Bošnjačko NE ustaškim zločinima

Muslimanske rezolucije iz 1941. godine (ukupno osam dokumenata) predstavljaju jedinstven čin hrabrosti i građanskog otpora kojim se pokušao zaustaviti zločin koji su ustaške vlasti provodile. Jedna od njih – Sarajevska rezolucija – usvojena je 14. augusta 1941. na skupštini Udruženja ilmije El-Hidaje

Od skupštinskog zaključka Udruženja ilmije El-Hidaje, u kojem se u tački 4. rezolucije javno protestiralo protiv ustaških zločina, 14. augusta navršilo se se 75 godina. Upravo ovaj zaključak predstavlja začetak svih muslimanskih rezolucija, ali prije svega Sarajevske rezolucije.

Propašću Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu, Bosna i Hercegovina ulazi u sastav takozvane NDH, koja je bila italijansko-njemački protektorat sve vrijeme svog postojanja. Nezavisnu Državu Hrvatsku Slavko Kvaternik proglašava 10. aprila 1941. godine. Njenim su osnivanjem ustaše htjele integrirati Bosnu i Hercegovinu, iako je prvobitnim dogovorom između Hitlera i Musolinija ona bila prepuštena Italiji, izdajući proglase muslimanskom / bošnjačkom stanovništvu i postavljajući na određene političke položaje Muslimane / Bošnjake koji su od ranije bili poznati po svom prohrvatskom opredjeljenju. Najistaknutiji među njima bili su Hakija Hadžić, Alija Šuljak, Ademaga Mešić, Osman Kulenović i zagrebački muftija Ismet-efendija Muftić. Konačan status Bosne i Hercegovine riješen je na Bečkoj konferenciji ministara vanjskih poslova Njemačke i Italije Joahima fon Ribentropa i Galeaca Ćana 21. i 22. aprila 1941. godine. Zalaganjem Ribentropa odlučeno je da istočnu granicu tzv. NDH-a čini istočna granica Bosne i Hercegovine, čime je Bosna i Hercegovina postala sastavni dio tzv. NDH-a. Iako su i Hitler i Musolini priznali NDH, njenu su teritoriju podijelili na okupaciona područja. Hitlerovom odlukom od 24. aprila 1941. godine utvrđena je demarkaciona linija između njemačkog i italijanskog okupacionog područja, koja je kroz Bosnu i Hercegovinu prolazila crtom Bosanski Novi, Prijedor, Banja Luka, Jajce, Travnik, Sarajevo, Rudo i dalje prema sjevernoj granici Crne Gore. Sjeverno privredno bogatije područje Bosne i Hercegovine bilo je njemačko, a južno od demarkacione linije bilo je italijansko okupaciono područje.

Teror nad Srbima, Jevrejima i Romima

Uključivanje Bosne i Hercegovine u tzv. NDH ustaško vodstvo branilo je i obrazlagalo pravaškom doktrinom o hrvatskom nacionalnom biću bosanskohercegovačkih Muslimana / Bošnjaka koji, po riječima Starčevića i Pavelića, “čine najčišći dio hrvatskog naroda”. Ustaški vrh smatrao je Bosnu i Hercegovinu „istočnom Hrvatskom“ kojoj je bila namijenjena posebna uloga da ojača državnu cjelovitost i jedinstvo tzv. NDH. Ovim ciljem rukovodio se i Pavelić kada je odlučio dio vlade na čelu s potpredsjednikom dr. Osmanom Kulenovićem premjestiti iz Zagreba u Banju Luku. Ovo uključivanje Bosne i Hercegovine u tzv. NDH zahtijevalo je i formiranje ustaških organizacija kao faktora njene stabilnosti. S ovim je ciljem ustaški vrh u Bosnu i Hercegovinu uputio nekoliko istaknutih ustaša na čelu s pukovnikom Jurom Francetićem, koji je imenovan za glavnog ustaškog povjerenika za Bosnu i Hercegovinu. Uporedo s formiranjem ustaških organizacija i civilne vlasti radilo se i na stvaranju vojnih formacija: domobranstvo, ustaška vojnica i dijelovi Francetićeve Crne legije koja je bila stacionirana u Istočnoj Bosni.

Nedugo po uspostavi vlasti, ustaše, kao najdosljedniji sljedbenici nacističke ideologije i politike, počinju provoditi svoju nacističku politiku i teror prema Srbima, Jevrejima i Romima. Prvo donoseći niz zakonskih odredbi koje su doslovno prepisani nirnberški rasni zakoni (Zakonska odredba o rasnoj pripadnosti, Zakonska odredba o državljanstvu i Zakonska odredba o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda). Ove zakonske odredbe pripadnike srpskog, jevrejskog i romskog naroda stavljale su izvan zakona. Početkom maja krenuli su masovni pokolji, pljačke, progoni i pokrštavanje srpskog naroda s ciljem stvaranja etnički čiste države. U ovim zločinima učestvovao je i jedan broj Bošnjaka predvođenih Hakijom Hadžićem i Alijom Šuljkom, proustaški orijentiranim političarima koji su se istakli kao nosioci antisrpske i antijevrejske propagande na liniji čišćenja Bosne i Hercegovine od Srba i njenog pretvaranja u etnički čistu hrvatsku zemlju. Ovakva politika vodila je Bošnjake u propast. Ulaskom Bosne i Hercegovine u sastav tzv. NDH Bošnjaci i Bosna i Hercegovina bivaju prikliješteni u smrtonosni zagrljaj velikosrpskog i velikohrvatskog nacionalizma koji su za konačni cilj imali fizički nestanak Bošnjaka i teritorijalni nestanak Bosne i Hercegovine. Velikohrvatski nacionalizam pokušao je kroz asimilaciju Bošnjaka i kroz zločine nad Srbima na onim prostorima Bosne i Hercegovine gdje je živjelo izmiješano bošnjačko i srpsko stanovništvo, prije svega mislimo na prostor Istočne Bosne i Istočne Hercegovine, doći do svog konačnog cilja. Upravo su ustaški zločini bili okidač za četnički pokret da se nad Bošnjacima izvrši genocid.

Distanciranje Bošnjaka od NDH

Zbog svih ranije navedenih događaja, u drugoj polovici 1941. godine, na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine negodovanje Muslimana ovakvoj genocidnoj politici, koju su provodile vlasti NDH, iskazuje se nizom rezolucija. Ukupno ih je bilo osam: Sarajevska, Prijedorska, Zenička, Banjalučka, Mostarska, Tuzlanska, Bijeljinska i Trebinjska, čiji su potpisnici bili istaknuti vjerski radnici, intelektualci, privrednici i ugledni građani. Najpoznatija je Sarajevska rezolucija koju je potpisalo 108 najuglednijih sarajevskih Bošnjaka na prijedlog Glavnog odbora El-Hidaje (društva muslimanskih vjerskih predstavnika) protiv počinjenih zločina i u kojoj se osuđuju oni Bošnjaci koji su učestvovali u tim zločinima. Rezolucija je uručena i dr. Jozi Dumandžiću koji je boravio u Sarajevu kao specijalni Pavelićev izaslanik pri njemačkoj komadi, nakon čega je Rezolucija umnožavana i dalje distribuirana. Upućena je najvišim organima vlasti tzv. NDH, kao i bošnjačkim predstavnicima u tim organima. Inicijatori i idejni tvorci ove rezolucije bili su Mehmed-efendija Handžić, istaknuti alim, i Kasim-efendija Dobrača, predsjednik El-Hidaje. Svim rezolucijama zajednička su dva motiva i obilježja: osuda ustaških zločina nad Srbima, Jevrejima i Romima i stanovište koje odgovornost za bošnjačko sudjelovanje u zločinima veže isključivo za bošnjačke pojedince, izvršioce zločina.

Pojava ovih rezolucija i osuda zločina značili su distanciranje Bošnjaka od NDH. Bošnjački građanski krug nije više bio spreman podržavati vlast Nezavisne Države Hrvatske. Reagiranje istaknutih i uglednih Bošnjaka izazvala je ustaška politika zločina i ove muslimanske rezolucije predstavljaju jedinstven primjer građanske hrabrosti i poštenja iskazan u okupiranoj Evropi u Drugom svjetskom ratu. Nažalost, o muslimanskim rezolucijama pisalo se i govorilo vrlo malo, pogotovo u periodu između Drugog svjetskog rata i Agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Prvi ih je put spomenuo dr. Mehmed Hadžijahić na naučnom skupu održanom 1971. godine u Drvaru, gdje je održao referat o poznatim rezolucijama iz 1941. godine. Kasnije je ovaj referat štampan u knjizi 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, u izdanju Instituta za istoriju radničkog pokreta u Sarajevu, danas Institut za istoriju u Sarajevu.

Zaboravljeni Handžić i Dobrača

Također i autori i inicijatori Sarajevske rezolucije Mehmed-efendija Handžić i Kasim-efendija Dobrača pali su u zaborav i šira javnost zna vrlo malo o njihovom radu.

Mehmed-efendija Handžić rođen je 16. decembra 1906. godine u Sarajevu, gdje završava osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a zatim odlazi u Kairo na Al-Azhar, koji završava kao najbolji student i vraća se u Sarajevo, gdje radi kao predavač u Gazi Husrev-begovoj medresi, a zatim i kao upravnik Gazi Husrev-begove biblioteke. Umro je iznenada, 29. jula 1944. godine.

Kasim-efendija Dobrača rođen je 1910. godine u selu Vragolovi pokraj Rogatice. Nakon završetka Gazi Husrev-begove medrese odlazi na Univerzitet Al-Azhar, koji završava 1935. godine. Vratio se u Sarajevo, u kojem prvo predaje vjeronauku po svjetovnim školama, a zatim počinje raditi u Gazi Husrev-begovoj medresi sve do 1947. godine, kada biva uhapšen od novih vlasti pod optužbom da je organizirao grupu koja će raditi na rušenju režima u Jugoslaviji, mada se pouzdano znalo da takva organizacija nije postojala niti je Kasim Dobrača bio njen organizator, što je na suđenju i dokazao. I pored toga je osuđen na petnaest godina strogog zatvora s gubitkom građanskih prava od pet godina po izdržanoj kazni. Nakon odležanih devet godina izlazi iz zatvora narušenog zdravlja i zapošljava se u Gazi Husrev‑begovoj biblioteci, u kojoj radi do 1979. godine, kada odlazi u penziju, a nedugo nakon toga i umire.

Muslimanske rezolucije iz 1941. godine, njihovi inicijatori i autori, nažalost, predstavljaju samo jedan u nizu događaja i ljudi koji su obilježili jedan dio bosanskohercegovačke historije, a neopravdano su decenijama bili zaboravljeni i zapostavljeni. Muslimanske rezolucije iz 1941. godine predstavljaju jedinstven čin hrabrosti i građanskog otpora kojim se pokušao zaustaviti zločin koji su ustaške vlasti provodile. Zbog svega navedenog trebamo biti ponosni na ove događaje i ljude i pokušati ih otrgnuti od zaborava.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!