Bosanska kraljevska porodica na sultanovom dvoru

U historiografiji nema mnogo podataka o princezi Huma-hatun Hercegović Kosača (udato Alibegović). Iako široj javnosti gotovo potpuno nepoznata, u historiji će ostati upamćena kao žena koja svojim porijeklom objedinjuje Istok i Zapad. Ona je pravi odraz Bosne kakva je oduvijek bila i kakva će zauvijek biti. Huma-hatun prva je bosanska plemkinja rođena kao muslimanka, u njoj je objedinjeno evropsko plemićko porijeklo s očeve strane i osmansko plemićko porijeklo s majčine

 

Osmanskim osvajanjem srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva spuštena je zavjesa na jednu epohu. Većina građana Bosne i Hercegovine, jer samo im se takve informacije serviraju, misli da su bosanska kraljevska porodica i bosansko plemstvo smrću kraljice majke Katarine Kosače Kotromanić tek tako iščezli. A nisu. Historičari to vjerovatno dobro znaju, ali “običan svijet” o tome rijetko i nesistematično podučavaju. O bosanskom plemstvu i vladarskim porodicama govori se samo do dolaska Osmanlija, i tu se priča završava. No, prava istina je da se ona nastavlja i da je u pojedinim momentima blistava i grandiozna kakva je u dijelu svoje povijesti bila i sama Kraljevina Bosna.

Kroz primjere nekoliko historijskih ličnosti koje su živjele upravo u vremenu osvajanja Bosne od Osmanskog carstva pokušat ćemo ispričati ove lijepe i značajne historijske priče.

Recimo, u historiografiji nema mnogo podataka o princezi Huma-hatun Hercegović Kosača (udato Alibegović). Iako široj javnosti potpuno nepoznata, ostat će u historiji upamćena kao žena koja svojim porijeklom objedinjuje Istok i Zapad. Ona je pravi odraz Bosne kakva je Bosna oduvijek bila i kakva želimo da ostane. Huma-hatun (izraz hatun označava plemkinju, gospodaricu, poslije je zamijenjen i izrazom sultanija) prva je bosanska plemkinja rođena kao muslimanka, u njoj je objedinjeno evropsko plemićko porijeklo s očeve strane i osmansko plemićko porijeklo s majčine.

Huma je kćerka kneza Stjepana Hercegovića Kosače, koji je kao mladić primio islam i stupio u službu na dvoru sultana Mehmeda Fatiha. Postavši musliman, uzeo je ime Ahmed-paša Hercegović. Rodio se u Novom (današnjem Herceg-Novom). Mada historičari nemaju jedinstven stav o godini njegova rođenja, smatra se da je živio od 1456. do 1517. godine. Otac mu je bio herceg Stjepan Vukčić Kosača, vladar Huma i šire okoline. Po njemu je Hercegovina dobila ime – Hercegova zemlja. Herceg Stjepan Vukčić Kosača imao je sa suprugom Jelenom Balšić, kćerkom vladara Zete, sinove Vlatka i Vladislava, te kćerku Katarinu, koja je poslije postala bosanska kraljica. Nakon smrti Jelene, herceg Stjepan oženio je Barbaru, kćerku vojvode od Bavarske, koja je rodila sina Stjepana (Ahmed-pašu Hercegovića) i kćerku Maru.

Nije još posve pouzdano rasvijetljeno kako je Stjepan Hercegović Kosača dospio u Carigrad. Postoje dvije verzije ove priče. Prema prvoj, koju prihvata veliki broj turskih i bosanskih historičara, kada su Osmanlije ušle u Hercegovinu i veći dio nje osvojile, herceg Stjepan Vukčić Kosača nagodio se sa sultanom da zadrži dio svoje zemlje oko Novog, a kao zalog vjernosti poslao mu je najmlađeg sina Stjepana Hercegovića za taoca. Zbog svog plemićkog porijekla, Stjepan mlađi je na sultanovom dvoru odgajan i školovan, ubrzo je primio islam i zatim je krenuo njegov streloviti uspon u Osmanskom carstvu. Prema drugoj verziji, koju zastupa manji broj historičara, nakon smrti oca hercega Stjepana, porodica je naglo osiromašila, stariji brat Vlatko ponašao se rasipnički, a nasljedstvo mladog Stjepana bilo je ugroženo. Vjerovatno zbog borbe za nasljedstvo, mlađahni Stjepan otišao je u Carigrad na sultanov dvor jer je dobro znao da može iskoristiti svoje plemićko porijeklo, a ujedno i zaštititi svoje nasljedstvo. Poslije je Stjepan Hercegović uspio uz pomoć sultana naplatiti dio nasljedstva koje je bilo deponovano kod Dubrovčana.

VELIKI VEZIR SIN HERCEGA STJEPANA

No, to je dilema koju historičari trebaju rasvijetliti. Ono što je sigurno, Stjepan Hercegović Kosača, odnosno Ahmed-paša Hercegović, jedna je od najznačajnijih historijskih ličnosti porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Školovan je prvo na dvoru oca hercega Stjepana, zatim u Dubrovniku, a na osmanskom dvoru naučio je turski, arapski i perzijski jezik, savladao osnove orijentalno-islamske metrike i poetike, te vještinu sastavljanja administrativnih spisa na osmanskom turskom jeziku. U službu je stupio kod sultana Mehmeda Fatiha, a zatim je služio još dvojicu sultana – Bajazida II i Selima I. Za četrdeset godina službe u pet navrata bio je veliki vezir Osmanskog carstva – to je kao da danas neko u nekoj moćnoj državi, poput Njemačke ili Francuske, bude državni premijer pet mandata. Bio je dobar ratnik, diplomata, političar i prijatelj svojih zemljaka koje je okupljao na dvoru. Od oca hercega Stjepana naslijedio je kuću i vrtove u Konavlima kod Dubrovnika. Umro je 1514. godine. Sahranjen je u dvorištu džamije koju je uvakufio u selu Dil, poslije po njemu nazvanom Hersek.

Bio je oženjen sultanijom Hundi-hatun, kćerkom sultana Bajazida II, s kojom je imao sinove Ali-bega, Mustafa-bega, Ahmed-bega i Mehmed-bega, te četiri kćerke Mahdume-zade, Kamer-šah, Ayni-šah i Huma-hatun. Historičari nisu jasno utvrdili jesu li sva ova djeca bila iz braka sa sultanijom Hundi. Neki smatraju da je Ahmed-beg Hercegović, nakon smrti Hundi-hatun, imao još jednu ženu s kojom je imao djecu – Perihal-hatun, ali nije utvrđeno koje je dijete iz kojeg braka, kao što nije ni jasno utvrđeno koliko je tačno imao djece.

Huma je, kako neki historičari smatraju, dobila ime po imenu zemlje kojom je vladao Ahmed-pašin otac herceg Stjepan – Hum (staro ime Hercegovine), ali postoji i teorija da joj je ime nadjenuto po nani svoje majke Hundi-hatun, majci Mehmeda Fatiha, Hatice Alime Huma-hatun.

Humin djed s očeve strane bio je herceg Stjepan Vukčić Kosača, a s majčine sultan Bajazid II, sin sultana Mehmeda Fatiha, nana s očeve strane bila je kneginja Barbara Bavarska, a nana s majčine strane princeza Bulbul; tetka s očeve strane bila mu je kraljica Katarina Kosača, a s majčine strane Seldžuka, majka Gazi Husrev-bega. Prvi rođaci bili su joj Ishak-beg Kotromanić, Katarina mlađa Kotromanić, Gazi Husrev-beg, Skender-beg Crnojević, sultan Sulejman itd.

Huma Hercegović Kosača udala se za Mehmed-bega Alibegovića. Jedina je iz plemićke porodice Kosača koja se vratila u Hercegovinu i tu živjela do smrti. Njen muž Mehmed-beg bio je hercegovački krajišnik od 1523. do 1527. godine. I poslije službe njezina muža u hercegovačkom krajištu ostala je živjeti najvjerovatnije na području Mostara. Do sada nisu poznati podaci o njezinoj djeci, godini smrti njenog muža i tačnoj godini njezine smrti. Iz dubrovačkih izvora može se zaključiti da je umrla oko 1542. godine. Nije ostao pisani trag o njenom potomstvu, pa se pretpostavlja da nije imala djece. Međutim, u dubrovačkim arhivima spominju se sporovi nasljednika Ahmed-pašine loze oko nasljedstva u Konavlima, koje je Ahmed-paša ostavio Humi, pa je ipak moguće da je imala djece jer su sporove mogli voditi samo njeni potomci ili muž.

Historičari navode da je na području Mostara Huma-hatun uvakufila nekoliko objekata. Čini se da još niko nije detaljno pregledao arhive kako bi se utvrdilo koji su to njeni vakufi, ali teško je vjerovati da je išta od toga do danas sačuvano.

Na osmanskom dvoru, nakon pada Bosanskog kraljevstva, bosansko plemstvo odmah je dobilo visoke položaje, neki od njih primili su islam, a neki su izabrali da zadrže vjeru svojih predaka. Među njima su bila i djeca kralja Stjepana Tomaša i kraljice Katarine Kosače – Katarina Tomašević Kotromanić i njen brat Sigismund Kotromanić.

Kada je Katarinin otac Stjepan Tomaš umro 1461. godine, bosansko prijestolje naslijedio je njen polubrat Stjepan Tomašević. Katarina je s bratom i majkom nastavila živjeti na kraljevskom dvoru. Padom Bosne pod Osmanlije 1463. godine, sultan Mehmed Fatih naredio je da se kralj Stjepan Tomašević pogubi zbog izdaje, a da se njegova mlađa sestra Katarina i mlađi brat Sigismund pošalju u Istanbul. U Istanbulu je Katarina s bratom prešla na islam i dobila ime Emina, odnosno Tarihi-hanuma.

PRINC ISHAK-BEG I PRINCEZA EMINA

Brigu o malodobnoj Emini preuzeo je Isa-beg Ishaković (oko 1414–1472), krajišnik Bosansko-skopskog krajišta (1454–1463) i drugi bosanski sandžak-beg (1464–1470), poznat kao osnivač Sarajeva i Novog Pazara. Zbog Isa-begove službe, prešla je iz Istanbula u Skoplje, gdje se obrazovala i odgajala pod njegovim tutorstvom. Inače, postoji teorija da je Isa-beg dalji rođak Kosača, pa samim tim i Eminin rođak, koja je po majci bila Kosača.

Princeza Emina preminula je mlada prirodnom smrću u Skoplju. To je bilo nakon 1474. godine, jer se te godine posljednji put spominje u osmanskim izvorima. Pokopana je u Skoplju, gdje joj je Isa-beg kasnije podigao turbe. Srušeno je u zemljotresu koji je 1963. godine pogodio Skoplje, a obnovljeno između 2011. i 2014. godine.

Njen brat Ishak-beg Kraljević (rođen kao Sigismund, Žigmund) Kotromanić bio je istaknuti osmanski velikodostojnik. Po majčinoj lozi, djed mu je herceg Stjepan Kosača, pradjed Vukac Hranić (?–1432), a daidže Vlatko (1427–1489), Vladislav (1426–1490) i Ahmed-paša Hercegović (rođen kao Stjepan Hercegović Kosača). Djeca Ahmed-paše Hercegovića su mu daidžići. Moguće da su mu rođaci po materi krajišnici Bosanskog krajišta Ishak-beg i njegov sin Isa-beg Ishaković, ako je tačna tvrdnja da je Ishak-beg porijeklom iz porodice Hranić / Hranušić. Preko Kosača je u srodstvu i s Ferhad-begom Vukovićem-Desisalićem, bosanskim sandžak-begom (1568–1572) i graditeljem poznate sarajevske džamije Ferhadije.

Po očevoj lozi, djed Ishak-bega je kralj Stjepan Ostoja (1398–1418), pradjed Tvrtko I Kotromanić (1353-1391), kralj Bosne, Srbije, Hrvatske, Dalmacije i Primorja, amidže bosanski kraljevi Radivoj Ostojić (1432–1435) i Stjepan Ostojić (1418–1421), a amidžić Matija Kotromanić (1465–1471), nominalni kralj Bosne za vrijeme Osmanlija.

Prilikom osmanskog zauzeća Bosne 1463. godine, dok je još bio tinejdžer, zarobljen je sa sestrom Katarinom. Odveden je u Istanbul. Ondje je primio islam te promijenio ime u Ishak. Odgajan je u Istanbulu i Karahisaru (jugozapadna Anadolija). Nikada se nije vratio kršćanstvu, iako ga je majka Katarina više puta pokušavala nagovoriti na takav korak.

Ishak-beg je izgradio sjajnu karijeru u Osmanskom carstvu. Budući da je mladalačke dane provodio u osmanskom dvoru Topkapi, najvjerovatnije se obrazovao na Enderunu, elitnom dvorskom univerzitetu. Po svršetku univerziteta, bio je sposoban da se prihvati državničkih funkcija. Bio je 1473. godine u pratnji sultana Mehmeda Fatiha tokom pohoda protiv Uzuna Hasana, sultana Ak Kojunlua. Aktivno je sudjelovao u Prvom osmansko-memlučkom ratu (1485–1491). Bio je pod komandom svog daidže Ahmed-paše Hercegovića. Učestvovao je 1486. godine u bici kod Adane, koja je završila osmanskim porazom. Tom je prilikom Ishak-beg zarobljen i odveden s rođakom Ahmed-pašom u Kairo u tvrđavu kod memlučkog sultana Kajt-beja (1468–1496). Ondje su zbog iskazanog junaštva carski primljeni. Obećavane su im sve počasti. Čak je sultan nudio Ahmed-paši ruku svoje kćeri samo da ostane u Egiptu u memlučkoj službi. No, njih su dvojica mudro odbijali sve ponude. Poslije godinu zarobljeništva, pušteni su 1487. godine, zajedno s poklonima za sebe i osmanskog sultana.

Ishak-beg je po oslobađanju nastavio obavljati administrativno-vojne službe u Osmanskoj carevini. Krajem 1487. godine postavljen je za sandžak-bega Karasija (današnji Balikesir, sjeverozapadna Anadolija). Ponovo se uključio i u osmansko-memlučke sukobe. Učestvovao je, između ostalog, u bici kod Tarsusa 1488. godine i u drugoj bici kod Adane 1488. godine. U obje bitke Osmanlije su doživjele poraz. Ishak-beg bio je učesnik i u znamenitoj Krbavskoj bici 1493. godine, zajedno s Gazi Husrev-begom, budućim bosanskim sandžak-begom, te Hadumom Jakub-pašom, tadašnjim bosanskim sandžak-begom. Tada je osmanska vojska, na čelu s bosanskim jedinicama, do nogu potukla ugarsku vojsku, predvođenu hrvatskim jedinicama.

Ishak-beg bio je i sandžak-beg Bolua (sjeverozapadna Anadolija). Posljednji je put spomenut u Egiptu, u jednoj ispravi iz decembra 1493. godine. Pretpostavlja se da je preminuo 1494. godine.

Ishak-beg Kotromanić imao je iz prvog braka s grčkom plemkinjom, nepoznata imena, četvero djece: kćerke princezu Hatidžu i princezu Nilufer, te sinove princa Aliju i princa Mustafu. Nakon smrti prve supruge, oženio se drugi put Turkinjom Nilufer, s kojim nije imao djece.

Matija Radivojević Kotromanić bio je sin kralja Radivoja Ostojića (1433–1435) i prvi od dva vazalna kralja osmanske Bosne (1465–1471). Matija je, zajedno s drugim zarobljenim pripadnicima vladarske kuće Kotromanić, odveden u Istanbul. Ondje je boravio dvije godine, gdje je izabrao da zadrži svoju vjeru, za razliku od svojih rođaka Sigismunda i Katarine, koji su postali muslimani.

Krajem 1465. godine Mehmed Fatih postavio je Matiju za nominalnog kralja Bosne, kao protutežu ugarskim banovinama na dijelu Bosne koji je Ugarska u jesen 1463. godine bila zauzela (Jajačka banovina i Srebrenička banovina), te kako bi ugodio bosanskom plemstvu koje je izabralo da ostane u osmanskom dijelu Bosne.

Matija je kraljevao šest godina kao marionetski kralj. Najvjerovatnije je njegova kraljevska oblast obuhvatala Lašvansku dolinu. Imao je diplomatske veze s Dubrovačkom republikom, koja mu je slala i izvjesne darove kao bosanskom kralju.

Posljednji put spominje se kao bosanski kralj 1471. godine. Ne zna se razlog njegove smjene niti njegova daljnja karijera. Na bosanskom prijestolju ga je naslijedio Matija Vojsalić Hrvatinić.

 

POSLJEDNJA BOSANSKA KRALJICA

Jelena (Marija) Branković-Kotromanić, kćerka srpskog despota Lazara Brankovića (1456–1458), supruga kralja Stjepana Tomaševića, posljednja je bosanska kraljica i posljednja srpska despoina. Rodila se u Smederevu, prijestolnici despotovine Srbije.

Brak između bosanskog prestolonasljednika Stjepana Tomaševića i princeze Jelene sklopljen je 1. aprila 1459. godine. Odmah po sklapanju braka, Stjepan Tomašević naslijedio je svog tasta despota Lazara na prijestolju Despotovine Srbije, a Jelena je postala despoina i uzela vladarsko ime Marija (Mara).

Međutim, vladavina novog bračnog para u Srbiji bila je kratkog vijeka. Osmanska vojska Mehmeda II Fatiha zauzela je Smederevo već 20. juna 1459. godine i time uništila Srpsku despotovinu. Bračni par pobjegao je u Bosnu na bosanski dvor kralja Stjepana Tomaša, oca Stjepana Tomaševića.

Smrću kralja Stjepana Tomaša, Stjepan Tomašević postao je novi bosanski kralj, a princeza Marija nova bosanska kraljica. Katarina Kotromanić zadržala je titulu kraljica-majka.

No, nakon svega dvije godine, osmanske trupe preplavile su Bosnu. Pao je Bobovac, zatim Jajce, a onda i Ključ. Kralj je na Carevom polju kod Jajca pogubljen zbog izdaje, a kraljica Marija pobjegla je na jadransku obalu. Određeni izvori navode da su Stjepan Tomaš i Marija Branković-Kotromanić imali djecu, ali o njihovoj sudbini ništa se pouzdano ne zna.

Marija je prvo potražila utočište u Dubrovačkoj republici. Ali nije dugo boravila u Dubrovniku, već se sa svojom pratnjom skrasila u Mletačkoj republici, tačnije u benediktanskom samostanu Sveti Stjepan kod Splita. Budući da su je u samostanu posjećivali, između ostalog, Bosanci i Ugari, što nije odgovaralo mletačkim političkim interesima, Mleci su naredili splitskom knezu da je na lijep način udalji iz Splita, kako bi to u konačnici dovelo do njenog trajnog odlaska. Tako je kraljica Marija, pod izgovorom loših životnih uvjeta u samostanu, zamoljena 1466. godine da se preseli u Šibenik ili na neki susjedni otok. Uvrijeđena kraljica napustila je Split te preko Istre otišla kod svoje majke u Ugarsku. Ondje je boravila navjerovatnije do 1484. godine. Za sve to vrijeme bezuspješno je pokušavala da izvuče materijalnu korist od onih koje je smatrala da su joj dužni na osnovu činjenice da je bila bosanska kraljica i srpska despoina.

Kraljica Marija preselila se 1484. godine na dvor sultana Bajazida II. Od tada pa do kraja života imat će zaštitu Osmanske carevine i uživati visoki ugled na Porti. Od sultana Bajazida kraljica je tražila da intervenira da joj Dubrovnik, inače osmanski vazal, isplati zaostavštinu njenog djeda srpskog despota Đurađa Brankovića. Sultan je već u oktobru 1484. godine naredio Dubrovčanima da joj isplate tu zaostavštinu, a ako bi imali šta protiv, da dođu na Portu na ročište. Kako se to u međuvremenu nije bilo dogodilo, u martu 1486. godine sultan naređuje da se zaostavština bespogovorno isplati.

Na osmanskom dvoru Marija je ostala desetak godina, a potom se preselila kod svog daidže Manojla Paleologa u Çorluu kod Tekirdağa (današnja Turska).

Kraljica Marija posljednji se put izravno spominje 1495. godine u još jednom sporu s Dubrovčanima. Zahtijevala je od dubrovačkih vlasti da joj počnu isplaćivati srbijanski dio tradicionalnog stonskog danka, koji su Dubrovčani isplaćivali bosanskim i srpskim vladarima još od 1333. godine, a čiji je srbijanski dio, od propasti Srpske despotovine, isplaćivan srpskim manastirima Hilandar i Sveti Pavle na Svetoj Gori. Kraljica je uspjela u svojoj namjeri, ali nije dugo uživala u novim prihodima, preminula je 1498. godine. Iz pisma Ahmed-paše Hercegovića (Kosače), koje je napisao 1501. godine i adresirao na Dubrovčane, vidi se da se srbijanski dio stonskog danka od 1500. godine ponovo isplaćuje svetogorskim manastirima.

Iz biografija ovih historijskih ličnosti jasno je da bosanska kraljevska porodica nije izumrla smrću kraljice Katarine Kosače niti je bosansko plemstvo nestalo, nego sasvim suprotno, ono se prilagodilo novim okolnostima i obilato koristilo prilikama koje su se ukazivale u tada najvećem carstvu na svijetu. Neočekivano su dobili, slobodno se može reći, svjetski ugled i moć, a to su itekako znali iskoristiti. Veliki broj bosanskih plemića postali su vojskovođe, sandžak-bezi, paše… Možda je malo pretjerano reći, ali samo je sultan bio iznad bosanskih plemića u Osmanskom carstvu u jednoj značajnoj fazi osmanske historije jer je bosansko plemstvo držalo ključne pozicije u tadašnjoj osmanskoj vlasti.

Bosna je sve vrijeme postojanja Osmanskog carstva imala poseban status, a ta posebnost najviše se ogleda u činjenici da je bila ejalet koji je obuhvatao cijelu današnju Bosnu i Hercegovinu, dok su druge države bile teritorijalno rascjepkane. Uspostavljanju takvog statusa Bosne sigurno je doprinijelo i bosansko plemstvo svojim utjecajem na carskom dvoru.

 

PROČITAJTE I...

U suštini, Mustafića najviše smeta što ne može određivati šta jeste, a šta nije visoka kultura, zatim koga, u skladu s njegovom podjelom na vrijedne i bezvrijedne, treba novčano podržati, a koga ne treba nikako, te što mlade generacije ne baštine iste vrijednosti i ukuse poput Mustafića i njegove generacije.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!