Brod bužimskih vitezova

“Našao sam se oči u oči s jednim četnikom. Obojica smo imali osamdsetčetvorke i zapucali smo jedan na drugog. Međutim, on je bio precizniji. Pogodio me je rasprskavajućim metkom u redenik i opasač. Metak mi je rasporio stomak i crijeva su mi ispala vani. Uzeo sam ih rukom, uklonio s njih kamenčiće i slamke koje su se bile zalijepile i vratio ih unutra. Ja čitav rat nisam nosio zavoj niti sam kad previo ranjenika. Taj dan sam imao dva zavoja i tad mi je to trebalo prvi i zadnji put. Previo sam se i krenuo da se izvlačim”

 

Herojski čin forsiranja rijeke Une i pokušaj oslobađanja Bosanske Krupe, koji su početkom novembra 1994. godine izveli borci i starješine 505. bužimske viteške motorizovane brigade na čelu s legendarnim komandantom Izetom Nanićem, bosanski patrioti obilježavaju skoro jednu deceniju. U znak prisjećanja na ovaj događaj, koji se naziva “Mostobran 94”, prvog vikenda u novembru svake godine u Bosanskoj Krupi organizira se pješački marš do naselja Ostružnica u dužini od oko deset kilometara. Tako je bilo i ove godine.

Nekoliko stotina učesnika svih uzrasta, muškaraca i žena iz raznih dijelova Unsko-sanskog kantona u subotu, 3. novembra, okupilo se na Gradskom trgu ispred spomen-obilježja šehida 511. slavne bosanskokrupske brigade kako bi evocirali sjećanje na jedan od najvećih podviga Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nakon polaganja cvijeća i učenja Fatihe šehidima naše domovine, učesnici u koloni dugoj nekoliko stotina metara, uz zastave, ratne pjesme i pokliče, stigli su do bosanskokrupskog naselja Mašići, mjesta na kojem su bužimski heroji prešli rijeku Unu.

Bivši borac 505. bužimske viteške motorizovane brigade Nermin Šabić, pripadnik Čete za specijalne namjene “Hamza”, u času historije koji je održao prisjetio se tih herojskih dana:

“Na ovom mjestu prešli smo Unu u noći 31. oktobra na 1. novembar 1994. godine u sklopu zajedničke akcije 5. korpusa koja je imala kodno ime ‘Grmeč 94’. Bihaćke brigade išle su prema Kulen-Vakufu, cazinske preko Grmeča, a 511. slavna bosanskokrupska brigada išla je prema Krupi iz pravca Radića. Bužimska je dobila najteži zadatak, da forsira rijeku Unu, iziđe i ovlada pravcem desno, selo Ostružnica – Orasi, a zatim se spusti niz Tarlu, pređe most na Krušnici i na brdu Hum spoji se s 511., dok je na lijevoj strani fronta imala zadatak da izbije u selo Veliki Badić kod škole. Rijeka Una bila je strašna i nadošla. Prva dva borca koja su prešla na suprotnu obalu bila su rahmetli Abid Kauković i rahmetli Kemal Velić. Mi smo većinom bili neplivači. Neprijatelja se nismo bojali, ali vode jesmo. Bio je mrak da se skoro prst pred okom nije vidio. Suprotna obala bila je strma i jedva smo se kretali. Jedan je vojnik tako skliznuo niz obalu u rijeku.

Na svu sreću, uhvatio se za neke grane i ponovo izišao. Prilikom prelaska izgubili smo u vodi jedan mitraljez i jedan radiouređaj. Prvog dana ovladali smo njihovim položajima i veći dio zadatka izvršili u potpunosti. Međutim, imali smo i gubitaka. Prema Orasima, gdje je bila smještena komanda jedne srpske brigade, uputilo se naših petnaestak boraca. Nisu znali da se tu nalaze dvije čete četnika u pripravnosti. U sukobu s njima poginula su dvojica naših boraca. Istovremeno, u naselju Ostružnica jedan vod ‘Hamzi’ vodio je borbu prsa u prsa s komandom neprijateljskog bataljona, koju su na kraju i neutralizirali. Nažalost, cijena tog uspjeha bila je visoka jer smo izgubili dvojicu ponajboljih boraca. S obzirom na to da je naredbom više komande rahmetli komandant Izet Nanić noć prije prelaska izdvojio i uputio u rejon Radića jednu jurišnu četu te izviđački vod ‘Tajfun’, to je bitno utjecalo na dalji tok borbe jer smo držali veliki teren kojeg nismo bili u stanju braniti zbog nedostatka ljudstva. Istog dana jedinice iz naselja Veliki Badić vraćaju se u selo Johovica, gdje uspostavljaju linije odbrane koje se nisu mijenjale. Dan je prolazio sporo. Dalje se nije moglo, a neprijatelj je dovlačio sve više snaga i sredstava tokom cijelog dana i naredne noći. S obzirom na to da smo u noći prelaska preko rijeke kroz neprijateljske linije prošli neopaženo i ušli u dubinu terena, sutradan su četnici dodatno pojačali svoje linije kraj rijeke i na taj način stvorili jak obruč oko naših snaga na desnoj obali”, ispričao je Šabić.

RANJENIK MOLIO DA GA UBIJEM

“Bili smo bez hrane i vode. Pili smo vodu iz jednog starog bunara, ali veći problem od toga nam je predstavljalo to što nismo bili u mogućnosti evakuirati svoje ranjene borce, kojih je već tog prvog dana bilo oko trideset. Imali smo i desetak poginulih boraca. Sjećam se jednog borca koji je bio ranjen u obje natkoljenice koje su strašno natekle. Trpio je velike bolove i u jednom momentu mi je rekao: ‘Ubij me da se ne patim, a ja ću ti halaliti. Evo ovih ljudi, nek’ posvjedoče da ti halalim svoju krv!’ Rekao sam mu: ‘A zašto da te ubijem, brate, kad evo idu ljudi da te odnesu do bolnice!?’ Naravno, ja sam to rekao samo da ga umirim, a obojica smo znali da to nije tako i da niko neće doći. Narednog dana ‘Žuti mravi’ probili su četničke linije i mi smo izvukli ranjenike. Borac koji me molio da ga ubijem je, hvala Bogu, preživio. Danas je uspješan poslovni čovjek”, naglasio je Nermin Šabić.

Nakon časa historije, učesnici marša bacili su u rijeku Unu za svakog poginulog u bici “Mostobran 94” po jedan cvijet, a onda su i otkrili spomen-ploču na mjestu prelaska preko Une, koja će čuvati od zaborava nevjerovatni podvig bužimskih boraca. Čast da otkriju spomen-obilježje pripala je Adnanu Veliću, čiji je otac Kemal među prvim borcima prešao na suprotnu stranu, i Zulejhi Duraković, majci poginulog pripadnika ČSN “Hamza” Kenana Durakovića. Spomenik i mjesto prelaska nabujale rijeke nazvan je “Brod vitezova”.

NEPLIVAČI PROTIV RIJEKE

Forsiranje rijeke Une od strane 505. viteške motorizovane brigade iz Bužima, prema mišljenju mnogih vojnih analitičara, predstavlja jedan od najvećih podviga Armije RBiH. Snage VRS, stacionirane na desnoj obali rijeke Une, osjećale su se i više nego sigurno i nikad nisu ni pomišljale da bi moglo doći do napada na njihove dobro utvrđene položaje. Prirodne prepreke koje su činile rijeka Una i njene strme i kamenite obale bile su dovoljne da zaustave napadače. Međutim, neprijatelj nije znao da se na drugoj strani nalazi 505. viteška brigada. Njen komandant Izet i njegovi borci ne znaju šta znači riječ “nemoguće”. O kakvim se borcima radilo, najbolje su na svojoj koži to osjetili generali Mladić i Talić. Zapamtili su ih i kojekakvi tigrovi, vukovi, panteri… Svi su oni bježali pred 505., čiji borci skoro da i nisu poznavali strah od ljudi.

Međutim, kod dobrog dijela ljudstva strah je ipak bio prisutan. Bio je to strah od rijeke koja se od privlačne ljepotice smaragdno zelenih očiju taj put preobrazila u golemo i strašno čudovište. Divlja rijeka nosila je sve pred sobom. Njeni slapovi, sedre i kaskade nestale su pod mutnom zelenom vodom, koja je grmila i hučala upozoravajući svakog da se ne približava njenim obalama. Tu strašnu prepreku trebali su da pređu ljudi koji su ustvari mahom bili neplivači. U gumenom čamcu, u grupicama od po nekoliko boraca, bužimski heroji prelazili su preko vode dok su ih s okolnih brda četnici zasipali vatrom. Nanićevi lavovi izvršili su sve zadatke koji su im bili povjereni i ostali na desnoj obali Une sve dok nije izdato naređenje da se povuku na suprotnu obalu. Dali su sve od sebe. Jedini strah za koji su tad znali bio je strah od moćne i opasne Une.

“Ležao sam potrbuške kako me ne bi pogodio metak i učio sam sve sure i dove koje sam znao. Bojao sam se samo da se čamac ne prevrne ili ne potone, a četnika se nisam bojao nimalo”, pričao nam je jedan od učesnika bitke. “Strah od nabujale Une bio je toliki da mi se činilo da bih sam dočekao cijelu Srbiju i da ne bih ni centimetar uzmakao pred njima kada sam prešao na drugu obalu, kada sam nogom stao na čvrsto tlo”, dodaje nekadašnji pripadnik ČSN “Hamza” Nijaz Veladžić Veljun, dobitnik značke “Zlatni ljiljan”.

TEŠKO RANJEN I SAM

Jedan od učesnika akcije i borac 2. jurišnog bataljona 505. viteške koji je preživio teže ranjavanje jeste i Rasim Begović. Tih, skroman i nenametljiv, jedva da je pristao da razgovara s nama. “Naš vod od dvadesetak ljudi išao je tog dana prema Velikom Badiću. Kad smo došli do naselja Mustelji, nas četverica išli smo ispred i odvojili smo se od ostalih. Sa mnom je bio i moj stričević Edo.” Zastade, poluglasno uzdahnu, pa nastavi: “Vjeruj da mi je muka kad moram svega da se prisjećam i pričam, al’, eto, ispričat ću ti… Kod škole u Musteljima naletjeli smo na četnike. Nismo znali da ih ima onoliki broj. Zapucali smo jedni na druge. Vidio sam kad je Edo pao pogođen. Dotrčao sam do njega i vukao ga do zaklona. Vidio sam da je mrtav. Nastavio sam pucati. Odjednom, našao sam se oči u oči s jednim četnikom. Obojica smo imali osamdsetčetvorke i zapucali smo jedan na drugog. Međutim, on je bio precizniji. Pogodio me je rasprskavajućim metkom u redenik i opasač. Metak mi je rasporio stomak i crijeva su mi ispala vani. Uzeo sam ih rukom, uklonio s njih kamenčiće i slamke koje su se bile zalijepile i vratio ih unutra. Ja čitav rat nisam nosio zavoj niti sam kad previo ranjenika. Taj dan sam imao dva zavoja i tad mi je to trebalo prvi i zadnji put. Previo sam se i krenuo da se izvlačim. Osamdesetčetvorka je ostala.

Bio sam sam i nikog nije bilo da mi pomogne. Prema meni je pucalo sa svih strana. Nekako sam se prekotrljao do jedne kuće ispod puta. Bila je to naša muslimanska kuća. Bila je zapaljena. Ja sam našao komad krovne letve na koju sam se oslanjao jer nisam mogao stajati na jednoj nozi. Nisam je haman osjećao jer je bila kao oduzeta. Ušao sam u kuću i izišao na suprotnu stranu na njenu terasu. To je zapravo bio nekakav bunar, rezervoar za vodu koji je ujedno služio i kao terasa. Dosjetio sam se da uđem u taj rezervoar koji je bio dubok oko metar i sedamdeset. Spustio sam se unutra i prislonio se na zid. Za par trenutaka došli su i četnici. Pretraživali su kuću i dvorište. Ja sam ih gledao kroz okno bunara. Vidio sam njih desetak i svi su bili mladi i sposobni. Čuo sam ih kako razgovaraju i jedan je upitao: ‘Jeste li gledali u bunaru?’, a onda je jedan rekao: ‘Nismo, evo sad ću ja vidjeti!’ Sagnuo se, provirio malo kroz okno i ponovo se ispravio. ‘Nema ovdje nikog!’, čuo sam ga kad je rekao. Nakon njega, sagnuo se još jedan i pogledao pravo u mene. Gledao je u mene, a ja u njega. To je trajalo jedno tri sekunde, ali je meni to izgledalo kao tri godine. Onda se ispravio i rekao: ‘Nema ovdje nikoga!’ Na kraju su otišli.

Bio sam žedan, a u bunaru je bilo par centimetara vode. Unutra je bilo mrtvih miševa koji su se izgleda davno ugušili pa se onako sasušili. Znao sam da voda nije dobra, al’ morao sam uzeti malo vode. Kako se nisam mogao sagnuti da pijem ili zahvatim vode, strgao sam s nogavice komad postave, umočio u vodu pa je tako donosio sebi do usta. U bunaru sam se i previo. Skinuo sam majicu, smotao je, a onda je gurnuo u ranu i tako je zatvorio. Pričvrstio sam je pomoću trake koju sam nosio oko glave. Čudno je to da me rana nije boljela, valjda zbog adrenalina. Ostao sam u bunaru do noći, a onda se spustio u jednu kestenovu šumu ispod kuće. Tu sam prenoćio. Ujutro sam sišao u jednu dolinu. Naišao sam na potok. Bio sam jako žedan, a nisam znao jesu li mi crijeva oštećena i smijem li piti. Znao sam isto tako da ću imati više problema ako ne budem pio. Uzeo sam malo vode i, kad sam vidio da iz rane na stomaku ništa ne izlazi, onda sam se pošteno napio. Ustao sam i nastavio da tražim put da se vratim na naše položaje. Lutajući tako, naletim i na četničke minobacačlije. Nisu me vidjeli. Nastavio sam se kriti i hodati. Ukupno sam bio na četničkoj teritoriji tri dana i dvije noći i za to vrijeme pojeo sam samo dvije potpuno gnjile jabuke.

Trećeg dana došao sam u blizinu naših linija. Došao sam do jedne njive gdje su se nalazili komušnjaci i tu legao. Nisam mogao dalje. Vidio sam dolje neku vojsku, ali nisam znao ko su. Jedan čovjek me je vidio i počeo da pokazuje rukom prema meni, a onda je uzeo snajper i naciljao me. Pomislio sam da je sada stvarno došao kraj. Čekao sam samo da me ubije, međutim, on je spustio pušku i okrenuo se prema dvojici vojnika koji su s puškama na gotovs krenuli prema meni. Kada su se približili, ja sam prepoznao stričevića moje žene rahmetli Harija Šahinovića. Prepoznao je i on mene iako sam bio krvav i izranjavan. Spustio je pušku, dotrčao do mene, a onda je dolje prema našima povikao: ‘Daj ‘vamo nosila!’ Tako su me odnijeli do obale Une i krajem dana prebacili na našu stranu, a onda i prevezli u bolnicu.”

ZADNJIM RIJEČIMA DOZIVAO MAJKU

Priča bužimskog junaka Rasima nije jedina teška i dojmljiva priča. Svaki borac koji je vidio ranjavanje ili pogibiju svoga druga ispričat će nešto slično. Tešku i tužnu priču ispričao nam je i Nermin Šabić zvani Hamza. “Nakon što sam drugog dana ranjen na Ostružnici, veći ostatak dana proveo sam s ostalim ranjenicima čekajući da se izvrši proboj linija iznad Une i da počne izvlačenje ranjenih i poginulih. Nakon što se to desilo, uputio sam se prema rijeci s još nekoliko ranjenika, a vodio nas je naš Fehim. Svu municiju koju smo imali ostavili smo svojim saborcima, a sa sobom smo ponijeli tek po tri ili četiri metka za ne daj Bože. Kada sam krenuo prema obali, svoj vojni prsluk dao sam prijatelju Samiru Abazu, jer noći su bivale sve hladnije. Spustivši se do mjesta prelaska, na obali Une zatekli smo nekoliko ranjenika koji su bili pripadnici ‘Žutih mrava’, koji su tog dana izvršili proboj. Prilikom proboja imali su nekoliko ranjenih. Svi smo se sklonili u jednu kamenu uvalu kako bismo bili zaklonjeni od neprijateljske vatre koja je dejstvovala s obje strane rijeke, a mnogi projektili završavali su u samoj Uni.

Morali smo čekati noć kako bismo se vratili na lijevu obalu. Dok smo čekali na lijevoj obali, gledali smo rahmetli komandanta sa svojim saradnicima. Mahali su nam i bodrili nas, a nama je svaka minuta bila k'o godina. Najteže je bio ranjen jedan mladić kojem ne znam ime. Bio je plav i sitan. Mlad, možda je imao osamnaest godina. Ležao je i ponavljao ‘Bože dragi!’, a često je dozivao i majku. ‘Mama, mama!’ ponavljao je. Kako je vrijeme odmicalo, njegovo dozivanje bivalo je sve tiše i tiše. Čulo se još jednom kad je izgovorio ‘mama’, i to je bilo zadnje što je rekao.”

Iako tih novembarskih dana borci 505. viteške motorizovane brigade iz Bužima nisu uspjeli osloboditi Bosansku Krupu, pokazali su šta su sve kadri učiniti i dokle su spremni ići. Takva hrabrost i odlučnost svakako da je hrabrila mnoge i ulijevala im snagu i vjeru u pobjedu. U borbama koje su tih dana vođene izgubili su 26 svojih saboraca, dok ih je oko 150 bilo teže i lakše ranjeno. Uradili su ono što obični ljudi ne mogu uraditi i izdržali ono što niko ne bi izdržao, a sve za spas i dobrobit svog naroda i domovine. Zato je bitno da pamtimo njihova i djela svih branitelja Bosne jer je to ispravan način da sačuvamo ono što je plaćeno najvišom cijenom: našim životima, krvlju i suzama.

 

 

PROČITAJTE I...

 „Moram naglasiti da su građani BiH u Norveškoj u ozbiljnom i akutnom stanju asimilacije. Nemojte da se uljuljkate u to što se u Norveškoj govori da smo najbolje integrisana grupa. To je asimilacija. Ljudi dolaze u ambasadu, mijenjanju imena i prezimena. Znam to, ja potpisujem te papire“, upozorio je ambasador BiH u Kraljevini Norveškoj Nedim Makarević

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!