Buran aplauz pjesmi koju nisam napisao

Čitam sjajnu poeziju moje žene koju je pisala onako usput, bez literarnih ambicija i namjere da ove u svakom smislu zaista ostvarene pjesme posloži u zbirku i objavi. Čitam, vidim da u rukama imam prekrasnu simboličko-apstrahiranu liriku, a kleptomansko blasfemična primisao u meni sve je jača: uzeti njene pjesme i pojaviti se s njima na pjesničkoj smotri

Ima tome, recimo, i desetak godina kako sam se, ni kriv ni dužan, a na poziv i insistiranje Vedada Spahića, obreo u Kosovskoj Mitrovici na pjesničkoj manifestaciji “Fahredin Gunga”, posvećenoj ovom, to ću poslije doznati, znamenitom albanskom pjesniku za kojeg, iskreno, do tada nisam čuo.

Vedadov poziv najprije glatko odbijam uz argumentaciju kako nisam pjesnik, nemam poetsku zbirku, a ni poezija me baš ne zanima, pa, kao takav, nemam šta raditi tamo.

On, opet, ne odustaje. Uvjerava me kako pouzdano zna da imam nekoliko odličnih lirika, ja repliciram kako je sve to skupa infantilno i slabašno, on veli da uopće nije tako, ja velim da je tako, pa i gore od toga, i da mi napamet ne pada brukati se pred prominentnim pjesnicima, a zasigurno će ih biti. I tako, on jedno, ja drugo.

– Znaš šta – veli mi. Sve i da jeste tako, a nije, ne bi bilo loše otići tamo. Svi su troškovi nam plaćeni i, povrh svega, barem ćemo nakratko odmoriti glavu od Tuzle.

– E, to je već dobar motiv. Jer uhar je, ma kakav uhar, sevap je odmoriti glavu od Tuzle. Pristajem, idemo.

I krećem u potragu. Na moje iznenađenje, pronalazim obilje lirskih zapisa, mojih, dostatnih za pet-šest poetskih zbirki, pažljivo iščitavam pjesmu po pjesmu, odmahujem glavom, nezadovoljan sam, čak i onim pjesmama koje fino šmekaju i na tragu su uspjelog poetskog teksta, onim na koje se Vedad pozivao nazvavši ih odličnim lirikama, i, nakon što sam sve iščitao, uviđam da je sve to ipak slabo, preslabo, miljama daleko od dobre poezije i da se s takvim bezvezarijama u Kosovskoj Mitrovici ne mogu niti smijem pojaviti.

Čitam potom i sjajnu poeziju moje žene koju je pisala onako usput, bez literarnih ambicija i namjere da ove u svakom smislu zaista ostvarene pjesme posloži u zbirku i objavi.

Čitam, vidim da u rukama imam prekrasnu simboličko-apstrahiranu liriku, a kleptomansko‑blasfemična primisao u meni sve je jača: uzeti njene pjesme i pojaviti se s njima na pjesničkoj smotri.

Istodobno, javlja se i ništa manje snažno osjećanje grižnje savjesti, no, sputavam ga ofucanom odbrambenom mišlju “kako bi i njoj bilo drago da njene pjesme pročitam na nekom poetskom skupu”. Ali, eto odmah nove zapitanosti: “Da li bi joj bilo drago? I kako ja to uopće mogu znati?” Na koncu, unutarnji pro et contra konflikt prekidam odlukom da ću pjesme ipak pročitati, bez da se gradim njihovim autorom, a ako se nađem u drž’ – ne daj situaciji, priznat ću da pjesme nisu moje, pa šta bude. Bolje se i obrukati, nego tuđi hak natovariti na leđa.

U Kosovskoj Mitrovici dočekuju nas iznimno gostoljubivo. Znaju da smo prevalili veliki put i cijene to, pa su preljubazni prema nama. A kako je organizatorima očito bilo važno da manifestacija ima kakav-takav međunarodni karakter, tu su poete i poetese iz Albanije, Makedonije, Crne Gore, i Vedad i ja iz drage nam domaje.

Učesnika je mnogo (preko pedeset), pa kako se ne bismo predozirali poezijom i poetski dan sastavili s poetskom večeri, predsjednik organizacionog odbora obavještava nas da u pjesničkom obraćanju možemo izrecitirati samo jednu pjesmu.

Dolazi red na mene. Penjem se na pozornicu, pozdravljam prisutne, čitam liriku pod nazivom Stakleno oko i zahvaljujem se, nakon čega je uslijedio buran, gromoglasan aplauz.

Silazim s pozornice, kiselkasto se smješkam, pružam ruku brojnim ispruženim rukama i mic po mic, zazirući od neugodnih pitanja i mogućeg razgovora o “mojoj” poeziji, primičem se izlazu, napuštam dvoranu i odlazim u hotel.

Ubrzo stižu i ostali. Srećom, zabavljeni su silnim jemecima i finim vinima i nikome nije do priče o poeziji. Dobro je.

Po povratku kući, umoran i ne baš najbolje raspoložen, pričam punici šta se desilo, odnosno šta sam uradio. I kažem joj kako se gorko kajem što sam si dopustio takvu nesmotrenost.

Ona me pažljivo sluša, fiksira vedrim, toplim očima i uz blagi osmijeh tiho veli:

– Naprotiv. Dobro si postupio i donio mi prelijep poklon. A sigurna sam i njoj.

I bi mi lakše.

 

 

PROČITAJTE I...

B. je pragmatik. Oduvijek. Ne zanimaju ga ni priče ni skupovi koji ne mirišu na pare ili, još gore, mirišu na pare iz njegovog džepa, te ih se kloni. Kloni se i mahalskih akšamlija šlihtara (a i oni njega jer znaju da je ters i cicija) koji po principu “kad je džabe, i sirće je slatko” tiho i nenametljivo obilaze druge pecirakijaše, molećevim pogledom očekuju da ih domaćin pozove za rakijski kazan, a kad se to desi, a rijetko se desi jer su takvi krajnje neomiljeni u pecirakijskim društvima, niko sretniji od njih

: I, na koncu, šta je od svega preostalo? Ništa. Odavno nema ni Abdulaha, ni Hamida, ni Ahmeda, ni mog oca, ni cijele generacije starih Ibrahimovića. Ostala je samo ova štura bilješka, upitne vjerodostojnosti, napisana na iskrzanom, istrgnutom komadu papira, koju, poluzgužvanu, nađoh nedavno zaturenu i zaboravljenu među gomilama godinama neotvorenih, davno pročitanih knjižurina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!