BOSANSKI LONAC

Nekad davno, na jednoj od tzv. omladinskih radnih akcija, pravili smo predstavu. Svašta je bilo u njoj: pjesme, skečeva, pantomime... I zvala se, ta predstava u kojom smo se nastojali predstaviti, kako bi drukčije – Bosanski lonac

Kao u onoj istočnjačkoj priči, kao u onom japanskom filmu – čovjek se utopi u svojoj šoljici čaja. A o loncu se tako malo zna. Kad podignem pergament s grla glinenog lonca, najednom osjetim mirise i vidim kako ključaju prizori iz mog života. Nijedan lonac nije isti. Kao što nije ni čovjek. Mnogo je sjećanja u tom loncu od pečene zemlje.

– Šta je ovo? – pitam iako vidim glavicu bijelog luka koja se skuhala s ostalim sastojcima.

Majka me pogleda i ništa ne odgovori. Trenutak kasnije, kad vidi da sam još uvijek zamišljen, kaže:

– Bosanski lonac, sine.

Majka.

Kamo sam sve s bosanskim loncem putovao, nesvjestan toga. Lonac je možda znao. Stvari i inače znaju više od ljudi. Bio sam student u gradu drukčijih jela. Postojalo je ipak u njemu mjesto gdje se mogao pojesti bosanski lonac. Nije bilo baš jeftino. Međutim, nisam mogao propustiti da ponekad ne odem tamo i odam poštovanje svojoj gladi i zavičaju. Dobro su ga sastavljali i pravili. I uvijek je to bio događaj uz koji su se, nevidljivim koncem, vezivali mnogi drugi događaji.

Lonac nije samo jelo, on je dio istinite priče o nama – koje nismo svjesni. Nekad davno, na jednoj od tzv. omladinskih radnih akcija, pravili smo predstavu. Svašta je bilo u njoj: pjesme, skečeva, pantomime… I zvala se, ta predstava u kojom smo se nastojali predstaviti, kako bi drukčije – Bosanski lonac.

 

Muškarci uvijek znaju opisati ono što su pojeli.

– Sve u loncu pusti svoju dušu i, kad se to prožme, okus je nevjerovatan. Naravno, ako je lonac dobro složen.

– Znam ja… žene to…

– Bio kuhar ili kuharica – veli onomad Brko (kako bi drukčije omastio brke) svom očito neobaviještenom sagovorniku – najvažnije je da u loncu budu tri vrste mesa. To je presudno za konačni okus…

– Koje vrste?

– Koje imaš. Janjetina, junetina, može i piletina. Kako kad…

– Divljač?

– Bezbeli. Dobar sastav pokaže na kraju svu svoju dušu…

– I srna?

– I srna.

– I zec?

– I zec.

– A kupus?

– Kakav kupus?! Kupus kao kupus. Ili krompir. To je nako…

– Neki bi samo kupusa.

– Neka im ga. Lonac nije izmišljen zbog kupusa.

– A kad se nema?

– Nema ni lonca. I tačka.

 

I onda mnoga druga sjećanja naviru. Jedanput smo kod rođaka pravili lonac. Imali su nešto zemlje i malu kuću pokraj grada. Bio je tu i potok. Složili smo meso s povrćem. Sve što smo pronašli u njihovom malom vrtu završilo je u velikom loncu. Grah. Grašak. Mrkva. Luk. Krompir. Kupus. Sud od pečene zemlje pekao se u vreloj zemlji.

Kakvi okusi!

Kasnije sam s djecom pošao u šumu. Puteljak i smijeh koji je svijetlio i zvonio. Najednom se moja djevojčica ukočila. Nisam u prvom trenutku shvatio šta se događa.

– Zmija – samo je promucala.

Pogledao sam i vidio je. Zgrabio sam kamen, preskočio potok i ubio zmiju. U godinama koje su slijedile potpuno sam na to zaboravio. Moja djevojčica, iako je tad bila vrlo mala, nikad nije. Narasla je zmija. Narastao je i njen otac. Nema više naših rođaka. Nema ni njihove kuće s bogatim vrtom. Nešto dalje od tog mjesta oživjela je zmija. Zmijuga i dalje.

 

I Fadil se iz sjećanja pojavljuje iza svojih vrata s velikim pladnjem na kojem su poredani mali zavezani glineni lonci. Niko ga ne bi primijetio da on svaki put ne oglasi:

– Achtung! Achtung!

Gosti to spremno nagrađuju svojim pljeskom, sretni što će pojesti nešto tako dobro. Čak i mala djeca. Oni možda i najviše. To je prizor svaki put samo za jedno jelo. Za bosanski lonac. Gostionica je na obali kod Velog Lošinja. Taj prizor svaki put razveseli njegove goste. Fadil je Prijedorčanin, dugo je radio u Njemačkoj i ovo je opetovana velika pobjeda njegove kuhinje.

 

Ne znam gdje je sad Fadil, ali njegov bosanski lonac nikad neću zaboraviti. Kao i nijedan od onih iz kojih sam čitao vrijeme.

 

Otvori bosanski lonac i zagledaj se u svoj život.

PROČITAJTE I...

Otkako sam postao namćor, nerado stupam u kontakt s nepoznatim ljudima. Gledam svoja posla. To mi se čini najpoštenijim. Predugo sam išao ulicama Sarajeva i pozdravljao se s ljudima čija imena nisam znao, ta neka kurtoazija i prisilno guranje osmijeha na lice čisto da ljudi ne bi govorili: “Jo’ šupka!” Lijepo je napokon ne znati nikoga i ne biti prepoznat, možeš s mirom biti sam sa svojim mislima

Ko je Turali-beg i kad je džamija sagrađena, niko ne zna, barem ne pouzdano. No, srećom, neko mudar, neimar za pretpostaviti, ostavio je iznad ulaza isklesan hronogram – uobičajenu zahvalu Bogu, prikladan kur'anski ajet i godinu restauracije džamije, 1572, pa se ta godina, premda netačna, uzima kao zvanični datum njene izgradnje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!