Bosna se srcem izgovara i onda kad nam usne zanijeme

Bosna i Hercegovina živi i u entitetu Republika Srpska. Bosna i Hercegovina je jednako i u rodnom mjestu književnika Irfana Horozovića u Banja Luci, i u rodnom mjestu književnika Dževada Karahasana, u Duvnu. Bosna i Hercegovina živi i u Vrbanjcima i Konjević Polju. Bosna i Hercegovina je živa na svakome svome pedlju. Bosna i Hercegovina je živa dok mi u nju vjerujemo.

Posebno nam je drago da ove godine svečanu dodjelu nagrade “25. novembar” održavamo u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti kao simboličnom mjestu sjećanja ili arhiva naše književne historije. Možemo reći da je Irfan Horozović već sada dio te historije. Naročito zahvaljujemo direktorici Šejli Šehabović što nam je domaćinski otvorila vrata muzeja.
Zanimljivo je da se u ovoj godini održava doista veliki broj manifestacija i svečanih akademija posvećenih Danu državnosti Bosne i Hercegovine. Možemo reći da naš čovjek, kada osjeti neposrednu opasnost za državu, spontano reagira u ulozi branitelja i zaštitnika. Kada neko kaže da Bosne nema, patriota umah spontano odgovora: “Ima ima”.  Bez obzira na to što ga u današnje vrijeme možda više nego ikada uvjeravaju da je osjećaj patriotizam nešto negativno, on ne posustaje jer vrlo dobro zna da to nije tačno.
Jedan od najvećih i vjerojatno nakon Shakespeara najcitiraniji engleski književnik Samuel Johnson je rekao: “Patriotizam je posljednje utočište hulja.” Ne razumijevajući šta je ovaj pisac time zaista kazao, ovu rečenicu često tumače kao pokudu patriotizmu. No, veličajni Johnson ustvari je rekao da se među patriote uvlače i hulje. Mogli bismo, na temelju toga, zaključiti da se patriotizam od nekih zloupotrebljava, ali nikako nećemo pristati da od njega odustanemo zato što ga pojedinci tumače na krivi način i što se među iskrene patriote uvlače i hulje. Uostalom, mi govorimo o unutarnjem porivu koji se ne može potisnuti. I naši pisci su ga svjedočili, štaviše dobar dio njih bio je opsjednut realnom historijom, koju je ugrađivao u svoja djela. Tu pojavu bilježimo u našem romanu od Osmana Aziza do današnjih dana.
Mogućnost da postojeća saznanja o historiji Bosne i Hercegovine tumačimo i alternativnim saznanjima, bez obzira što bi to netko mogao svrstati u neomitologizacijski i etnocentrični trend, za književnost je u biti vrlo privlačna. Pa hoće li se netko usuditi reći da su Derviš Sušić, koji je mit o Bosni stavljao u središte svojih preokupacija, kao i Mak Dizdar, koji uspostavlja bosanski mit u Kamenom spavaču, zbog toga književno podbacili? Naravno da nisu!
Koliko su pojedine ZAVNOBiH-ovske ideje uistinu ostvarene u našoj zemlji i bivšoj Jugoslaviji nešto je čime se treba baviti objektivna historiografija. Nama je važnije konstatirati to da naše književnosti u periodu nakon rata zvanično nema kao zasebnog literarnog identiteta. Međutim, odgovor naših pisaca bio je da pišu djela prepuna Bosne. Jedan od njih bio je Derviš Sušić sa svojim Pobunama, Mak Dizdar s Kamenim spavačem, kojega se svrstavalo u hrvatsku književnost, Meša Selimović s romanom Derviš i smrt kojeg su uvrštavali u srpsku književnost.
Ustvari, ne postoji ništa sporno s idejom ZAVNOBiH-a već njegovim kasnijim interpretacijama i osporavanjem suština poruka o bosanskoj multikulturalnosti i interkulturalnosti koja su iznesena 25. novembra 1943. Na takvo stanje ne slažući se hrabro su odgovorili naši historičari književnosti, poput Midhata Begića, Muhsina Rizvića i Enesa Durakovića, kao i književnik Alija Isaković, kojemu se u ovoj godini navršilo dvadeset godina od smrti.
Ideja Bosne, prije svega u književnosti, kao opsesija, kao usud, kao neminovost, čini se da je rasla s količinom osporavanja Bosne. Mi smo u 25-novembarskom izdanju sedmičnika Stav priredili jedan manji izbor pjesničkog pjeva o Bosni i Hercegovini pod naslovom “Kome Bosna, tome dosta”. U njemu primijećujemo da se pjev o Bosni realizira ne samo kao budničarski patriotizam već i kao historija tuga i nesreća. Kako god bilo, ko se jednom počeo baviti idejom Bosne, nikada je se nije riješio. Neko će reći da je to prokletstvo, neko klopka, a mi ćemo reći da je to… LJUBAV!
Prošle smo godine uz dodjelu nagrade književniku Dževadu Karahasanu organizirali pisanje radova na temu Moja domovina u Osnovnoj školi Silivije Strahimir Kranjčević, kojoj je tada prijetilo zatvaranje. Objavili smo ih u specijalnom izdanju sedmičnika Stav posvećenom 25. novembru, a učenike nagradili.
Ove godine organizirali smo sastavljanje radova na temu Moja država Bosna i Hercegovina i Moj bosanski jezik u Edukativnom centru Nova Kasaba koji pohađaju učenici iz Konjević Polja i okolnih mjesta te u Osnovnoj školi “1. mart”, instruktivna nastava Vrbanjci. Kao što Vam je poznato, obje škole pohađaju učenici kojima je bilo onemogućeno da nastavu pohađaju na svom bosanskom jeziku te su bili primorani da nastavu pohađaju kao isturena odjeljenja škola iz Federacije BiH. S obzirom na sam sadržaj pristiglih radova sa zadovoljstvom možemo konstatirati da bez obzira na svoj trud diskriminator nije uspio. Ova djeca će reći “Ja od ljepote moje Bosne ne mogu ništa ružno vidjeti” (učenica Esmira Ćehajić, VI razred), “Bosna se srcem izgovara i onda kad nam usne zanijeme” (učenica Fatima Botić, VI razred). Uostalom, pročitajte radove i sami se uvjerite koliko u njima ima ljubavi, samosvijesti ali i kritike s obzirom na stanje u kojem se svi mi nalazimo.
Večeras se nalazimo u Muzeju književnosti. Ovakve institucije čuvaju i njeguju sjećanje na naše pisce i njihova djela. Ali, osim toga, nas zanimaju i žive knjige koje ne žele šutjeti, koje govore i kada im usne zanijeme. Bosna i Hercegovina živi i u entitetu Republika Srpska. Bosna i Hercegovina je jednako i u rodnom mjestu književnika Irfana Horozovića u Banja Luci, i u rodnom mjestu književnika Dževada Karahasana, u Duvnu. Bosna i Hercegovina živi i u Vrbanjcima i Konjević Polju. Bosna i Hercegovina je živa na svakome svome pedlju. Bosna i Hercegovina je živa dok mi u nju vjerujemo. To je ono što nam poručuju učenici u svojim radovima, i mi taj njihov zov čujemo – a on odzvanja u nama kao poziv da od svoje ljubavi prema domovini ne odustajemo.
Duh i ideja Bosne obilježelo je i djelo Irfana Horozovića s kojim časopis Stav kao kolumnistom sarađuje od svojih početaka. Irfan nije od onih pisaca koji bi na svoje djelo upozoravao izvanknjiževnim replikama, koji bi svoje čitaoce opterećivao i svoje djelo kompromitirao bizarnim dnevno-političkim istupima, a upravo na taj način dobar dio naših mlađih književnika danas gradi lažni zvjezdani status u medijima. Irfan je bio i ostao konzistentan u svojoj moralnosti, kao ličnost i kao pisac, a on jest naš veliki pisac.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!