Bošnjački politički usud jeste fragmentiranje

Povećanje izbornog praga neminovno bi vodilo do kreiranja predizbornih koalicija ili ujedinjavanja stranaka, što bi u konačnici imalo efekt na stabilnost vlada na svima nivoima, ali i što bi dovelo do savjesnijeg rada i borbe za svaki glas tokom mandata. Oponenti uvođenja većeg izbornog praga protive se istom zbog činjenice da bi povećanje dovelo do smanjenja broja zastupnika hrvatskog i bošnjačkog naroda u Narodnoj skupštini RS-a, odnosno Srba u Parlamentu FBiH. Ali, ovaj argument pada u vodu

Trenutni politički sistem Bosne i Hercegovine, uokviren unutar Daytonskog mirovnog sporazuma, za pojedine međunarodne eksperte, ali i političare, djeluje isuviše kompliciran da bi se počeo raspakivati, a za one malo smjelije ili upućenije predstavlja izazov “u smislu s koje strane ili dijela ga otpočeti mijenjati”. Stoga, ne čude brojne izjave međunarodnih zvaničnika da promjena sistema, ali i unutrašnjeg uređenja države Bosne i Hercegovine mora doći “iznutra” konsenzusom domaćih političkih aktera, ali i jačom inkluzijom, dijalogom, kao i pritiskom bosanskohercegovačke javnosti na izabrane zvaničnike koji će polučiti promjene unutar kompliciranog političkog sistema Bosne i Hercegovine.

MEĐUNARODNA ZAJEDNICA NIJEMO POSMATRA DNEVNOPOLITIČKA PREPUCAVANJA

Ovdje također treba istaći da je međunarodna zajednica u jednom momentu (2006–2008) bila umnogome spremna i fokusirana na pitanje transformacije političkog ustrojstva Bosne i Hercegovine – barem na kozmetičkoj ravni, tako da još uvijek mnogobrojnim građanima Bosne i Hercegovine, ali i njihovim političkim predstavnicima, u glavama odzvanjaju procesi poput aprilskog, butmirskog, prudskog itd. Zamah koji je međunarodna zajednica imala u ovom periodu naglo je splasnuo 2008. godine te će u periodu od 2008. do 2014. godine, kako zbog pojave kriznih žarišta u drugim dijelovima svijeta, tako i zbog vlastite, prije svega, ekonomske krize, međunarodna zajednica nijemo posmatrati dnevnopolitička prepucavanja unutar Bosne i Hercegovine koja su za posljedicu imala jačanje nacionalističke retorike, a ponajviše u manjem entitetu – što će, opet, u konačnici rezultirati i s povećanjem aspiracija političkih predstavnika hrvatskog naroda na svim nivoima vlasti.

Novi val interesiranja međunarodne zajednice za pitanja i probleme s kojima se susreće Bosna i Hercegovina na svom evroatlantskom putu dogodit će se pokretanjem britansko-njemačke inicijative, s tim da će ovaj put pitanje unutarnjeg preuređenja i preustroja Bosne i Hercegovine biti marginalizirano, rješavanje pitanja Sejdić – Finci odgođeno, dok će fokus cijele inicijative biti na ekonomskom razvoju i napretku Bosne i Hercegovine, kao i na poboljšanju općih uvjeta i standarda života bh. građana: “Reforme koje tražimo imat će praktičan i pozitivan učinak na ljude širom zemlje. To su reforme za sve, ne samo za nekolicinu. Njihov je cilj otvaranje novih radnih mjesta u privatnom sektoru, što bi pomoglo smanjenju egzodusa mladih i otvorilo nove mogućnosti za stvaranje blagostanja.”

Inicijativa Velike Britanije i Njemačke pokušala je iznova, jačanjem ekonomske pozicije Bosne i Hercegovine, pitanja preuređenja države ostaviti za “bolja vremena”. U početku inicijative, ili, bolje rečeno, do Brexita 2016. godine, inicijativa je davala kakve-takve rezultate, da bi nakon što je Velika Britanija odlučila napustiti EU i inicijativa manje-više stavljena u drugi plan, te su u cijelom procesu nakon toga “oči” i “uši”, kako bh. građana, tako i njihovih političara, bile uprte u Njemačku i njenu kancelarku Angelu Merkel. Usvajanje mehanizma koordinacije (kao jednog od dodatnih uvjeta inicijative, ali i zahtjeva na putu ka EU) otvorilo je mnogobrojne rasprave unutar Bosne i Hercegovine, a pogotovo unutar bošnjačkog političkog korpusa koji je optuživao predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Denisa Zvizdića da je tim činom dao međunarodni subjektivitet kantonima, iako su se isti u pismu namjere iz 2014. godine obavezali na uvođenje istog. Čin nepristupanja Bosne i Hercegovine Transportnoj zajednici jugoistočne Evrope u velikoj je mjeri odagnao sumnju da će kantoni predstavljati kočnicu unutar mehanizma koordinacije, ali i potvrdio činjenicu da će RS uvijek nastojati osporiti i kočiti bilo kakav napredak Bosne i Hercegovine, kao što je činjeno i do sada putem sistema duplog veta.

Neuspjeh, ili, u najmanju ruku, veoma mali efekt britansko-njemačke inicijative, rezultirao je u ponovnom vraćanju političkih i etnonacionalnih sukoba na političkom nivou predstavnika triju konstitutivnih naroda i ostalih. Također, sva pitanja koja su gurana ustranu još od 2008. godine ponovo su se pojavila na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni, poput “hrvatskog pitanja”, otcjepljenja RS-a, ukidanja entiteta, regionalizacije ili unitarizacije Bosne i Hercegovine, pitanja “Sejdić – Finci”, “Zornić”, “Pilav” itd. Hrvatski politički blok, kako u Bosni i Hercegovini putem HNS-a, tako i u Hrvatskoj putem HDZ-a, uglavnom predstavlja jedinstvenu političku grupaciju koja putem predlaganja određenih zakonskih rješenja (poput prijedloga izbornog zakona u BiH) i zagovaranja istih unutar EU nastoji de jure i de facto uspostaviti “hrvatski entitet” barem u virtualnom smislu u početku, a poslije toga zasigurno i u stvarnom. Kreiranje krize u bošnjačko-hrvatskim odnosima u najvećoj mjeri koristi trenutni politički establišment bh. entiteta RS, koji uz bezuvjetnu podršku u hrvatskim političkim predstavnicima (prije svega HDZ-u) nastoji unijeti dodatnu nestabilnost i dokazati svoju tezu o “neodrživosti i nemogućnosti Bosne i Hercegovine”.

Homogenizacija hrvatskog političkog bloka u Bosni i Hercegovini počela se dešavati još davne 2000. godine osnivanjem Hrvatskog narodnog sabora (HNS-a), kao krovne i vrhovne organizacije Hrvata u BiH, koji je za svoj osnovni cilj imao okupljanje i ukrupljavanje hrvatskog naroda. Od svog osnivanja pa do obnavljanja 22. marta 2011. godine HNS je imao veoma mali, čak bi se moglo reći i marginalni utjecaj na političke procese, kako unutar hrvatskog naroda, tako i na sveukupne političke procese u Bosni i Hercegovini. Nakon izbora 2010. godine, te uspostavljanjem vladajuće koalicije 2011. godine, bez dviju ključnih stranaka s hrvatskim predznakom (HDZ i HDZ 1990), na poziv predsjednika navedenih stranaka, HNS je obnovljen.

Činjenica da je HNS u periodu od osnivanja pa do 2011. imao svega dva zasjedanja sabora, dok je u periodu od 2011. do 2017. imao pet, govori u prilog činjenici jačanja i osnaživanja pozicije HNS-a kao vodeće organizacije u djelovanju bosanskih Hrvata. U kojoj je mjeri HNS osnažio svoje djelovanje, ali i političku poziciju, govori i činjenica da je nedavno HNS-ov (iako zvanično nije parlamentarna stranka niti djeluje kao takva) prijedlog izbornog zakona uvršten u procedure usvajanja u državnom parlamentu. Rasprava koja se dešava u jednom dijelu hrvatskog naroda o tome da li HNS djeluje kao isturena ruka jedne političke stranke nikako ne umanjuje činjenicu da isti predstavlja i djeluje s ciljem sve veće homogenizacije hrvatskog naroda u BiH.

ZA RAZLIKU OD HRVATA I SRBA, BOŠNJACI BOLUJU OD SINDROMA RAZJEDINJENOSTI

Na političkoj sceni u RS-u još od izbora 2006. godine, preuzimanjem i zagovaranjem nacionalističke politike od strane vodeće stranke u tom entitetu, te dodatnim zaoštravanjem retorike na narednim izbornim ciklusima, alternativa nacionalnim politikama gotovo uopće ne postoji ili je svedena na minorne političke stranke i pojedince. Pitanja otcjepljenja RS-a od BiH, referendumi, kao i zagovaranje politike neprenošenja nadležnosti na državni nivo obilježila su period u proteklih desetak godina. Homogenizacija, kako na političkom, tako i na društvenom nivou, svoju je kulminaciju doživjela organiziranjem i sprovođenjem referenduma o danu RS‑a, te neupitnosti njegovog slavljenja i organizacije, u kojem su se predstavnici bosanskih Srba natjecali, kako u svojim javnim nastupima, tako i u djelovanju. Iako politička scena u RS-u nije doživjela potpunu homogenizaciju poput hrvatskih stranaka, nego je podijeljena na dva važna bloka, u svom javnom djelovanju, pogotovo na nivou BiH, oba predstavljaju manje-više homogenizirano političko tijelo koje, s ciljem da ne bude stigmatizirano kao “izdajnik srpskih interesa”, zagovara tvrdokornije pristupe i politike na državnom nivou.

Ne ulazeći u argumente za ili protiv, kao ni u to ko snosi veću ili manju krivicu, bošnjačka politička scena još od devedesetih manje-više boluje od sindroma razjedinjenosti, koja je kulminirala činjenicom da se komunikacija između predstavnika dviju vodećih političkih stranaka među Bošnjacima odvijala posredstvom predsjednika HDZ-a kada je uspostavljana najnovija vladajuća većina na državnom nivou u Bosni i Hercegovini. Javna prozivanja te komunikacija koja se odvijala samo putem medijskih saopćenja umnogome svjedoči o razjedinjenosti bošnjačkog političkog bića.

Sukob unutar vodećih nacionalnih stranaka, kao i sukob istih sa strankama građanske provinencije s kojima manje-više dijele isto biračko tijelo, doveo je do činjenice da Bošnjaci, iako prema posljednjem popisu stanovništva čine preko 50% ukupne populacije, u Bosni i Hercegovini u sastavu Vijeća ministara, shodno Zakonu o radu Vijeća ministara, imaju ukupno 33,33% udjela vlasti. Iako se navedeni Zakon (Službeni glasnik BiH, br. 30/03, 42/03, 81/06, 76/07, 81/07, 94/07 i 24/08) poziva na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine (čl. V.4.(b) i IX.3.), ovdje je bitno istaći da nijedan od navedenih članova Ustava BiH ne propisuje jednaku etničku zastupljenost. Štaviše, u članu IX.3. navodi se da “funkcioneri imenovani na položaje u institucijama Bosne i Hercegovine, u pravilu, održavaju sastav naroda Bosne i Hercegovine”, što bi se moralo tumačiti i razumijevati u duhu modela konsocijacijske demokratije, tj. njenog načela proporcionalnosti. Ovakav vid prezastupljenosti i nedovoljne zastupljenosti određenih naroda u BiH, u zavisnosti od izbornog nivoa, jeste manje-više prisutan na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine.

Druga veoma bitna stavka kada je u pitanju bošnjačka politička scena jeste pojava mnogih malih i u određenoj mjeri nerelevantnih političkih subjekata s obzirom na činjenicu da se registracija i osnivanje političkih stranaka u FBiH vrši prema Zakonu o političkim organizacijama iz 1991. godine (Službeni list SR BiH, broj 27/91), a koji propisuje da je potrebno svega 50 potpisa punoljetnih građana za osnivanje iste. Drugi faktor koji u velikoj mjeri doprinosi mnogobrojnosti političkih partija u Bosni i Hercegovini, i to u najvećoj mjeri među Bošnjacima, jeste veoma mali propisani izborni prag od 3%.

Stoga, uvođenje većeg izbornog praga (od minimum 5%), ili njegovo potpuno ukidanja, a uvođenje minimalnog broja glasova, poput primjera u Holandiji, mogao bi dovesti do ukrupnjavanja političkih stranaka, što bi za posljedicu imalo jačanje političke pozicije, ali i opozicije istovremeno. Povećanje izbornog praga neminovno bi vodilo do kreiranja predizbornih koalicija ili ujedinjavanja stranaka, što bi u konačnici imalo efekt na stabilnost vlada na svima nivoima, ali i što bi dovelo do savjesnijeg rada i borbe za svaki glas tokom mandata. Oponenti uvođenja većeg izbornog praga protive se istom zbog činjenice da bi povećanje dovelo do smanjenja broja zastupnika hrvatskog i bošnjačkog naroda u Narodnoj skupštini RS-a, odnosno Srba u Parlamentu FBiH. Međutim, uvidom u izborne rezultate od prvih poslijeratnih izbora iz 1996. (U NSRS Bošnjaci su imali ukupno 18 zastupnika kroz tri političke stranke/koalicije) do posljednjih općih izbora 2014. godine, kada u NSRS sjedi svega 5 zastupnika ispred jedne zajedničke koalicije, argument o zadržavanju postojećeg stanja pada u vodu. Ukoliko se i dalje želi insistirati na činjenici da konstitutivni narodi u BiH trebaju imati zagarantirani broj mjesta u Skupštini RS-a, odnosno u Parlamentu FBiH, možda bi se mogao uvesti dodatni izborni mehanizam poput onoga u Njemačkoj, gdje se garantiraju mjesta ukoliko određena stranka osvoji dovoljan broj glasova u trima izbornim jedinicama poštivajući princip proporcionalne zastupljenosti.

Ukrupnjavanje kao i reforma bošnjačkog političkog bića i politika u narednom periodu nameću se kao neminovnost ukoliko Bošnjaci i dalje žele učestovati u značajnim političkim procesima u Bosni i Hercegovini, a ne činiti politički priljepak već homogeniziranim političkim opcijama bosanskih Srba i Hrvata. Vođeni dosadašnjim iskustvom i praksom da se za partnere biraju, kako onomad izjavi Dodik, “oni koji više ponude”, slabljenje bošnjačkih političkih partija kao i prostor za veći politički manevar se reducira. Ukrupnjavanje bi se moglo ogledati i biti vođeno idejom da se za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda kandidira manji broj kandidata (a ne kako je najavljeno da će ove godine biti veći i u odnosu na izbore 2014. godine, kada ih je bilo deset) ispred određenih predizbornih jasno definiranih koalicija. Iako manji broj kandidata možda nekima ne bi pogodovao, jasno predizborno pozicioniranje i program pomogli bi vjerovatno iznjedriti kvalitetnog kandidata.

Stoga, u periodu do narednih općih izbora 2018. godine sve bošnjačke stranke, kao i one koje pretendiraju na glasove bošnjačkog biračkog tijela, morale bi proći unutarnje, ali i međustranačke reforme koje bi rezultirale revitalizacijom i jačanjem sveukupnog bošnjačkog naroda, ali i političkog bića.

PROČITAJTE I...

Treba postaviti pitanje istinskih razloga za ovakvu gužvu na političkoj sceni u Bošnjaka. Šta su uzroci ovakve atomizacije i heterogenosti, pogotovo u svjetlu toga da ne postoji ideološka profiliranost niti jednog od “novih” političkih projekata niti da izdaleka postoji mogućnost da će glasačko tijelo dobiti među Hrvatima i Srbima? Je li za ovakav “višak demokratije” odgovorna specifična politička kultura u Bošnjaka ili je u pitanju izvana podstrekivana višedecenijska kampanja stalnog traženja alternative “bošnjačkim nacionalistima”, a sve radi rješavanja “problema Bošnjaka” i njihovog neutraliziranja kao suverenog političkog faktora

Oni su sigurnosna prijetnja jer su ideološki radikalizirani, jer su bili pripadnici organizacije koju je međunarodna zajednica označila kao terorističku. Oni su vojno osposobljeni na tim ratištima, znaju kako upotrijebiti oružje za teroristička djela i uglavnom žive na području Federacije. O njima otvoreno govorimo jer im i tako želimo dati do znanja da pazimo na ono što rade i da će biti sankcionisani ukoliko bilo što nezakonito pokušaju napraviti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!