BOSANSKI LONAC

Nekad davno, na jednoj od tzv. omladinskih radnih akcija, pravili smo predstavu. Svašta je bilo u njoj: pjesme, skečeva, pantomime... I zvala se, ta predstava u kojom smo se nastojali predstaviti, kako bi drukčije – Bosanski lonac

Kao u onoj istočnjačkoj priči, kao u onom japanskom filmu – čovjek se utopi u svojoj šoljici čaja. A o loncu se tako malo zna. Kad podignem pergament s grla glinenog lonca, najednom osjetim mirise i vidim kako ključaju prizori iz mog života. Nijedan lonac nije isti. Kao što nije ni čovjek. Mnogo je sjećanja u tom loncu od pečene zemlje.

– Šta je ovo? – pitam iako vidim glavicu bijelog luka koja se skuhala s ostalim sastojcima.

Majka me pogleda i ništa ne odgovori. Trenutak kasnije, kad vidi da sam još uvijek zamišljen, kaže:

– Bosanski lonac, sine.

Majka.

Kamo sam sve s bosanskim loncem putovao, nesvjestan toga. Lonac je možda znao. Stvari i inače znaju više od ljudi. Bio sam student u gradu drukčijih jela. Postojalo je ipak u njemu mjesto gdje se mogao pojesti bosanski lonac. Nije bilo baš jeftino. Međutim, nisam mogao propustiti da ponekad ne odem tamo i odam poštovanje svojoj gladi i zavičaju. Dobro su ga sastavljali i pravili. I uvijek je to bio događaj uz koji su se, nevidljivim koncem, vezivali mnogi drugi događaji.

Lonac nije samo jelo, on je dio istinite priče o nama – koje nismo svjesni. Nekad davno, na jednoj od tzv. omladinskih radnih akcija, pravili smo predstavu. Svašta je bilo u njoj: pjesme, skečeva, pantomime… I zvala se, ta predstava u kojom smo se nastojali predstaviti, kako bi drukčije – Bosanski lonac.

 

Muškarci uvijek znaju opisati ono što su pojeli.

– Sve u loncu pusti svoju dušu i, kad se to prožme, okus je nevjerovatan. Naravno, ako je lonac dobro složen.

– Znam ja… žene to…

– Bio kuhar ili kuharica – veli onomad Brko (kako bi drukčije omastio brke) svom očito neobaviještenom sagovorniku – najvažnije je da u loncu budu tri vrste mesa. To je presudno za konačni okus…

– Koje vrste?

– Koje imaš. Janjetina, junetina, može i piletina. Kako kad…

– Divljač?

– Bezbeli. Dobar sastav pokaže na kraju svu svoju dušu…

– I srna?

– I srna.

– I zec?

– I zec.

– A kupus?

– Kakav kupus?! Kupus kao kupus. Ili krompir. To je nako…

– Neki bi samo kupusa.

– Neka im ga. Lonac nije izmišljen zbog kupusa.

– A kad se nema?

– Nema ni lonca. I tačka.

 

I onda mnoga druga sjećanja naviru. Jedanput smo kod rođaka pravili lonac. Imali su nešto zemlje i malu kuću pokraj grada. Bio je tu i potok. Složili smo meso s povrćem. Sve što smo pronašli u njihovom malom vrtu završilo je u velikom loncu. Grah. Grašak. Mrkva. Luk. Krompir. Kupus. Sud od pečene zemlje pekao se u vreloj zemlji.

Kakvi okusi!

Kasnije sam s djecom pošao u šumu. Puteljak i smijeh koji je svijetlio i zvonio. Najednom se moja djevojčica ukočila. Nisam u prvom trenutku shvatio šta se događa.

– Zmija – samo je promucala.

Pogledao sam i vidio je. Zgrabio sam kamen, preskočio potok i ubio zmiju. U godinama koje su slijedile potpuno sam na to zaboravio. Moja djevojčica, iako je tad bila vrlo mala, nikad nije. Narasla je zmija. Narastao je i njen otac. Nema više naših rođaka. Nema ni njihove kuće s bogatim vrtom. Nešto dalje od tog mjesta oživjela je zmija. Zmijuga i dalje.

 

I Fadil se iz sjećanja pojavljuje iza svojih vrata s velikim pladnjem na kojem su poredani mali zavezani glineni lonci. Niko ga ne bi primijetio da on svaki put ne oglasi:

– Achtung! Achtung!

Gosti to spremno nagrađuju svojim pljeskom, sretni što će pojesti nešto tako dobro. Čak i mala djeca. Oni možda i najviše. To je prizor svaki put samo za jedno jelo. Za bosanski lonac. Gostionica je na obali kod Velog Lošinja. Taj prizor svaki put razveseli njegove goste. Fadil je Prijedorčanin, dugo je radio u Njemačkoj i ovo je opetovana velika pobjeda njegove kuhinje.

 

Ne znam gdje je sad Fadil, ali njegov bosanski lonac nikad neću zaboraviti. Kao i nijedan od onih iz kojih sam čitao vrijeme.

 

Otvori bosanski lonac i zagledaj se u svoj život.

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!