Borba za otvaranje bh. mora

Ponukan problemima i nedoumicama u vezi s izgradnjom Pelješkog mosta, Enis Omerović, stručnjak za međunarodno pravo, u autorskom tekstu za Stav prepoznaje tri ključna problema koji se pojavljuju ili se mogu pojaviti u odnosu između dviju susjednih zemalja, Bosne i Hercegovine i Hrvatske

Piše: Enis OMEROVIĆ

Međunarodni ugovor o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Hrvatske, poznatiji kao Sporazum Tuđman-Izetbegović, koji je potpisan u Sarajevu 30. jula 1999. godine, predstavlja sa svoja 23 člana, uvjetno napisano, “važeći akt otkako je primijenjen, pa dok se ne donese neki novi”. Predstavlja on, također, i prijelazno ili privremeno rješenje, budući da nikada nije parlamentarno ratificiran ili potvrđen i k tome ne služi svojoj konačnoj svrsi – trajnom utemeljenju i određenju granične crte na kopnu i moru između dvaju susjeda. Slijedom toga, može se ustvrditi da je Hrvatska de facto napustila izvršenje ovog sporazuma kada je odlučila krenuti u izgradnju trajne instalacije ili građevine na moru. Ovo sve govori u prilog tezi da je pitanje razgraničenja na moru, posebno u predjelu Neumskog akvatorija i Malostonskog zaljeva, još uvijek trajno nedefinirano i neriješeno i traži ozbiljne aktivnosti i dijalog sa Zagrebom, u kojem će, doduše, neminovno biti uključene i institucije Evropske unije, budući da je Hrvatska članica ove međunarodne organizacije sui generis.

Drugu, nazovimo, poteškoću treba rješavati uporedo s prvom. Ponajprije, valjalo bi odrediti granicu na moru. Posebno u smislu kome će u konačnici pripasti vrh poluotoka Klek te Veliki i Mali Školj, nenaseljeni otočići, tačnije stijene u Malostonskom zaljevu, koje, čini se, s poluotokom Klek predstavljaju jedinstvenu geomorfološku cjelinu. Povuče li se u ovom dijelu crta ekvidistance ili linija sredine u jednom zaljevu, što je u skladu s međunarodnim pravom mora te članom 4. dvostranog ugovora, u kojem stoji da se državna granica na moru proteže “središnjom crtom morskog prostora između kopna BiH i Hrvatske”, a za svrhe razgraničenja dviju država čije obale u jednom zaljevu leže sučelice ili nasuprot jedna drugoj (poluotoci Klek i Pelješac), otuda bi sporno područje pripalo Bosni i Hercegovini. S ovim u tijesnoj vezi trebalo bi se rješavati i pitanje bosanskohercegovačkog izlaza na otvoreno more ili međunarodne vode Jadranskog i ostalih svjetskih mora u kojem dijelu niti jedna država na svijetu nema svoj teritorijalni suverenitet niti ostvaruje bilo koja suverena prava. Otvoreno more jesu područja svjetskih mora i okeana koja se nalaze izvan državnih teritorija i pružaju režim slobodne plovidbe i preleta, kao i ostale slobode inherentne otvorenom moru. Na ovom dijelu planete, a prema općem običajnom međunarodnom pravu, sve države svijeta, pod određenim uvjetima, ostvaruju svoju jurisdikciju nad plovilima koja vihore zastavu njihove države.

NE ZADOVOLJITI SE GARANCIJAMA

Upravo zbog ovih razloga, UN Konvencija o pravu mora iz 1982. godine (UNCLOS), koju su potvrdile i Hrvatska i BiH, sadrži odredbu da pri povlačenju svojih ravnih polaznih crta, od kojih se računa širina teritorijalnog mora, obalna država ne može odsjeći teritorijalno more druge obalne države od otvorenog mora ili ekskluzivne ekonomske zone, odnosno gospodarskog pojasa. Prema sadašnjem presjeku stvari, da biste iz bh. voda plovilom stigli do otvorenog mora, slijedi vam prolazak kroz unutrašnje morske vode te teritorijalno more druge obalne države, da biste prelaskom crte koja predstavlja vanjsku granicu teritorijalnog mora napustili suvereni državni teritorij Hrvatske. Dalje prema pučini, na vanjskoj granici teritorijalnog mora, nastavlja se hrvatski Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP), koji sadrži, više ili manje, sve bitne elemente isključivog gospodarskog pojasa.

Zapravo, više je no nužno da BiH izravno zahtijeva ucrtavanje tačno određene rute koja će fizički spajati bh. vode s otvorenim morem, jer se nalazi u nepovoljnom geografskom položaju zato što država ima uvučenu obalu. Imamo takve primjere Estonije i Finske u području Finskog zaljeva u Baltičkom moru u odnosu na današnju Rusku Federaciju, te Francuske u odnosu na teritorijalno more Kneževine Monako u Sredozemnom moru.

Otuda se Bosna i Hercegovina ne bi trebala zadovoljiti garancijama susjedne države o jamčenju prava ovoj državi samo na neškodljiv prolazak za sva plovila ka i iz Neuma, ili, pak, neke druge luke na državnom području BiH budući da je Neum izrazito nepodesan za gradnju veće luke koja bi, kao takva, bila otvorena za međunarodni promet. Predviđamo da bi se luka ovakvog tipa i kategorizacije mogla sagraditi na poluotoku Klek, čiji je akvatorij mnogo podesniji, posebno svojim prilazom i dubinom mora, za izgradnju međunarodnog pristaništa brodova. Ovo iz razloga jer se pravo na neškodljiv prolazak plovila vezuje za teritorijalno more, a ne i za unutrašnje morske vode obalne države. Tako bi valjalo precizno odrediti, u skladu s načelima i pravilima međunarodnog prava, ponajprije dvostranim međunarodnim ugovorom između dviju susjednih država, postojanje, poziciju, propisnu širinu, kao i pravni režim jednog takvog koridora ili plovnog puta, kojim će se, vjerovatno kroz Neretvanski i Korčulanski kanal, kretati sva plovila prema i iz BiH. Pravni režim takvog plovnog koridora morao bi se eksplicitno odrediti u pisanoj formi, zajedno s pravima i obavezama obiju ugovornih strana, a sve u skladu s međunarodnim pravom.

ZATVARANJE BH. VODA

Valja razumjeti da između prava na neškodljiv prolaz stranih brodova teritorijalnim morem neke obalne države i formiranja koridora s posebnim pravnim režimom postoji uočljiva razlika. Potonji bi najvjerovatnije prolazio kroz hrvatski teritorij, budući da bi bilo nerealno očekivati da Hrvatska u predjelu takvog koridora ostane bez svog teritorijalnog suvereniteta i integriteta. Ona je iz SFRJ svojim Pomorskim zakonikom “naslijedila” ne baš valjano povlačenje ravnih polaznih crta, posebno u predjelu rta Proizd (uz otok Korčulu), sve do jugozapadnog rta otoka Vodnjak, pokraj nešto poznatijih Paklinskih otoka (uz otok Hvar). Taj je čin utjecao na “zatvaranje” bh. voda.

U konačnici, u prilog tvrdnji da bi svaka obalna država trebala imati neometani (dakle, ne samo neškodljiv prolazak koji je odista podložan raznim ograničenjima obalne države) pristup otvorenom moru stoji konačno određenje iz arbitražne odluke Stalnog arbitražnog suda u Hagu u predmetu Slovenija i Hrvatska iz ove godine, prema kojoj je Slovenija preko fizičke poveznice njezinih teritorijalnih voda s prostorom otvorenog mora sjevernog Jadrana dobila tzv. naslanjanje svojih voda, na kojima uživa puni suverenitet, na otvoreno more u kojem su zagarantirane mnoge slobode svim državama svijeta, i obalnim i neobalnim, ali i onim s nepovoljnim geografskim položajem u odnosu na pristup moru, kojoj grupi pripada i Bosna i Hercegovina. Naime, kako je na javnom izricanju arbitražne odluke predsjednik Arbitražnog vijeća G. Guillaume izrekao: “Veza između slovenskog teritorijalnog mora i otvorenog mora jeste prostor u kojem brodovi i zrakoplovi imaju isto pravo prilaska Sloveniji kao i na otvorenom moru. Sud je identificirao područje hrvatskog teritorijalnog mora koje se nalazi uz italijanske vode, unutar kojeg će se primjenjivati poseban pravni režim. Koridor će biti otprilike 2,5 nautičke milje širok i nalazi se odmah uz granicu, prema Osimskom sporazumu, unutar hrvatskih teritorijalnih voda. Poseban pravni režim treba garantirati integritet hrvatskog teritorijalnog mora i slovenske slobodne komunikacije između svojih voda i otvorenog mora.”

Slijedi da slobodna komunikacija neke obalne države između svojih voda i otvorenog mora nije isto što i njezino pravo i obaveza na neškodljiv prolazak kroz vode druge obalne države. Stoga bi valjalo zaključiti da se prvi pojam odnosi na slobodu plovidbe i preleta ipak malo većeg opsega negoli što to pruža institut neškodljivog prolaska stranih brodova teritorijalnim morem, koji predstavlja samo nužan prolaz jer ga svaki strani plovni objekt mora obaviti najkraćim uobičajenim putem, bez prekida i odgode. Štaviše, na tom pristupnom ili priključnom koridoru došlo bi do svojevrsnog ograničavanja hrvatskog suvereniteta i nadležnosti, budući da bi to bilo u duhu tog posebnog pravnog režima koji bi išao sredinom morskog pojasa Neretvanskog i Korčulanskog kanala. Nadasve, vrijedilo bi postaviti pitanje: Da li bi hrvatske unutrašnje morske vode mogle uopće ostati tamo gdje su sada?

Prema tome, od pomorskog koridora sa specifičnim pravnim režimom treba uveliko razlikovati pojmove s kojima se u medijima vrlo olahko barata i koji ne predstavljaju nužno identične međunarodnopravne kategorije – pravo neškodljivog prolaska stranih brodova i pravo tranzitnog prolaska. Ovi pojmovi svojstveni su karakterističnim morskim pojasevima i dijelovima mora koji sada nisu osnovni predmet naše eksplikacije.

KOHERENTNA SNAGA

Kada u konačnici sve međusobno povezane stvari dobiju svoju koherentnu snagu u vidu jedne konzistentne cjeline, tek se onda otvara prostor za raspravu o nastavku gradnje stalne vještačke instalacije na moru zvane Pelješki most. Rasprava u ovom smjeru ne smije imati motiv u nerazumijevanju susjeda da ovim velikim graditeljskim poduhvatom žele povezati dva kopnena dijela, odnosno da žele povezati sjever svoje države sa svojim krajnjim jugom kvalitetnom prometnom vezom. No, ta kvalitetna prometna veza ne smije ni u kom slučaju ići na štetu interesa njihovih susjeda. Stoga bi za potrebe rješavanja prometne povezanosti Hrvatske u vidu nastavka gradnje Pelješkog mosta trebalo prvo trajno razriješiti određenje granice na moru i kopnu kroz dvostrani međunarodni ugovor o granici, koji će se primjenjivati podjednako i u dobroj vjeri od obiju strana ugovornica i koji će, nadasve, biti parlamentarno potvrđen, i u Saboru Hrvatske i u Parlamentarnoj skupštini BiH, na koji će se, u slučaju bilo kakvog spora u pogledu njegove primjene i tumačenja pojedinih njegovih odredbi, aplicirati Bečka konvencija o pravu ugovora iz 1969. Uz ovo, nužno je ustvrditi, na međunarodnopravno primjeren način, pravni režim i širinu budućeg koridora koji će predstavljati, takoreći, spojnicu između bh. voda i otvorenog mora Jadrana.

Otuda, tek nakon konačnog temeljitog, konkretnog i pravno relevantnog određenja pravnog režima koridora preko kojeg će se graditi trajna građevina, valja pristupiti znanstvenoj i stručnoj obradi teme zvana Pelješki most, koji mora ispunjavati i zadovoljiti sve tehničke karakteristike mostova koji su u svijetu već izgrađeni iznad voda s međunarodnopravnim režimom. Takvi su most Fatih Sultan Mehmet i Bosforski most u Istanbulu, koji prelaze preko voda Bosforskog moreuza, koji je pod međunarodnopravnim režimom, ili, pak, Oresundskog mosta (iako se većina međunarodnog pomorskog prometa odvija iznad podvodnog tunela) spajajući Dansku i Švedsku i koji se također nalazi nad međunarodnim plovnim putem. To znači da bi, ukoliko bi se postigla saglasnost između dviju susjednih obalnih država u ovom dijelu Jadranskog mora, u smislu da se dovrši njegova izgradnja i otvori za sav cestovni promet, most ovih gabarita morao imati određeni minimum plovidbene visine i određeni, shodno pravilima struke, minimalni raspon između stupova, bar onih središnjih, kako bi i oni veliki brodovi mogli uplovljavati u Neumski akvatorij.

PRILIKA ZA DIJALOG

BiH uvijek nekako zakašnjelo odluči sagledati određeno pitanje. Ako to i odluči učiniti, velike su šanse da će izostati jedinstveno institucionalno stajalište, tako da će pozicija ove države u odnosu na ovo važno međunarodnopravno pitanje ostati vrlo nejasna i neodređena prema vani. Uz sve to, imamo usud vrlo loše unutardržavne političke saradnje i razumijevanja stvari koje su od suštinskog interesa za cijelu državu, a ne samo za jedan njezin narod, ma koji to bio u datom trenutku. No, ako i shvatimo na vrijeme da valja uputiti diplomatsku notu, vrlo je vjerovatno da ćemo prethodno sagledati stvari izrazito superficijalno, ili one u našem tumačenju neće dobiti logičan redoslijed.

Ipak, u iščekivanju bilo kakvog određenja na strani BiH, sa ili bez Pelješkog mosta, ostat će problematika trajnog “ucrtavanja” granične crte između dviju zemalja, kako na moru, tako i na kopnu. Pitanje pristupnog koridora, odnosno spoja bh. voda s otvorenim morem, neće se samo riješiti, niti je mudro čekati međunarodnu zajednicu ili instituciju visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH (zar je on još uvijek ovdje?!) da poduzme korake u prilog zaštiti međunarodnih interesa ove države.

Ovo će biti prilika za vidjeti kolika je jakost bh. diplomatije. Još će se jedanput pokazati kakva je pozicija BiH na međunarodnoj sceni. Iz rakursa realiste – i nije tako dobra. Zahvalit ćemo to našoj vrlo postojanoj nejedinstvenosti koja je posljedica nesretnog teritorijalnog ustrojstva i pokušaja izgradnje države na osnovama etniciteta. Naša nejedinstvenost pokazat će se u nemogućnosti dolaska do jasnih i izdiferenciranih institucionalnih stavova zvanične državne vlasti – ponovno će doći do izražaja kultura sukoba i nesaradnje u Parlamentarnoj skupštini BiH (koja bi, povrh svega, mogla usvojiti deklaraciju kao politički akt, s tačno utvrđenim zaključcima u ovom smjeru), Vijeću ministara te Predsjedništvu ove države.

No, ukoliko se i otvori dijalog, možda nakon upućivanja zvaničnog neslaganja kroz diplomatsku notu, kao obliku diplomatske komunikacije, Hrvatskoj, potonja će država zasigurno imati prednost kao pregovaračka strana, ako ništa drugo, onda zbog fakta da je članica EU. Možda će taj fakt biti i presudan (budući da i EU ima prepoznati interes u kopnenom spajanju svog područja, u tome da njezina članica može bolje vršiti nadzor i kontrolu svoje državne teritorije, a sve s ciljem hrvatskog ulaska i u prostor Schengena) u uspjesima pregovaranja kao diplomatskog rješavanja nekog međunarodnog spora – a on ovdje itekako postoji, bar u dijelu teritorijalnog naslova – njega ne treba niko posebno proglašavati, suština je u postojanju neslaganja u pogledu bitnih činjenica ili u njihovom očito različitom tumačenju.

Da postoji međunarodni spor između dviju obalnih država koje dijele istočnu obalu Jadranskog mora, to nije prijeporno. Sada valja odabrati najprikladnije i najučinkovitije sredstvo za rješenje takvog spora s ciljem, ako je ikako moguće, zadovoljenja obostranog interesa. Na tom putu valjalo bi odabrati najprimjerenija sredstva za mirno rješavanje sporova od velike palete diplomatskih i pravnih sredstava koja svakoj državi ravnopravno stoje na raspolaganju. Spor se može iznijeti i pred Međunarodni sud (ICJ) u Hagu, Međunarodni tribunal za pravo mora (ITLOS) u Hamburgu, ili ga “jednostavno” riješiti putem ad hoc međunarodne arbitraže, tj. posebnih arbitražnih tribunala. No, za odluku, koja je jedini produkt potonjih pravnih sredstava, potrebno je čekati godinama, budući da ovakvi međunarodni procesi znaju biti itekako dugotrajni, ali i iznimno skupi.

U svakom slučaju, BiH će morati pronaći modus operandi glede rješavanja pitanja sa svojim zapadnim susjedom, a u kontekstu svog “približavanja” EU, pa makar to bio i zajednički tim BiH i Hrvatske za pregovore o primjeni Konvencije UN-a o pravu mora i razgraničenju na moru. Ili, možda, na generalnoj razini, određeno tijelo koje će biti sastavljeno na paritetnoj osnovi, poput Međudržavne diplomatske komisije za utvrđivanje granične crte, koja je, između ostalog, trebala riješiti granični spor na rijeci Dunav između Srbije i Hrvatske, no, istina, do sada ne tako uspješno. Sve ovo doslovno pokazuje svu složenost međunarodnog prava mora, ali i objekata u međunarodnom pravu, poglavito područja povlačenja graničnih crta.

 

PROČITAJTE I...

Treba postaviti pitanje istinskih razloga za ovakvu gužvu na političkoj sceni u Bošnjaka. Šta su uzroci ovakve atomizacije i heterogenosti, pogotovo u svjetlu toga da ne postoji ideološka profiliranost niti jednog od “novih” političkih projekata niti da izdaleka postoji mogućnost da će glasačko tijelo dobiti među Hrvatima i Srbima? Je li za ovakav “višak demokratije” odgovorna specifična politička kultura u Bošnjaka ili je u pitanju izvana podstrekivana višedecenijska kampanja stalnog traženja alternative “bošnjačkim nacionalistima”, a sve radi rješavanja “problema Bošnjaka” i njihovog neutraliziranja kao suverenog političkog faktora

Oni su sigurnosna prijetnja jer su ideološki radikalizirani, jer su bili pripadnici organizacije koju je međunarodna zajednica označila kao terorističku. Oni su vojno osposobljeni na tim ratištima, znaju kako upotrijebiti oružje za teroristička djela i uglavnom žive na području Federacije. O njima otvoreno govorimo jer im i tako želimo dati do znanja da pazimo na ono što rade i da će biti sankcionisani ukoliko bilo što nezakonito pokušaju napraviti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!