Bosna je to – pričljiva, dok je vijeka i svijeta bosanski čovjek ima o čemu pričati i pisati

Takva je zemlja, takvi su ljudi, takav je životni ambijent. I, hvala Bogu, postoje nadareni pisci, slikari, muzičari i drugi koji, svako na svoj način, progovaraju. Bosna i da nestane s lica zemlje, da izgori sve što na njoj stoji, na osnovu umjetnine stvarane o njoj mogla bi se čak i u nekoj pustinji izgraditi ista takva zemlja. U ovom romanu također govorim o Bosni, o Sarajevu, zapravo govorim o postratnim traumama u Bosni i njenim osobenostima

Faiz Softić pripada onoj grupi bošnjačkih književnika koje smještaju u tzv. bihorsku književnu školu, čiji je rodonačelnik Ćamil Sijarić. Iako daleko od svog rodnog Bihora, čini se da je on tematski i dalje snažno prisutan u njegovom stvaralaštvu. Faiz Softić se nakon agresije na BiH doseljava u Luksemburg, gdje se nastavlja baviti pisanjem, ali i širim kulturnim angažmanom. Brojne su književne večeri i susreti koje je ovaj pisac priredio u Luksemburgu, a pored toga, Softić je i urednik revije Bihor, koju izdaje istoimeno zavičajno udruženje bošnjačkih iseljenika.

Sa Softićem smo razgovarali o zavičaju, Bihoru, Sandžaku, ali i njegovom novom romanu koji se skoro pojavio pred čitaocima. Softić nam na početku razgovora otkriva da se odmah po izlasku romana Ljudi bez adrese javila izdavačko-prevoditeljska kuća “Traduki” iz Berlina i obavijestila ga da su već preveli trećinu romana na njemački jezik. Bilo je to za potrebe sajma u Leipzigu, gdje je Softić nastupao pred njemačkom publikom i gdje je ta promocija naišla na vrlo topao prijem. Kako kaže, roman će uskoro biti u cijelosti preveden na njemački jezik i najvjerovatnije će ga objaviti izdavačka kuća PHI iz Luksemburga.

STAV: Skoro je izašao Vaš novi roman Ljudi bez adrese. O čemu pišete?

SOFTIĆ: Prije šest mjeseci izašao je moj treći roman Ljudi bez adrese, koji je na konkursu Fondacije za izdavaštvo u BiH nagrađen novčanom nagradom, a, uz to, Fondacija snosi sve troškove izdavanja. Obradovan sam time jer je konkurencija bila vrlo ozbiljna. Na konkurs je prispjelo mnogo radova iz svih žanrova književnosti. Bosna je to – pričljiva, i nikad do kraja ništa nije rečeno. Dok je vijeka i svijeta, bosanski čovjek ima o čemu pričati i pisati. Takva je zemlja, takvi su ljudi, takav je životni ambijent. I, hvala Bogu, postoje nadareni pisci, slikari, muzičari i drugi koji, svako na svoj način, progovaraju. Bosna i da nestane s lica zemlje, da izgori sve što na njoj stoji, na osnovu umjetnine stvarane o njoj mogla bi se čak i u nekoj pustinji izgraditi ista takva zemlja.

U ovom romanu također govorim o Bosni, o Sarajevu, zapravo govorim o postratnim traumama u Bosni i njenim osobenostima. Inače sam čovjek koji se umije radovati. Ne trpim radost u svojim plućima, već skočim, kao kad fudbaler postigne spasonosni go za svoju ekipu. Tako sam se radovao i kada su mi javili iz Sarajeva da je moj roman “nagrađen”. Skakao sam kao pomamljen, jer ništa strašnije od toga da u nešto ulažete život, a da zauzvrat dobijete šutnju svijeta u kojem živite. Meni nagrade služe kao potvrda kvaliteta i podsticaj. One mi govore: “Hajde, Faize, idi dalje, još ima snage u tebi. Piši!” Razočarenja su bolna i ne daj Bože da se razočaram u ono čemu sam se posvetio svakim gramom svoje duše i svog tijela.

STAV: Hoće li knjiga preživjeti ili ćemo u potpunosti preći na elektronske medije?

SOFTIĆ: Knjiga će, u to sam potpuno siguran, preživjeti. Istina, ona bije očajničku bitku s elektronskim medijima i svjedoci smo da mladi, umjesto knjige, skoro na svakom mjestu drže pametne telefone i razne tablete. Ali, ipak, te sprave ne mogu pružiti onu vrstu čitalačkog zadovoljstva koju pruža knjiga. Mora se društvo mnogo ozbiljnije zabaviti ovom pojavom, ne samo zbog ispravljanja ružne navike da se knjiga gura na marginu već i zdravlja radi. Bojim se da mladi ljudi ne ostanu bez oštrine vida, a onda je sve uzalud.

STAV: Porijeklom ste iz Sandžaka, tačnije Bihora. Kako tumačite taj fenomen da se na tom geografski malom području javljaju mnogi značajni pisci?

SOFTIĆ: Istina, sandžački književni kanon prisutan je u bošnjačkoj književnosti u BiH i on je svjež. Sandžačka književnost vrlo je potentna i, da je izmjeste iz bosanskohercegovačke književnosti, ostala bi provalija koja se ničim ne bi mogla popuniti.

STAV: A Vaše viđenje Sandžaka kao mjesta koje se vazda nalazilo na razmeđima i statusa Bošnjaka u njemu?

SOFTIĆ: Promatram ga danas kao i uvijek – prostor na vjetrometini, poseban… Pun dobrih ljudi koji često kroz historiju plaćaju danak a da nikome ništa nisu skrivili. Možda zbog svoje izlomljene geografije, živopisnosti i svega što mu se događalo – nastajali su ljudi koji su željeli i imali šta ispričati drugima. Istina, ima u svemu pomalo i mimikrije. Veliki broj Sandžaklija, koji žive u ovom crnogorskom dijelu, iz svojih glava polahko istiskuje Sandžak u korist Crne Gore. Ne treba na to gledati kao na neku vrstu asimilacije ili, pak, izdaje vlastitog bića. Ova Crna Gora druga je i drugačije od one kada su manjinski narodi u njoj trpjeli goleme nepravde. Bio predsjednik ovaj ili onaj, najmanje je bitno.

Bitno je da Crna Gora stremi evropskim vrijednostima i da već pokazuje osjećaj za sve koji u njoj žive. Takva Crna Gora ne bi bila moguća bez učešća bošnjačkog političko-intelektualnog kruga. Bošnjaci su narod koji su uvijek kroz historiju bili pragmatični. U toj su borbi oni procijenili da im je prioritet stvaranja demokratskog ambijenta i države koja im neće biti prijetnja po biološki opstanak. Sada imamo građansku Crnu Goru sa svim njenim mahanama i vrlinama, ali nesumnjivo građansku. U to sam se lično uvjerio i takve procese treba podržati. Što se tiče svoje regionalne sandžačke osobenosti, Bošnjaci je mogu unaprijediti samo u takvom ambijentu građanske države.

STAV : Napisali ste pjesmu o Sandžaku koja liči na tužbalicu u kojoj, između ostalog, kažete: “Kosac kosu oštri i brine / Djevojka kose pruža i brine / Majka čedo ljulja i plače / Sandžaku, Sandžaku moj”.

SOFTIĆ: Moja pjesma o Sandžaku govori o neizvjesnosti života i vječitoj potrebi da se negdje ide, da se traži glavi selameta. Zna to ona majka koja ljulja čedo i plače da, čim se njeno dijete dohvati nogu, ode nekud. Mora se tako…

STAV: Zar ta neizvjesnost nije prisutna na cjelokupnom životnom prostoru gdje žive Bošnjaci? Vi ste jedan od onih koji su preživjeli agresiju na BiH kao pripadnik Armije RBiH.

SOFTIĆ: Veliki broj građana ondašnje Jugoslavije, bez obzira što su se zaklinjali u tu državu i duboko vjerovali da je čvrsta i neuništiva, bili su zahvaćeni talasom zla, najcrnjeg u historiji ljudskog postojanja. Najveći dio njih – ni krivi ni dužni. Nažalost, jedan od njih sam bio i ja. Malo-pomalo, epidemija raspada Jugoslavije, koja je počela na Kosovu, a onda otcjepljenjem Slovenije, pa Hrvatske, nahrupila je i na Bosnu i tu mnoge zatekla na spavanju, potpuno nespremne za rat. Svoju su naivnost Bošnjaci i Bosna preskupo platili. Veliki dio njih, pogotovu u Istočnoj Bosni, vjerovali su da će se, ukoliko se ne budu branili i ukoliko odbiju oružje, spasiti. Međutim, uglavnom su preživjeli samo u onim dijelovima gdje su pružili odlučan otpor. Svako kolebanje i predavanje koštalo ih je nestanka s ovog svijeta.

STAV : Živite u Luksemburgu. Koliko je teško jednom piscu stvarati van rodne zemlje i zavičaja?

SOFTIĆ: Nezahvalno je za pisca biti izmješten iz svog jezika, mada u Luksemburgu imam krug prijatelja, i to vrlo širok, gdje često slušam zavičaj. U našim ljudima živi zavičaj, zemlje porijekla, ali, kako vrijeme teče, to nezaustavljivo curi iz njih. A tako mora biti. Postoje procesi koji su potpuno prirodni, a jedan od njih jeste da čovjek u novoj sredini svoju dušu i svoje srce puni novinama, nečim drugačijim od onog što je ponio u svojoj glavi napuštajući zavičaj. Tu vrstu transformacije ne može niko i nikad spriječiti. Istina, u Luksemburgu srećem puno ljudi iz svog Bihora, Sandžaka, Crne Gore, i to me raduje, mada je među njima i jedan broj onih kojima književnost i umjetnost ne znače ništa. Tada se osjećam da sam sreo nekoga ko hoće da me ubije, nekoga ko me posmatra kao svog neprijatelja. A jedan mi je čovjek, to nikada neću zaboraviti, rekao i ovo: “Dokon pop i goveda krsti…” Uzaludno je takvima objašnjavati šta je umjetnost, književnost i koliko je sve to značajno za naš opstanak u svijetu kakav jeste. Takvi su dekodirani od humora, muzike, umjetnosti, od njih treba bježati kao od čovjeka inficiranog nekom opasnom prelaznom bolešću.

STAV: Koliko u potomcima tih ljudi živi duh Bosne i Sandžaka?

SOFTIĆ: U mnogim potomcima doseljenika iz BiH i Sandžaka tih zemalja sve manje ima u njihovim glavama, u njihovim kućama. Pa znate i sami, iz godine u godinu, unatoč činjenici da su mnogi očevi izgradili velelepna građevinska zdanja u zavičaju, njihovi potomci ljeta provode u Španiji, Turskoj, Karibima… Tamo ili odu ili i ne odu… Nažalost.

PROČITAJTE I...

Ovo je film o dvanaestogodišnjoj Riječanki Nini, koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja. Rođena 2001. godine, ona u filmu kaže da zna dan kada je spoznala da je Srpkinja te da je plakala i pokušavala dokazati da to nije

Za vrijeme njegovog boravka i službovanja kao desna ruka Benjamina Kallaya mnoge je stvari u Bosni napravio i uredio, posebno odnose među vjerskim zajednicama i među ovim našim nacijama. Veoma je dobro poznavao naš jezik, poznavao je i strane jezike, bio je radoznao i obrazovan i školovan čovjek. Ono što je on činio za Bosnu i Hercegovinu tada, tim putem bi trebalo danas nastaviti. Bio je senzibilan za naše nacionalne i religijske razlike”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!