Bosanski jezik u borbi protiv vjetrenjača i neznalica

Pobuna povodom Instrukcije Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade posebno čudi s obzirom na rezultate posljednjeg popisa stanovništva, na kojem je 91,4% stanovnika Kantona Sarajevo kazalo da se jezik kojim govore zove bosanski. Ukupno 96,3% ih je odabralo neki od triju službenih jezika Bosne i Hercegovine. Samo 0,27% njegovih stanovnika napisalo je da im se jezik zove “Bosansko srpsko hrvatski jezik”, a 1,35% prihvatilo je kao svoj njemu politički i normativno srodni “srpskohrvatski”

Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo uputilo je 28. septembra 2017. godine Instrukciju školama u ovom kantonu o upotrebi jezika koja je izazvala brojne reakcije javnosti. U najkraćem, sav cilj instrukcija Ministarstva bilo je vraćanje u zakonske okvire prakse koju je prije šest godina jednom svojom uputom školama ustanovio tadašnji nadležni SDP-ov ministar Emir Suljagić.

Ne negirajući da su u službenoj upotrebi tri jezika, i da se “prema važećim zakonskim propisima nastava izvodi na zvaničnim jezicima konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, koji je imenuju jednim od triju naziva: bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik”, u želji da izbjegne “šarolikost u pisanju naziva predmeta”, tadašnji ministar naložio je da se u “pedagoškoj dokumentaciji i evidenciji koja se vodi u školama naziv predmeta piše na sljedeći način: Bosanski, hrvatski, srpski jezik i književnost”. Škole su bile obavezne omogućiti roditeljima koji se s time ne slažu da odaberu samo jedan naziv. Time su dovedeni u drukčiji položaj od onih roditelja koji su prihvatili Uputu Ministarstva, jer su, za razliku od njih, školama morali dati svoju pismenu saglasnost da neće učiti BHS. Roditelji su saglasnosti izbjegavali davati najčešće zato da time svoju djecu ne bi dovodili u položaj različit u odnosu na većinu ostale djece, da ne bi talasali, zamjerali se nekome, nisu razumijevali razlike, nije ih zanimalo o čemu je zapravo riječ, ili su naprosto bili lijeni pa su išli linijom manjeg otpora.

Uputa ministra Suljagića, osim što je očigledno izazvala konfuziju i bila kontraproduktivna, u praksu je donijela nešto što izlazi iz okvira Zakona i Ustava. Naročit problem s Uputom izazvao je onaj zarez iza riječi “hrvatski”, umjesto da je stavljen veznik “i”. Time bi ukupni naziv predmeta bio možda nezgrapan, ali barem bi pokazivao postojanje triju jezika. Ovako se, kada pred sobom nemamo ministrovu odluku, u kojoj se jasno govori o tri jezika, stječe dojam da smo dobili novo imenovanje jezika. Da li je ministar Suljagić želio ovom uputom ustanoviti BHS kao zamjenu za Ustavom definirana tri jezika, ili je naprosto samo pogriješio? Kako god, da nije bilo njegove Upute, vjerovatno ne bi bilo ni potrebe za svakojakim raspravama i ispravljanjima već duboko živuće prakse.

BHS je živio u javnom prostoru i prije Suljagićeve upute, a živjet će sigurno i poslije instrukcije sadašnjeg ministra Kazazovića. Zbrka s bosanskim jezikom postala je svakidašnja pojava. Vidljiva je u medijima, na službenim stranicama stranih i domaćih organizacija, na bankomatima ili u ambasadama. Na sve strane nailazimo na različita rješenja u nazivu jezika, a o šarolikoj upotrebi normi suvišno je i govoriti, tome smo svjedoci čim otvorimo novine ili upalimo televiziju, pogledamo li na ulično oglašavanje ili natpis iznad neke firme. Pogrešna praksa u školama na izvjestan je način samo rezultat nesređenog stanja, ne u lingvistici, jer lingvistima je tu sve jasno, oni su svoje rekli, već u praksi, na terenu kojim treba upravljati vlast, koja će se potruditi da se poštuju Zakon i Ustav, ali i volja građana koja je iskazana na popisu stanovništva 2013. godine.

Službena internetska stranica Misije OSCE-a u Bosni i Hercegovini, koja je među prvima negativno reagirala u povodu Instrukcije Ministarstva, nudi izbor engleskog i – gle čuda – samo bosanskog jezika. Američka ambasada nudi na svojoj web-stranici uz engleski samo BHS, francuska i turska ambasada od službenih jezika nude isključivo bosanski, ruska “lokalne jezike”, OHR sva tri službena jezika itd. Srbija daje izbor latinice i ćirilice, a hrvatska ne daje ama baš nikakvog izbora.

Pobuna zbog Instrukcije nastala je unatoč tome da je čak 91,4% stanovnika Kantona Sarajevo kazalo na posljednjem popisu stanovništva da se jezik kojim govore zove bosanski. Ukupno 96,3% ih je odabralo neki od triju službenih jezika Bosne i Hercegovine. Samo 0,27% njegovih stanovnika napisalo je da im se jezik zove “Bosansko srpsko hrvatski jezik”, a 1,35% prihvatilo je kao svoj njemu politički i normativno srodni “srpsko‑hrvatski”. Zanimljivo je i to da su i nacionalni Bosanci, od kojih su neki sad najgrlatiji protivnici ukidanja BHS-a u sarajevskim školama, u najvećem broju pisali da im je maternji bosanski, premda je među njima bilo približno 5% onih koji još “govore” srpsko-hrvatski.

Možda je to nekome čudno i iznenađujuće, ali Bošnjaci su u najmanjem procentu od konstitutivnih naroda u Kantonu Sarajevo “lutali” u izboru jezika. Čak 99,5% njih na popisu je reklo da im je jezik bosanski, dok je kod sarajevskih Hrvata i Srba stanje sasvim drukčije. Približno 62% i jednih i drugih reklo je da im je jezik kojim govore hrvatski, odnosno srpski. Samo 210 Bošnjaka odabralo je srpskohrvatski, za razliku od čak 1.083 Hrvata (6,2%) i 2.056 Srba (15,5%). Bošnjaci su najmanje bili zainteresirani i za “Bosansko Hrvatsko Srpski”. Samo 92 Bošnjaka, 203 Hrvata i 112 Srba rekli su popisivačima da u rubriku za jezik upišu ovaj naziv. A čak mu ni Bosanci nisu pridavali veliko značenje, pa ih se za ovaj jezik opredijelilo samo 195. Za bosanski jezik opredijelilo se 25,4% sarajevskih Hrvata i 17,8% Srba stanovnika Kantona Sarajevo.

Pa u čemu je onda problem? Kako je moguća sva ta zbrka s bosanskim jezikom i to u sredini u kojoj govornici ovog jezika brojem u potpunosti dominiraju i pritom su različitih nacionalnosti – skoro 33.000 nebošnjaka u Kantonu Sarajevo na popisu je 2013. godine svoj jezik imenovalo kao bosanski? Zašto bosanskog jezika ima tako malo u medijima, na Javnom servisu, na privatnim televizijama, zašto novinari i njihovi urednici uporno već desetljećima izbjegavaju upotrebu karakteristične leksike bosanskog jezika? Kako je moguće da se u tako nezamislivo velikoj mjeri ignorira volja ogromne većine građana Kantona Sarajevo, ali i natpolovične većine građana Bosne i Hercegovine?

Na neka od ovih pitanja i na druge nedoumice u vezi sa službenom upotrebom i zastupljenošću bosanskog jezika, a sve povodom Instrukcije Ministarstva i reakcija koje su time izazivane, u ovom broju Stava odgovaraju prof. dr. Dževad Jahić, prof. dr. Ismail Palić, prof. dr. Senahid Halilović, prof. dr. Refik Bulić, prof. dr. Sanjin Kodrić, dr. Alen Kalajdžija i dr. Jasmin Hodžić, kao i ministar prof. dr. Elvir Kavazović. Stav se odlučio upitati struku za mišljenje. O Instrukciji su se u javnom prostoru posljednjih dana uglavnom oglašavali političari, a filolozi tek sporadično. Neki su izbjegavali izići u javni prostor vjerovatno zato što je u njemu uglavnom prevladavala atmosfera linča, etiketiranja i najodvratnijeg vrijeđanja neistomišljenika A nerijetko su najgrlatiji bili oni čije tekstove lektori najčešće išaraju prije nego što ih proslijede na prijelom, osim onda kad uredno prepisuju tuđe radove. Od buke koju stvaraju jedva i sami sebe čuju, od štete koju svojom nestručnošću i neznanjem nanose svi stradamo. A javnost ostaje ponekad samo zbunjena, ali nerijetko i potpuno izluđena.

Pogrešno insistiranje na koncepciji odabira trokomponentnog jezika

Uvođenje mogućnosti u odabiru jednog od službenih jezika u nastavi i imenovanje vlastitog jezika za učenike u obrazovanju Kantona Sarajevo u posljednje vrijeme izazvalo je buru različitih društvenih reakcija koje su postale idealan poligon za prikupljanje dnevnopolitičkih poena. To samo ukazuje na činjenicu kako se u “lokalnom” javnom establišmentu promovira selektivan pristup u propagiranju elementarnog ljudskog prava na upotrebu vlastitog jezika, pri čemu se zanemaruje širi bh. kontekst, u kojem nisu svi jednaki i gdje svi ne uživaju data prava. U navedenom slučaju riječ je o zlonamjernom pomjeranju fokusa javnosti s realnih problema na nešto što bi u svakom drugom društvenom kontekstu bilo potpuno jasno.

Najkraće kazano, naziv predmeta pomiješan je se s imenom jezika, pa insistiranje na koncepciji odabira trokomponentnog jezika predstavlja urušavanje cjelokupnog koncepta nauka o srednjojužnoslavenskim jezicima; to je negiranje srbističke, kroatističke, bosnističke (pa i montenegrističke) nauke o nacionalnim jezicima, te se sva institucionalna nastojanja u kreiranju i vođenju jezičke politike koja se realizira na planu istraživanja i standardiziranja, ali i učenja tih jezika, u njihovoj ukupnosti na taj način osporavaju. Međutim, treba znati da srpski i hrvatski jezik u svom supstancijalnom sadržaju ne mogu biti dovedeni u pitanje jer imaju garanciju i jaku službenu podršku svojih matičnih društava i država, za razliku od bosanskog jezika, koji još nikada nije postigao punu političku podršku ove države i bh. društva. Zbog toga bi bilo mnogo smislenije i svrsishodnije usmjeriti sve relevantne društvene i političke faktore u pravcu definiranja strateške podrške u ravnopravnoj upotrebi službenih jezika na svim nivoima društveno-pravnog uređenja Bosne i Hercegovine.

Alen Kalajdžija, direktor Instituta za jezik UNSA

PROČITAJTE I...

“Cazinska medresa zatvorena je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, a ponovo je otvorena odmah nakon početka posljednjeg rata, odnosno agresije na našu zemlju. Medresa je zatvorena 1920. godine zbog nedostatka materijalnih sredstava, a otvorena je 1993. godine zbog duhovnih potreba muslimana ovog kraja. Cazin i cijela Bosanska krajina nisu mogli više podnositi stanje prekinute tradicije, već su odlučili obnoviti kontinuitet pamćenja. Medresa je ponovo svečano otvorena 8. septembra 1993. godine”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!