Bitka za Ukrajinu

Uvijek sam zagovarao legalizaciju oružja fudbalskim sudijama, svaki sudija mora nositi pištolj kao redovnu opremu, kao pištu i sat. Sve dok se to ne dogodi, ne vjerujem u fer takmičenje na našim prostorima. Čak bih uživao da to vidim, kako sudija prekida utakmicu i puca u zrak, a potom prilazi dosadnom gledaocu i zaprijeti mu: “Ako mi još samo jednom opsuješ mrtvu majku, raznijet ću ti čelo!” To bi bilo nešto, to bi bilo ljudski

Sjedim na sofi u svojoj hotelskoj sobi u Washingtonu DC-u i vežem pertle na cipelama. Za dva sata imat ću prezentaciju na ovogodišnjoj konferenciji “Alliance for Peacebuilding”, gdje ću predstaviti masterski program Međureligijske studije i izgradnja mira, zajednički projekt triju teoloških fakulteta u BiH: Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Sarajevu i Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta “Sveti Vasilije Ostroški” u Foči, kojeg smo razvijali uz podršku Catholic Releif Serviesa skoro dvije godine. Jesen je u DC-u i sve je nestvarno i umorno, ljudi, nebo i zgrade koje neodoljivo podsjećaju na one luksuzne nove hotele u saudijskom gradu Medini. Sinoć je kiša zarosila ulice, zastave batrgale pred naletima vjetra, ljudi su u nekoj besmislenoj mišijoj trci uskakali u metroe. Prohodao sam do Bijele kuće, svaki ljakse ima sliku ispred ovog zdanja, pa sam je i ja morao napraviti. Otišao sam i do Islamskog centra. Kada je sagrađena 1957. godine, bila je to najveća džamija na zapadnoj hemisferi. Nalazi se u aleji mnogih ambasada i prvobitno je bila namijenjena diplomatama iz muslimanskih zemalja koji nisu imali gdje ljudski džumu i ostalo klanjati. Malo sam odmorio u ugodnoj džamijskoj tišini od duge šetnje (nigdje klupe da se sjedne i dahne dušom – nema ovdje besposlice) i sveobuhvatne buke (automobila, mašina, sirena), a onda, sve šutajući šišarike i krkcajući u rukama žireve, vratio se u hotel.

Ponovo se saginjem i provjeravam jesu li mi pertle na cipelama dobro svezane. Uvijek prije javnog nastupa – u sali, učionici ili recimo u medijima – dobro zavežem pertle, da budem 100% spreman i fokusiran, da ne mislim kako mi je nešto ostalo nezavršeno. Kad pertle čvrsto stegnem, više mi ništa nije preostalo: spreman sam za bitku. Čini mi se, ako ih ne bih jako pričvrstio, da ne bih znao šta pričam, sve bih mislio na nezavezane ili razlabavljene pertle, pa bi mi se i misli razvezale i popustile. To mi je nekako ključna stvar u pripremi. Pertle, pertle, pertle… Doduše, u džamiji nemam tih problema, ali onda moram dobro navući čarape, da budu potpuno uz nogu. Bos ne bih mogao vaziti… Sve bih gledao u znojava stopala, pa bi mi se i čelo zarazilo kapima.

I tako, evo, ovog jesenjeg dana sjedim na krevetu u luksuznom hotelu Red Lion i vežem pertle pripremajući se da krenem na tu prezentaciju, kad me pogodi snažan flešbek: našao sam se u svlačionici svog lokalnog fudbalskog kluba, sjedim na klupi i presretan vežem pertle na kopačkama prije svoje prve zvanične utakmice za juniore. Rat se skoro završio, prije godinu-dvije, krenule su lige na raznim nivoima, sve su jednako uzbudljive, sve jednako pune obećavajuće budućnosti. Član sam juniorskog kluba FC Butmir i treniram u patikama, jer kopački u klubu nije bilo dovoljno ni za utakmice, ni za seniore. Mojoj majci nije padalo napamet da mi da novac za tu besposlicu koja je meni bila sve. Da mi je onda neko ponudio da budem predsjednik države ili desno Željino krilo, ne bih imao nikakvih dilema. Ali taj dan sam imao kopačke. Nabavio sam ih od Šarafcigera, kojem je sestra poslala iz Austrije. Šarafciger ne samo da nije trenirao fudbal već ga nije ni igrao, ali opet je glupe kopačke nosio godinu dana prije nego ih je odlučio sa mnom razmijeniti za neke tespihe i bedževe s kaligrafijama.

Seniorski tim bio je sastavljen od bivših i sadašnjih pripadnika Armije BiH. Bile su to istinske zvijezde izašle iz rovovskih memli na bistro nebo naselja da sijaju optimizmom, nadom i snagom. Sada se širom dezintegriranih teritorija na utakmicama susreću demobilizirani i još uvijek nedemobilizirani vojnici koji su, uslijed rascjepkanog teritorija, tokom rata bili uskraćeni međusobnog prisustva. Sve je to tako uzbudljivo i puno divnog patriotskog naboja. Naš je klub ove sezone dogurao do drugog mjesta u “Tramvaj ligi”, a ako pobijede sljedeću, idu u drugu ligu, što je za FC Butmir, prijeratnog desetoligaša, ravno Ligi prvaka. Igrat će s Famosom, koji se prije rata jednom čak borio za prvu ligu. (Kakvo poniženje za FC Famos!) Žorž, vlasnik obližnjeg lokala i veliki navijač našeg kluba, obećao je svima koji daju gol noć u njegovom lokalu, ondje su neke sirotice iz Ukrajine i… ko da go osvaja Ukrajinu.

Osvanuo je sunčan dan, onakav zbog kojih sirotinja zahvaljuje Bogu jer je to, u suštini, sve što trenutno imaju, pa onda i Sunce zbog sirotinje i sija da ne bude da nemaju baš ništa. Bitka za Ukrajinu bila je žestoka. Igrači su bili bučniji od navijača: “nazaaaad”, “dodaaaaj”, “lakše malo, ubi me”, “saaaaaam”, “okreni desno”, i onda ono neprikosnoveno golmansko: “izaaaaać”. A s kukuruzišta i obližnjih balkona galamili su mještani, urlali svoje drevne mantre: “ubi dijete, majmune rutavi”, “sudija, kurvo prodana”, “polomi ga, nije ti ga majka rodila” i slično.

Sudijama je, svakako, najgore na ovakvim susretima, svaki gol u domaćoj mreži opasan je za život, svaki svirani faul za gostujuću ekipu, ma koliko bio bestijalan, povlači dubinska geneaološka skrnavljenja. Što se mene tiče, uvijek sam zagovarao legalizaciju oružja fudbalskim sudijama, svaki sudija mora nositi pištolj sa sobom kao redovnu opremu, kao pištu i sat. Sve dok se to ne dogodi, ne vjerujem u fer takmičenje na našim prostorima. Čak bih uživao da to vidim, kako sudija prekida utakmicu i puca u zrak, a potom prilazi dosadnom gledaocu i zaprijeti mu: “Ako mi još samo jednom opsuješ mrtvu majku, raznijet ću ti čelo!” To bi bilo nešto, to bi bilo ljudski! Ovako: životinjska farma.

Ali, da se vratim utakmici. Svi iz domaćeg kluba željeli su dati gol, uzeti Žoržovu premiju, pa je tokom raznih ubačaja šesnaesterac bio pun, čak je i golman svaki put dolazio na nabačaj ne bi li, eto, i on dao gol, pa poslije trčao sporo kao lađa nazad. Samo je Arči ostajao na po centra da sasječe kontru, pošto je bio najbrži i najmanji. Ali gol je dao baš Arči pred kraj poluvremena, uzeo je loptu lijevoj gostujućoj polutki, koja kao da je malo hramala, povukao je dva metra pa onda je provukao kroz pišu desnoj polutki, koja kao da je bila malo mahmurna, i onda je zveknuo špicem u desni ugao. Nastupilo je veliko slavlje, ali igrači su šaptali: Pa neće valjda ovolišnom Arčiju da pripadne onolika Ukrajina – jazuk, brate! Završilo je 1:1 i ne sjećam se tačno daljeg raspleta, znam da nismo ušli u drugu ligu.

Sutradan smo imali utakmicu i mi juniori, a poslije jučerašnjeg spektakla bili smo nabrijani do daske. Svezao sam te kopačke i ponosno izašao na šljaku. Ali kao da sam bio na Nou Kampu. Već u prvom poluvremenu Keno, jedan agilni junior, uletio mi je klizeći i odnio me kao čunj u kuglani, oborio kao šahovsku figuru, pokosio kao da sam maslačak. Nisam znao šta me snašlo, našao sam se u zraku i onda zvonko lupio o tvrdo tlo. Sudija je svirao prekršaj. Nije me toliko boljelo, čak sam se osjećao ponosno što je na meni napravljen prekršaj, ali kad sam se podigao, osjetio sam da mi se jedna kopačka potpuno rascvjetala  ̶  kao ružin pupoljak (Je li me prenosi ili ima kod nas neki hor ilahija i kasida “Ružin pupoljak”?). Đon je bio potpuno izvaljen, rastavljen od ostatka kopačke. Utakmica je išla svojim tokom, momci su trčali, a ja sam stajao blizu centra i buljio kao gazela nad ubijenim mladunčetom u uništene kopačke. Otrčao sam do linije i obukao nekakvu, nečiju patiku, ali su joj pertle bile loše pa mi je spadala. Naposljetku me trener morao zamijeniti. U prvom poluvremenu.

U narednim godinama sam se zahodžio i batalio loptu, ali sam toliko u mašti utakmica odigrao, toliko golova zabio za slavne klubove, uglavnom Barcelonu i Arsenal, te našu reprezentaciju – da me stid zvaničnih statistika. Izađem na ulicu ili po sobi razmaknem kauče i malo onako ganjam loptu i lagano piplam, a zapravo igram derbije, ostvarujem pobjede života. Da vam ne pričam kako sam intenzivno kad nema nikoga u kući fizički proživljavao sve te imaginarne utakmice, bacao se po ćilimu kad dam gol, slao poljupce publici, padao na sedždu i slično. Sve sam te utakmice uspješno privodio kraju, rijetko gubio. I sve sam ih nadišao, zaboravio, kao što zaboravimo sve kratkotrajne naslade. Ali dok, evo, vežem pertle u washingtonskom hotelu Red Lion, pitam se hoće li se ona utakmica kad su mi se raspale kopačke iz Austrije na butmirskoj šljaki u toku svoje prve zvanične utakmice za juniore ikad završiti u mojoj glavi?

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!