BRBLJANJE POTAPA POLITIČKI I KULTURNI PROSTOR

Sumnjam da je i u jednom drugom vremenu kao u našem bilo toliko neobuzdanog brbljanja i forsiranog raspričavanja. Brbljanje je najkarakterističnija demokratska vrlina: parla parla parla parlamentarizam. Sve to stvara jednu nesnosnu buku koja zagušuje bilo kakav smisao, bilo koju istinu, čak i najobičnije činjenice. Zapravo, što je manje smisla, to je više govora; što je više govora, manje je slušanja; što je više pisanja, to je manje čitanja

Bio sam nedavno, nakon dugo vremena, na jednoj dženazi. Bilo je diskretno zamiruće vikendno popodne, idealno za tišinu i šutnju u kojoj nije bilo mjesta čak ni za uobičajena metafizička razmišljanja o tome kamo idemo i šta smo stigli učiniti u životu. Tupo sam osjećao svijet na koži.

Ali, kada džematlije stadoše zatrpavati spušteni tabut, dvojica efendija me pozvaše da im se pridružim sa strane dok se mezar ne napuni zemljom. Nisam bio za razgovor, ali šta da se radi, nisam im mogao reći kako bih radije stajao sam i šutio. Mlađeg sam poznavao, starijeg samo iz viđenja. Priđem, uobičajena koketerija, a oko nas je također žuborio lahki žamor učtivih šaputanja dok su lopate išle iz ruku u ruke. Upravo se stariji efendija počeo žaliti kako ga gripa drži već dvije hefte, ne može nikako da se otrese.

“I sinoć sam imao temperaturu”, odmahivao je glavom otpuhujući nekako samosažaljivo.

“Je l’ bila raketa?”, upita ga mlađi.

“Kakva raketa?”, začudi se gripozni.

“Pa, čepić”, nasmija se mlađi.

To je starijeg pogodilo, možda malo i što sam ja bio tu, te odbrusi mlađem nešto u smislu: “Nemoj lupati gluposti.” I zaždi ka mezaru. Vrlo neugodna situacija. Sad se mlađi postidio, a ja sam ga pokušao utješiti. Shvatao sam ga potpuno, i sam tako izletim, bez loše namjere uprskam stvar. A sve je to zato što ludi insan priča preko svake mjere, melje i melje, i ne samo to: svako priča i svako misli, što nije dobro. Stvara se loša atmosfera u kojoj je pravo na mišljenje prirodno pravo, a ne stečeno, što svakoj individui omogućava da bude mislilac, stručnjak i analitičar.

Samim tim, pravi analitičari i stručnjaci, oni koji su rezultatima svoga rada stekli pravo na mišljenje, bivaju diskreditirani, niko ih više ne pita ni za šta, oni su šiltetski gotovani za razliku od terenskih umnika koji mudrost ne crpe iz knjiga već iz mora života. Autentični glasovi struke, a time i razuma, rastaču se u kakofoniji pseudozdravorazumskih opservacija, Facebook-skribomanije, kafanskih preklapanja. To se brbljanje neprestano prelijeva potapajući cijeli politički i kulturni prostor u kojem sve rjeđe susrećemo osobe koje šute, koje bi da malo razmisle o postavljenim pitanjima i problemima. Isto vrijedi i za vjerske krugove u kojima se šutnja s vremena na vrijeme promovira kao tradicionalna vrlina kojom započinje dugo putovanje spoznaje. Muslimanski su ezoterici uvijek šutnju stavljali na najviši tron, kao vrlinu po sebi, kao prvu vanjsku signaturu zuhda, duhovnog uzdizanja, posvećenosti. Otvorite samo Attara ili Gazalija, njihove lijepe hićaje o otrovu govora, i zalijepit ćete sebi jednom zasvagda flaster na usta.

Šutjeti valja ne samo iz moralnih razloga, da čovjek ne priča šta ne zna, već i spoznajno-teorijskih, jer što mistici iskuse, to se ne da saopćiti. Šutnja je škrinja koja čuva onu veliku tajnu. Neko je ipak primijetio kako su mistici i ezoterici, uprkos proklamiranoj neizrecivosti gnoze, bili prilično brbljivi, možda malo i preko mjere.

Ali sumnjam da je i u jednom drugom vremenu kao u našem bilo toliko neobuzdanog brbljanja i forsiranog, kako bi rekao Derrida, raspričavanja. Brbljanje je najkarakterističnija demokratska vrlina, posebno u njezinoj postmodernoj fazi: parla-parla-parla-parlamentarizam. Sve to stvara jednu nesnosnu buku koja zagušuje bilo kakav smisao, bilo koju istinu, čak i najobičnije činjenice. Zapravo, što je manje smisla, to je više govora; što je više govora, manje je slušanja; što je više pisanja, to je manje čitanja. “Kada se jednom (a to će biti ubrzo) probudi pisac u svakom čovjeku”, napisao je Kundera, “to će biti dani opće gluhoće i nemogućnosti bilo kakvog sporazumijevanja.” A to se upravo na društvenim mrežama događa, svi se pretvaraju u spisatelje, i svojim zen-koanima izriču duboke uvide. Prebanalno je reći da treba pričati samo kad imamo šta reći; treba govoriti, zapravo, samo onda kada čovjeku voda dođe do grla.

Priča se kako u jednom našem selu neki dječak dugo nije progovorio, odugovlačio je toliko da su roditelji strahovali da je nijem, jer je i u petoj samo mumljao i pokazivao prstom. Dodije mu majci ta njegova nemuštost i odluči ga neko vrijeme ignorirati. Jednog dana dječak stane pokazivati na ćasu s mlijekom koja je bila na polici: “Mmmm.” Majka kao da ga nije čula. Vukao ju je za suknju i upirao prstom prema ćasi. “Mmmmm.” Majka je sjedila i plela priglavke. Vukao i pokazivao, ali ona ga nije primjećivala.

Naposljetku dječak dreknu:

“Ustani, kurvo, dodaj mi ono mlijeko!”

Prepričavam to Huseinu H., a on dodade da je neko negdje napisao kako istina prebiva samo u dječijim ustima, a kad progovore, već počinju da lažu.

PROČITAJTE I...

. Katarze neće niti može biti dok u hrvatskoj javnosti potpuno ne zamre ideja iz koje se izrodilo zlo kojem je presuđeno u Hagu, ta demonska ideja podjele Bosne i Hercegovine i ekskluzivnog hrvatskog nacionalnog prostora u kojem će Hrvati imati veća prava od drugih. Dok se ova ideja ne delegitimizira i potpuno ne kriminalizira u hrvatskoj političkoj kulturi, katarza će ostati samo lijep san

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!