Bošnjaci u prvoj polovini XX vijeka (1)

Vrijeme izazova, historičara Adnana Jahića, obuhvata neka od najvažnijih pitanja historije Bošnjaka u prvoj polovini XX stoljeća. Knjiga oslikava različite izazove s kojima su se Bošnjaci suočili na mukotrpnom i neizvjesnom putu afirmacije svog nacionalnog, političkog, duhovnog i kulturnog identiteta. Na čvrstoj faktografskoj podlozi, Jahić osvjetljava procese, ličnosti i događaje koji čine jasnijim težinu izazova s kojima su se Bošnjaci suočili u vremenu izrazite historijske dinamike

Prva polovina XX stoljeća najdramatičnije je razdoblje ukupne bošnjačke povijesti. Okvir te drame, piše Jahić, činila su burna desetljeća svjetskih ratova, borbe za nacionalni prestiž, dominacije totalitarnih ideologija i relativizacije tradicionalnih duhovnih paradigmi i društvenih vrijednosti. Odlaskom Osmanskog carstva dospjeli su Bošnjaci na marginu povijesnih zbivanja koja su problematizirala njihovu narodnu posebnost, razgradila ekonomski i društveni položaj te zaprijetila opstanku njihovog biološkog bića i perspektivi života u njihovoj domovini. Prvo poglavlje knjige upravo razmatra posljedice aneksije Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj monarhiji, s posebnim akcentom na odnos bosanskohercegovačkih muslimana, a naročito bošnjačkih političkih subjekata, prema aneksiji.

Jedna od reakcija bošnjačkog stanovništva na aneksiju bila je iseljavanje prema centru Osmanskog carstva. Premda političari nisu javno isticali iseljavanje kao odgovor na novonastalu situaciju, primjećuje Jahić, mogućnost iseljavanja ka unutrašnjosti Osmanskog carstva – mogućnost novog muhadžirluka – aktualizirana je kao očekivana reakcija. S druge strane, rasprava o državno-pravnoj perspektivi Bosne i Hercegovine utjecala je na intenziviranje dijaloga između Srba i Bošnjaka. Tako je pop Stojan Trkulja u Varcar Vakufu muslimanima javno poručio: “Braćo muslimani, ovdje je za vas jedino dolično mjesto.” Političke konotacije srpskog pristajanja uz Bošnjake moguće je iščitati u Memoarima Adem-age Mešića. On je zabilježio da je muslimanski svijet zbog aneksije uzrujan, te da 80% naroda ne odobrava aneksiju, a 20% zna da se bosanskohercegovačko pitanje može riješiti na dva načina: ili aneksijom Austriji, ili pripajanjem Srbiji.

Bošnjaci i Aneksija

Proklamacijom Bosancima i Hercegovcima 7. oktobra 1908. godine, austrijski car i ugarski kralj obećao je da će kultura i blagostanje u njihovoj zemlji naći sigurno ognjište. Također je obavijestio da će Bosna dobiti konstitucionalne ustanove, što će stvoriti “zakonsku podlogu za predstavništvo njihovih želja i koristi”. Bosanci i Hercegovci, piše Jahić, različito su reagirali na proklamaciju vladara: “Dok su Hrvati pozdravili aneksiju, Srbi i Bošnjaci su izražavali nezadovoljstvo i zabrinutost. (…) Dok su Srbi gledali u aneksiji prepreku sjedinjenju Bosne i Hercegovine sa Srbijom, Bošnjacima je ona bila udarac njihovim težnjama za obnovom osmanske vladavine u njihovoj domovini.” Ipak, zajednička im je bila averzija prema Austro-Ugarskoj.

Jahić navodi da su među Bošnjacima postojali različiti pogledi na pristup novonastaloj situaciji. Muslimanska narodna organizacija (MNO), najjača bošnjačka stranka, zajedno sa Srpskom narodnom organizacijom (SNO), izrazila je nezadovoljstvo aneksijom, stavljajući pritom akcent na konferenciju velikih evropskih sila koja bi mogla dovesti do njenog osporavanja. S druge strane, Muslimanska napredna stranka (MNS) nastojala je degradirati na sve načine MNO, kritizirajući ponajviše njeno savezništvo sa Srbima, ocjenjujući ga pogubnim po dugoročne interese muslimana. Vodstvo MNS-a gledalo je na aneksiju kao na veliku priliku za muslimane da održe svoj položaj i ostanu vlasnici zemlje koja im pripada. Ipak, Muslimansku narodnu organizaciju nije napuštala nada u povoljan međunarodni rasplet koji bi obesnažio proklamaciju o aneksiji Bosne i Hercegovine. Ali-beg Firdus zaputio se za Carigrad kako bi narodne poslanike zamolio da se zauzmu za bosansku stvar u osmanskom parlamentu. Pritom se susreo i s velikim vezirom Ćamil‑pašom, koji mu je obećao da će učiniti sve što je u njegovoj moći da “stvar ne ostane ovakva kao što je sad”. No, njegovo obećanje pokazalo se jalovim, jer su Osmansko carstvo i Austro-Ugarska monarhija 26. februara 1909. godine potpisali definitivni sporazum koji je predviđao da će osmanske nekretnine u Bosni i Hercegovini Austro-Ugarska otkupiti za 2,5 miliona turskih funti. Poslije godinu dana, Muslimanska narodna organizacija priznala je konačno aneksiju. Tim činom, zaključuje Jahić, upotpunjeni su svi uvjeti za novu etapu političkog razvoja Bosne i Hercegovine.

Prvi svjetski rat i rješavanje jugoslavenskog pitanja

Izbijanjem Prvog svjetskog rata 1914. godine otvorena je mogućnost preustroja postojećih država i nastanka potpuno novih državno-pravnih realiteta na prostoru koji je stoljećima bio poprište sukoba velikih carstava. Većim dijelom rata, piše Jahić, Bošnjaci su bili privrženi Austro-Ugarskoj, duhovno okrenuti Osmanskom carstvu, a protiv Srbije i Crne Gore. “Ratnim sukobom reaktualizirano je pitanje državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine, koja je postala predmet međusobno suprotstavljenih interesa – austrijskih, mađarskih, hrvatskih, srpskih, jugoslavenskih – očitovanih u državno-pravnim koncepcijama koje su se bosanskohercegovačkim narodima nudile kao potencijalni okvir njihovog nacionalno-političkog razvoja.”

Austro-Ugarska monarhija imala je u Bošnjacima pouzdan i stabilan oslonac za ratna djelovanja, što je najbolje potvrđeno prilikom osvajanja Monte Mellete, te zauzimanja Cetinja i Crne Gore 1916. godine. Značajnu podršku Bošnjacima pod austrougarskim bajrakom pružio je i reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević, potičući ih na domoljublje i ustrajnost u podnošenju žrtava za vladara i domovinu, što islam cijeni kao osobitu zaslugu. Iako pozicija Bošnjaka nije bila idealna, Jahić ističe kako je njihova privrženost Dvojnoj monarhiji bila neupitna, kako zbog džihada i vjerske obaveze prema nadređenima, tako i zbog odsustva prihvatljive alternative, to jest, zbog straha od pripajanja Bosne i Hercegovine Srbiji. Naime, Sarajevski atentat radikalizirao je poglede bošnjačke elite na moguću saradnju sa Srbima, smatrajući ih odgovornim za ubistvo prijestolonasljednika i njegove supruge. Zbog jačanja velikosrpske ideje, piše Jahić, Safvet-beg Bašagić i Jozo Sunarić izjavili su da se sa Srbima ne može zajednički raditi, da je ustavna vlada u Bosni neodrživa te da su radije za apsolutizam nego za saradnju sa Srbima.

Raspuštanjem bosanskohercegovačkog sabora i zamiranjem političkog života u Bosni i Hercegovini, ističe Jahić, stranački rad ustupio je mjesto individualnom političkom angažmanu, što je ograničilo društvenu osnovu učešća Bošnjaka u procesima rješavanja jugoslavenskog pitanja, uključujući redefiniranje državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine. “Divergentne pozicije i odsustvo integralne bošnjačke platforme u navedenim pitanjima udaljili su Bošnjake od političkih i diplomatskih tokova koji su utjecali na rješavanje južnoslavenskog pitanja potkraj rata – što je činjenica koja je doprinijela oblikovanju političke budućnosti Bosne i Hercegovine uz simbolično učešće bošnjačkih predstavnika. Tokom 1917. i 1918. godine bošnjački narod bio je uglavnom predmet rasprave, sporni detalj u mozaiku tema i pitanja kojima su se bavili stvarni akteri južnoslavenskog ujedinjavanja”, zaključio je Jahić.

Kraj austrougarske vladavine ohrabrio je lokalne srpske seljake da napadaju bošnjačke zemljoposjednike, njihove domove i imovinu. Kada je srpska vojska na poziv Glavnog odbora Narodnog vijeća SHS za Bosnu i Hercegovinu početkom novembra 1918. godine prešla bosansku granicu, mnogi su Bošnjaci njen dolazak primili s olakšanjem, vjerujući da će njeno prisustvo biti garancija sigurnosti i svjetlije budućnosti svih naroda Bosne i Hercegovine, a posebno ugnjetavanog bošnjačkog stanovništva. Jahić pritom ističe da je novoformirana Kraljevina SHS obećala muslimanima sva vjerska prava i slobode, ali da nije preuzela obaveze u pogledu zaštite bošnjačkih života, domova i imetaka. Tako su Bošnjaci ostali uskraćeni za pravo na nacionalni identitet, koje je bilo zagarantirano samo narodima istaknutim u nazivu nove države.

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!