Bošnjački politički usud jeste fragmentiranje

Povećanje izbornog praga neminovno bi vodilo do kreiranja predizbornih koalicija ili ujedinjavanja stranaka, što bi u konačnici imalo efekt na stabilnost vlada na svima nivoima, ali i što bi dovelo do savjesnijeg rada i borbe za svaki glas tokom mandata. Oponenti uvođenja većeg izbornog praga protive se istom zbog činjenice da bi povećanje dovelo do smanjenja broja zastupnika hrvatskog i bošnjačkog naroda u Narodnoj skupštini RS-a, odnosno Srba u Parlamentu FBiH. Ali, ovaj argument pada u vodu

Trenutni politički sistem Bosne i Hercegovine, uokviren unutar Daytonskog mirovnog sporazuma, za pojedine međunarodne eksperte, ali i političare, djeluje isuviše kompliciran da bi se počeo raspakivati, a za one malo smjelije ili upućenije predstavlja izazov “u smislu s koje strane ili dijela ga otpočeti mijenjati”. Stoga, ne čude brojne izjave međunarodnih zvaničnika da promjena sistema, ali i unutrašnjeg uređenja države Bosne i Hercegovine mora doći “iznutra” konsenzusom domaćih političkih aktera, ali i jačom inkluzijom, dijalogom, kao i pritiskom bosanskohercegovačke javnosti na izabrane zvaničnike koji će polučiti promjene unutar kompliciranog političkog sistema Bosne i Hercegovine.

MEĐUNARODNA ZAJEDNICA NIJEMO POSMATRA DNEVNOPOLITIČKA PREPUCAVANJA

Ovdje također treba istaći da je međunarodna zajednica u jednom momentu (2006–2008) bila umnogome spremna i fokusirana na pitanje transformacije političkog ustrojstva Bosne i Hercegovine – barem na kozmetičkoj ravni, tako da još uvijek mnogobrojnim građanima Bosne i Hercegovine, ali i njihovim političkim predstavnicima, u glavama odzvanjaju procesi poput aprilskog, butmirskog, prudskog itd. Zamah koji je međunarodna zajednica imala u ovom periodu naglo je splasnuo 2008. godine te će u periodu od 2008. do 2014. godine, kako zbog pojave kriznih žarišta u drugim dijelovima svijeta, tako i zbog vlastite, prije svega, ekonomske krize, međunarodna zajednica nijemo posmatrati dnevnopolitička prepucavanja unutar Bosne i Hercegovine koja su za posljedicu imala jačanje nacionalističke retorike, a ponajviše u manjem entitetu – što će, opet, u konačnici rezultirati i s povećanjem aspiracija političkih predstavnika hrvatskog naroda na svim nivoima vlasti.

Novi val interesiranja međunarodne zajednice za pitanja i probleme s kojima se susreće Bosna i Hercegovina na svom evroatlantskom putu dogodit će se pokretanjem britansko-njemačke inicijative, s tim da će ovaj put pitanje unutarnjeg preuređenja i preustroja Bosne i Hercegovine biti marginalizirano, rješavanje pitanja Sejdić – Finci odgođeno, dok će fokus cijele inicijative biti na ekonomskom razvoju i napretku Bosne i Hercegovine, kao i na poboljšanju općih uvjeta i standarda života bh. građana: “Reforme koje tražimo imat će praktičan i pozitivan učinak na ljude širom zemlje. To su reforme za sve, ne samo za nekolicinu. Njihov je cilj otvaranje novih radnih mjesta u privatnom sektoru, što bi pomoglo smanjenju egzodusa mladih i otvorilo nove mogućnosti za stvaranje blagostanja.”

Inicijativa Velike Britanije i Njemačke pokušala je iznova, jačanjem ekonomske pozicije Bosne i Hercegovine, pitanja preuređenja države ostaviti za “bolja vremena”. U početku inicijative, ili, bolje rečeno, do Brexita 2016. godine, inicijativa je davala kakve-takve rezultate, da bi nakon što je Velika Britanija odlučila napustiti EU i inicijativa manje-više stavljena u drugi plan, te su u cijelom procesu nakon toga “oči” i “uši”, kako bh. građana, tako i njihovih političara, bile uprte u Njemačku i njenu kancelarku Angelu Merkel. Usvajanje mehanizma koordinacije (kao jednog od dodatnih uvjeta inicijative, ali i zahtjeva na putu ka EU) otvorilo je mnogobrojne rasprave unutar Bosne i Hercegovine, a pogotovo unutar bošnjačkog političkog korpusa koji je optuživao predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića da je tim činom dao međunarodni subjektivitet kantonima, iako su se isti u pismu namjere iz 2014. godine obavezali na uvođenje istog. Čin nepristupanja Bosne i Hercegovine Transportnoj zajednici jugoistočne Evrope u velikoj je mjeri odagnao sumnju da će kantoni predstavljati kočnicu unutar mehanizma koordinacije, ali i potvrdio činjenicu da će RS uvijek nastojati osporiti i kočiti bilo kakav napredak Bosne i Hercegovine, kao što je činjeno i do sada putem sistema duplog veta.

Neuspjeh, ili, u najmanju ruku, veoma mali efekt britansko-njemačke inicijative, rezultirao je u ponovnom vraćanju političkih i etnonacionalnih sukoba na političkom nivou predstavnika triju konstitutivnih naroda i ostalih. Također, sva pitanja koja su gurana ustranu još od 2008. godine ponovo su se pojavila na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, poput “hrvatskog pitanja”, otcjepljenja RS-a, ukidanja entiteta, regionalizacije ili unitarizacije Bosne i Hercegovine, pitanja “Sejdić – Finci”, “Zornić”, “Pilav” itd. Hrvatski politički blok, kako u Bosni i Hercegovini putem HNS-a, tako i u Hrvatskoj putem HDZ-a, uglavnom predstavlja jedinstvenu političku grupaciju koja putem predlaganja određenih zakonskih rješenja (poput prijedloga izbornog zakona u BiH) i zagovaranja istih unutar EU nastoji de jure i de facto uspostaviti “hrvatski entitet” barem u virtualnom smislu u početku, a poslije toga zasigurno i u stvarnom. Kreiranje krize u bošnjačko-hrvatskim odnosima u najvećoj mjeri koristi trenutni politički establišment bh. entiteta RS, koji uz bezuvjetnu podršku u hrvatskim političkim predstavnicima (prije svega HDZ-u) nastoji unijeti dodatnu nestabilnost i dokazati svoju tezu o “neodrživosti i nemogućnosti Bosne i Hercegovine”.

Homogenizacija hrvatskog političkog bloka u Bosni i Hercegovini počela se dešavati još davne 2000. godine osnivanjem Hrvatskog narodnog sabora (HNS-a), kao krovne i vrhovne organizacije Hrvata u BiH, koji je za svoj osnovni cilj imao okupljanje i ukrupljavanje hrvatskog naroda. Od svog osnivanja pa do obnavljanja 22. marta 2011. godine HNS je imao veoma mali, čak bi se moglo reći i marginalni utjecaj na političke procese, kako unutar hrvatskog naroda, tako i na sveukupne političke procese u Bosni i Hercegovini. Nakon izbora 2010. godine, te uspostavljanjem vladajuće koalicije 2011. godine, bez dviju ključnih stranaka s hrvatskim predznakom (HDZ i HDZ 1990), na poziv predsjednika navedenih stranaka, HNS je obnovljen.

Činjenica da je HNS u periodu od osnivanja pa do 2011. imao svega dva zasjedanja sabora, dok je u periodu od 2011. do 2017. imao pet, govori u prilog činjenici jačanja i osnaživanja pozicije HNS-a kao vodeće organizacije u djelovanju bosanskih Hrvata. U kojoj je mjeri HNS osnažio svoje djelovanje, ali i političku poziciju, govori i činjenica da je nedavno HNS-ov (iako zvanično nije parlamentarna stranka niti djeluje kao takva) prijedlog izbornog zakona uvršten u procedure usvajanja u državnom parlamentu. Rasprava koja se dešava u jednom dijelu hrvatskog naroda o tome da li HNS djeluje kao isturena ruka jedne političke stranke nikako ne umanjuje činjenicu da isti predstavlja i djeluje s ciljem sve veće homogenizacije hrvatskog naroda u BiH.

ZA RAZLIKU OD HRVATA I SRBA, BOŠNJACI BOLUJU OD SINDROMA RAZJEDINJENOSTI

Na političkoj sceni u RS-u još od izbora 2006. godine, preuzimanjem i zagovaranjem nacionalističke politike od strane vodeće stranke u tom entitetu, te dodatnim zaoštravanjem retorike na narednim izbornim ciklusima, alternativa nacionalnim politikama gotovo uopće ne postoji ili je svedena na minorne političke stranke i pojedince. Pitanja otcjepljenja RS-a od BiH, referendumi, kao i zagovaranje politike neprenošenja nadležnosti na državni nivo obilježila su period u proteklih desetak godina. Homogenizacija, kako na političkom, tako i na društvenom nivou, svoju je kulminaciju doživjela organiziranjem i sprovođenjem referenduma o danu RS‑a, te neupitnosti njegovog slavljenja i organizacije, u kojem su se predstavnici bosanskih Srba natjecali, kako u svojim javnim nastupima, tako i u djelovanju. Iako politička scena u RS-u nije doživjela potpunu homogenizaciju poput hrvatskih stranaka, nego je podijeljena na dva važna bloka, u svom javnom djelovanju, pogotovo na nivou BiH, oba predstavljaju manje-više homogenizirano političko tijelo koje, s ciljem da ne bude stigmatizirano kao “izdajnik srpskih interesa”, zagovara tvrdokornije pristupe i politike na državnom nivou.

Ne ulazeći u argumente za ili protiv, kao ni u to ko snosi veću ili manju krivicu, bošnjačka politička scena još od devedesetih manje-više boluje od sindroma razjedinjenosti, koja je kulminirala činjenicom da se komunikacija između predstavnika dviju vodećih političkih stranaka među Bošnjacima odvijala posredstvom predsjednika HDZ-a kada je uspostavljana najnovija vladajuća većina na državnom nivou u Bosni i Hercegovini. Javna prozivanja te komunikacija koja se odvijala samo putem medijskih saopćenja umnogome svjedoči o razjedinjenosti bošnjačkog političkog bića.

Sukob unutar vodećih nacionalnih stranaka, kao i sukob istih sa strankama građanske provinencije s kojima manje-više dijele isto biračko tijelo, doveo je do činjenice da Bošnjaci, iako prema posljednjem popisu stanovništva čine preko 50% ukupne populacije, u Bosni i Hercegovini u sastavu Vijeća ministara, shodno Zakonu o radu Vijeća ministara, imaju ukupno 33,33% udjela vlasti. Iako se navedeni Zakon (Službeni glasnik BiH, br. 30/03, 42/03, 81/06, 76/07, 81/07, 94/07 i 24/08) poziva na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine (čl. V.4.(b) i IX.3.), ovdje je bitno istaći da nijedan od navedenih članova Ustava BiH ne propisuje jednaku etničku zastupljenost. Štaviše, u članu IX.3. navodi se da “funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, održavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine”, što bi se moralo tumačiti i razumijevati u duhu modela konsocijacijske demokratije, tj. njenog načela proporcionalnosti. Ovakav vid prezastupljenosti i nedovoljne zastupljenosti određenih naroda u BiH, u zavisnosti od izbornog nivoa, jeste manje-više prisutan na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Druga veoma bitna stavka kada je u pitanju bošnjačka politička scena jeste pojava mnogih malih i u određenoj mjeri nerelevantnih političkih subjekata s obzirom na činjenicu da se registracija i osnivanje političkih stranaka u FBiH vrši prema Zakonu o političkim organizacijama iz 1991. godine (Službeni list SR BiH, broj 27/91), a koji propisuje da je potrebno svega 50 potpisa punoljetnih građana za osnivanje iste. Drugi faktor koji u velikoj mjeri doprinosi mnogobrojnosti političkih partija u Bosni i Hercegovini, i to u najvećoj mjeri među Bošnjacima, jeste veoma mali propisani izborni prag od 3%.

Stoga, uvođenje većeg izbornog praga (od minimum 5%), ili njegovo potpuno ukidanja, a uvođenje minimalnog broja glasova, poput primjera u Holandiji, mogao bi dovesti do ukrupnjavanja političkih stranaka, što bi za posljedicu imalo jačanje političke pozicije, ali i opozicije istovremeno. Povećanje izbornog praga neminovno bi vodilo do kreiranja predizbornih koalicija ili ujedinjavanja stranaka, što bi u konačnici imalo efekt na stabilnost vlada na svima nivoima, ali i što bi dovelo do savjesnijeg rada i borbe za svaki glas tokom mandata. Oponenti uvođenja većeg izbornog praga protive se istom zbog činjenice da bi povećanje dovelo do smanjenja broja zastupnika hrvatskog i bošnjačkog naroda u Narodnoj skupštini RS-a, odnosno Srba u Parlamentu FBiH. Međutim, uvidom u izborne rezultate od prvih poslijeratnih izbora iz 1996. (U NSRS Bošnjaci su imali ukupno 18 zastupnika kroz tri političke stranke/koalicije) do posljednjih općih izbora 2014. godine, kada u NSRS sjedi svega 5 zastupnika ispred jedne zajedničke koalicije, argument o zadržavanju postojećeg stanja pada u vodu. Ukoliko se i dalje želi insistirati na činjenici da konstitutivni narodi u BiH trebaju imati zagarantirani broj mjesta u Skupštini RS-a, odnosno u Parlamentu FBiH, možda bi se mogao uvesti dodatni izborni mehanizam poput onoga u Njemačkoj, gdje se garantiraju mjesta ukoliko određena stranka osvoji dovoljan broj glasova u trima izbornim jedinicama poštivajući princip proporcionalne zastupljenosti.

Ukrupnjavanje kao i reforma bošnjačkog političkog bića i politika u narednom periodu nameću se kao neminovnost ukoliko Bošnjaci i dalje žele učestovati u značajnim političkim procesima u Bosni i Hercegovini, a ne činiti politički priljepak već homogeniziranim političkim opcijama bosanskih Srba i Hrvata. Vođeni dosadašnjim iskustvom i praksom da se za partnere biraju, kako onomad izjavi Dodik, “oni koji više ponude”, slabljenje bošnjačkih političkih partija kao i prostor za veći politički manevar se reducira. Ukrupnjavanje bi se moglo ogledati i biti vođeno idejom da se za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda kandidira manji broj kandidata (a ne kako je najavljeno da će ove godine biti veći i u odnosu na izbore 2014. godine, kada ih je bilo deset) ispred određenih predizbornih jasno definiranih koalicija. Iako manji broj kandidata možda nekima ne bi pogodovao, jasno predizborno pozicioniranje i program pomogli bi vjerovatno iznjedriti kvalitetnog kandidata.

Stoga, u periodu do narednih općih izbora 2018. godine sve bošnjačke stranke, kao i one koje pretendiraju na glasove bošnjačkog biračkog tijela, morale bi proći unutarnje, ali i međustranačke reforme koje bi rezultirale revitalizacijom i jačanjem sveukupnog bošnjačkog naroda, ali i političkog bića.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!