih obilježja i simbola, posebno onih vezanih za žene. Iako je hidžab prije svega izraz duhovnosti utemeljenoj na sakralnim izvorima, najčešće se u očima nemuslimana posmatra kao simbol, premda to u svojoj osnovi nije. Javna debata i sporadični slučajevi nasilja spram muslimanki kulminirali su 2004. godine, kada je Francuska donijela zakon o zabrani nošenje “vjerskih obilježja” u državnim školama. Godine 2009. debata je proširena na nošenje vjerske odjeće u javnosti, a 2010. godine zabranjeno je nošenja burke u javnosti. Tokom debate o ovom zakonu predsjednik Nicolas Sarkozy kazao je da burka, koja potpuno pokriva žensko tijelo, za razliku od nikaba, koji ne pokriva oči, nije dio vjerskog običaja već kulturnih praksi. On je također istaknuo da princip laicizma podrazumijeva poštovanje za sve religije, ali to ne znači neograničenu toleranciju različitih kultura. Ipak, ograničavanje slobode odijevanja odnosila se isključivo na muslimanke. Tako je i službeno princip sekularizma pretvoren u princip antiislamizma, primjećuje Tim King. Sekularizam podrazumijeva odvajanje religijskih institucija od državnog aparata moći, a ne represivno zabranjivanje religijskih i kulturoloških simbola. Njemački filozof Jürgen Habermas piše: “Sekularni građani, sve dok djeluju kao sekularni građani, ne trebaju ni da odriču vjerskim stavovima mogućnost istine niti da poriču pravo svojim sugrađanima vjernicima da daju doprinos javnom diskursu kroz religijski jezik.”

Stigmatizacija burkinija kao elementa stranog francuskoj kulturi direktna je posljedica rastuće islamofobije. Posebno izražena u Francuskoj, islamofobija tretira burkini kao simbol inferiorne muslimanke, simbol koji podsjeća na “mjesto žene u islamu”. I dok konzervativni islamski alimi osuđuju burkini kao isuviše moderan fenomen nespojiv s islamskom tradicijom, dotle demokratski građani Francuske u njemu vide haljinu ugnjetavanja. I to je jedan od paradoksa s burkinijem. Nastao na granici dvaju drugačijih tradicija, burkini je samo potvrdio da je prostor kulture, shvaćene u najširem značenju kao načina čovjekovog života, onaj prostor u kojem se grade dijalog i tolerancija. “Ronjenje u vodi jedan je od najboljih osjećaja na svijetu. I znate šta? Nosim bikini ispod mog burkinija. Imam najbolje od obiju kultura, od obaju svjetova!”, poručila je Zanetti.

PROČITAJTE I...

“Ne želimo otvarati priče o ustavnim reformama, rekonstrukcijama vlada, ukidanju ministarstava, podjelama ministarstava, podjelama RTV servisa i slično. HDZ želi upravo ove teme staviti u prvi plan, do kraja mandata postići dio ciljeva koje obećava već deceniju svojim biračima. Dakle, između SDA i HDZ, a time i između Čovića i mene, predstoji saradnja, ali i borba za redoslijed prioriteta”

: Spremnost NATO-a da Bosni i Hercegovini i njenim Oružanim snagama pruži ne samo stručnu već i materijalnu pomoć radi ubrzavanja procesa modernizacije dodatno je ohrabrujuća ako se ima u vidu zastoj u realizaciji Akcionog plana za članstvo (Membership Action Plan – MAP) uslijed opstrukcija Vlade Republike Srpske o pitanju knjiženja vojne imovine, što je jedan od bitnih preduvjeta za ulazak u NATO

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!