BIR ILADŽ NA “PANONSKIM JEZERIMA”

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

Ulazim u Univerzitetsko-klinički centar s hrpom ljekarskih nalaza. Imam zakazan pregled kod neurologa koji bi mi, nakon što iščita nalaze, trebao reći šta i kako dalje s mojim bolnim leđima, rudarskim leđima, kako mi je rekao poslije prvog pregleda. Poznajemo se. Tamburali smo svojedobno skupa. Duhovit, dobronamjeran čovjek, dobar ljekar. Ulazim u ordinaciju, pozdravljam, a on će:

– O, evo nam starog rokera, pisca, putopisca, prekaljenog lisca, pjesnika, zavodnika i svjetskog putnika! Dobro nam došao! Bujrum, spusti se, opusti se, osjećaj se kao u “kliničkom centru”!

– Hvala, uvaženi hećime! Kahvu ne bih, pio sam već!

– Šteta! A baš sam pristavio kahvenjak! Dobro, kako hoćeš! Nego, daj mi te papire da vidim šta imamo na meniju!

Pažljivo čita, mršti se i nakon nekoliko “hm”, diže pogled i veli:

– Stvarno imaš rudarska leđa! Gdje ih ovako skrši, čovječe?

– Ja sam ti k’o Jack London. Svašta me je u životu tralo i udaralo.

– Mogu li te zvati “Bijeli očnjak”?

– Možeš.

– E, ovako stvari stoje, “Bijeli očnjače”! Ovo što vidim nije za operaciju i da se dovesti u red. A kako smo odnedavno postali primorski grad, osim kućnih vježbi, u koje ću te uputiti, i fizikalne terapije, kamo ću te također uputiti, toplo sugeriram posjete obalama panonskog mora: desetominutno ležanje u vodi, potom plivanje, ali ponajprije prsno plivanje, ne zaboravi!

Plivanje je bir iladž za tvoje deformirane diskuse!

– Hvala ti, hećime!

– Ne zahvaljuj, a naročito me ne hvali drugima! Samo ćeš mi natovariti bataljon novih pacijenata na leđa! U redu?!

– Dobro, neću.

Narednog dana ležim u vodi i uviđam da od plivanja nema ništa. Gužva je ogromna, čovjek na čovjeku. Doslovno. Ipak, ostajem u vodi kiseliti se. Ugodna je i čista, a sve oko mene, u odnosu na posljednju posjetu, a ima tome pet-šest godina, čišće, urednije i organiziranije. I vulgarnije.

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda.

Dižem se, oblačim i odlazim. Dosta je. Nisam hinjeni puritanac, naprotiv, svega sam se u životu nagledao, i ne samo nagledao, pun sam grijeha k’o raspukli šipak, ali, ne mogu više, dosta je, zaista dosta.

Izlazim iz kompleksa “Panonskih jezera” i, u povratku kući, prolazim pored obližnje Džindijske džamije. Uslijed slijeganja tla ili navodnog slijeganja, jer džamija i danas stoji kako stoji, trebala je biti srušena, a tadašnji komunistički gradski oci, kao kompenzaciju, ponudili su Islamskoj vjerskoj zajednici, kako se tada zvala, dva stana. Tome se žestoko usprotivio hadžija Mustafa Dahić, član Glavnog odbora IVZ-a, tih, samozatajan čovjek čiji je, kažu, hrabri i odlučni istup sve iznenadio, pa, nekim čudom, ili hadžijinim sebebom, džamija bi spašena.

Gledam u skromnu, ali prelijepu džamiju, prisjećam se susretanja s dobrim hadži Mustafom, naših tihih, umirujućih razgovora i pomislih kako su takvi ljudi, kakvih više skoro da nema, zapravo, pravi, istinski bir iladž, a ne ovo nešto, kako god se zvalo, što s olakšanjem i nesmiljenom odbojnošću ostavljam iza sebe.

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Emir 18.08.2017.

    Izgleda kao da je pisac ovog eseja poentu stavio na vremešnu gospođu, neprimjerenog izgleda i stava. Vjerovatno bi njegova leđa bila ozdravljena da je do njega bila hanuma umotana ko crna sarma, koja dođe na jezero da opere haljine. Očito je da ni rokeri nisu što su bili tako da bi ih se moglo nazvati hadži roker efendija ili tambur eglendija sa hanumom ispod fesa da ga čuva od sexa i stresa.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!