Bijeljina, april 1992.: Sve su bili isplanirali, čekalo se samo da “pukne”

“Tukli su me od 16 sati popodne do 4 ujutro. Desetak puta su me izvodili na strijeljanje, pa su me vraćali, sve dok se u ranu zoru telefonom nije javila Biljana Plavšić, kasnije predsjednica Republike Srpske, koja je, između ostalog, kazala da se sve mjesecima pripremalo. Na Radiju Sarajevo javili su da sam odveden. Bolje je da me sada poštede u slučaju da dođe neko iz svijeta da vidi šta se to dešava”

Krajem marta 1992. godine bilo je sasvim jasno da nam se sprema veliko zlo, ali je malo ko mogao pretpostaviti kako će to izgledati, prisjeća se Jusuf Trbić, novinar iz Bijeljine koji je prije 26 godina u ovom gradu, u kojem je bio poznat i poštovan, preživio torture i premlaćivanja od kojih se dugo liječio.

“Cijela 1991. godina prošla je u znaku priprema srpskog političkog vodstva za te buduće događaje. Mjesecima su do nas dopirale vijesti o tome da Jugoslavenska narodna armija (JNA) naoružava Srbe po selima, ali je meni, kao novinaru, bilo nemoguće to provjeriti. Onda je u Bijeljini 19. septembra proglašena Srpska autonomna oblast (SAO) Semberije i Majevice, kao ‘neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koja će se pripojiti Jugoslaviji’. Tako je pisalo u osnivačkom aktu. Odluku je donijela samo jedna stranka – SDS, i već su tada i SDA, koja je formalno bila dio vlasti, kao i SDP, bili izbačeni iz procesa odlučivanja o bilo čemu. Uslijedio je takozvani ‘plebiscit srpskog naroda’ 9. i 10. novembra 1991. godine, a vrlo brzo smo dobili jasnu poruku šta nas čeka: 29. novembra su rezervisti JNA odveli Abdulaha Kovačevića, magistra ekonomskih nauka i predsjednika Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO) u Bijeljini, iz njegove kuće u Vražićima.

Za njega se ništa nije znalo sve dok njegovo mrtvo, unakaženo tijelo nije izbačeno iz helikoptera u blizini njegove kuće 6. januara 1992. godine. Zatim su počela istjerivanja Bošnjaka s posla, najprije onih na važnijim mjestima. Ja sam u to vrijeme bio direktor Radija Bijeljina i Semberskih novina i po mene je 1. februara 1992. godine došlo 13 policajaca s automatima u rukama. Uskoro ni jedan Bošnjak, osim nekolicine koja je vjerno služila novoj vlasti, nije bio na takvom ili sličnom radnom mjestu, pa su krenula istjerivanja ostalih, sve do portira i čistača. Policija je zvanično postala ‘srpska policija’, jedinice JNA iz Hrvatske i Slovenije došle su na područje Semberije, a od 16. decembra na kapama su im, umjesto zvijezde petokrake, bile srpske zastave. Kompletan artiljerijski puk iz Ribnice je tu smješten, 4. oklopna brigada iz Jastrebarskog opkolila je Janju, ostale vojne snage razmještene su oko Tuzle, na Ozrenu, oko Zvornika, i cio kraj, kao i sva BiH, kako je to kasnije objasnio general Kukanjac, bio je pod nadzorom bivše JNA. Čekalo se samo da ‘pukne’. A na to nismo morali dugo čekati”, navodi Trbić.

BIJELJINA KAO GENERALNA PROBA

Nakon privođenja, naš sagovornik bio je bez posla, angažiran na jednom, kako kaže, “utopijskom projektu formiranja bosanske televizije” sa sjedištem u Janji. Radnici su još gajili iluzije da će sve biti drugačije, te da je rat sukob dviju vojski, a oni nikakve vojske nisu imali. Nisu ni slutili da će zločinci progoniti i ubijati civile…

Poruke koje su građani tokom marta 1992. svakodnevno dobivali, navodi Trbić, bile su sasvim jasne, ali se činilo da bosanskohercegovačka javnost i političari ne shvataju o čemu je riječ. On podsjeća da je 11. decembra 1991. godine Skupština srpskog naroda donijela odluku da se formiraju srpske skupštine općina u svim općinama u kojima žive Srbi, bez obzira na to koliko ih je. Zatim je već 21. decembra donesena odluka o formiranju Srpske Republike BiH, koja će biti u sastavu krnje Jugoslavije, tj. Srbije, bez obzira na Ustav BiH, zakone i volju drugih dvaju naroda i ostalih građana. Također, ističe Trbić, u martu 1992. godine proglašen je Ustav Srpske Republike, koji već u prvom članu kaže: “Srpska Republika BiH je država srpskog naroda i građana koji žive u njoj”, zatim se u članu 2. pojašnjava da Srpsku Republiku “čine područja autonomnih oblasti i drugih srpskih etničkih cjelina, uključujući i područja na kojima je nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu izvršen zločin genocida”, te u članu 3: “Republika Srpska se nalazi u sastavu države Jugoslavije”.

“Dakle, sve je bilo jasno, da jasnije ne može biti. Sve smo to svi gledali nadajući se da će nešto preduzeti međunarodna zajednica, pogotovo nakon referenduma za nezavisnost Bosne i Hercegovine i proglašenja samostalnosti. Ali, brzo se pokazalo da od toga nema ništa, i pakao je mogao da počne. Kad su počela masovna ubistva u Bijeljini, postalo je jasno da je naš grad izabran za pozornicu generalne probe agresije na Bosnu i Hercegovinu. Jer, tu je SDS odavno postao gospodar života i smrti, sva vlast bila je u rukama Karadžićevih sljedbenika, bili su tu srpska policija, srpska TO, dobrovoljci raznih vrsta, četnici, jedinice JNA i sva ona bulumenta naizgled paravojnih formacija iz Srbije.

Bijeljina je opkoljena srpskim selima, na granici je sa Srbijom i dugo prije toga postala je, faktički, dio Srbije, samo što mi to nismo htjeli da vidimo. Bošnjaci su postali novi Jevreji, njihovi odbornici istjerani su iz Skupštine Opštine, kao i svi službenici i ostali, privodili su ih, saslušavali, pratili, SDS je kontrolirala svaku stopu zemlje i neba i nije bilo ni najmanje mogućnosti za nekakvo organiziranje, odbranu, ni otpor. Mi smo bili kao ovce za klanje. U prvim danima aprila ‘arkanovci’, specijalna jedinica Državne bezbjednosti Srbije, počinili su mnoštvo zločina. Bila je to hladna egzekucija koja je poslala poruku svima: međunarodnoj zajednici o tome kako će agresija dalje teći, Bošnjacima da vide šta ih čeka i Srbima šta trebaju raditi. Poruku nisu ozbiljno shvatili samo Bošnjaci, dobar dio njih, i zbog toga su mnogi platili glavom”, ističe Jusuf Trbić.

U posljednjim danima marta 1992. godine napetost je rasla do krajnjih granica i zlo se osjećalo u zraku. Uvečer 30. marta bačena je bomba u jedan bošnjački kafić i počelo je pucanje, a niko od građana nije znao šta se dešava. Pročulo se da su stigli “arkanovci”, za koje se znalo jer je rat u Hrvatskoj bio u punom jeku. U noći između 31. marta i 1. aprila, prisjeća se Trbić, počele su eksplozije granata i tutnjalo je sa svih strana. Prestrašeni Bošnjaci zavukli su se u kuće, a ispostavilo se da su “srpski topovi” pucali po pustim njivama, da dodatno zaplaše stanovništvo i uvjere ih kako se negdje oko njih vode nekakve borbe.

“Bio je 2. april kad su ‘arkanovci’ upali u dvorište kuće mog punca, gdje smo boravili. Poslije smo čuli da su tada pobili desetke mirnih ljudi, bošnjačkih civila, žena i djece. Mene je u Arkanov štab odveo vojvoda Mirko Blagojević, predsjednik stranke Šešeljevih četnika, koji je poslije rata bio i zastupnik u Parlamentu BiH. Bio je u uniformi, s automatom i rekao mi je da me vodi da pozovem muslimane da predaju oružje. Umjesto u Radio Bijeljina, odveo me je pravo Arkanu u štab, u kojem je dežurao Ljubiša Savić Mauzer.

Vidio sam ondje vojne kamione i oružje, a ‘arkanovci’ su bili bezbrižni, kao da su na izletu. Vidio sam ljude koje su tukli do smrti, među njima i poznatog boksera Salku Nargalića Ćosu. Mene su tukli od 16 sati popodne do 4 ujutro. Desetak puta su me izvodili na strijeljanje, pa me vraćali, sve dok se u ranu zoru telefonom nije javila Biljana Plavšić, kasnije predsjednica Republike Srpske. Tu scenu neću nikada zaboraviti: Mauzer sluša, a onda kaže u telefonsku slušalicu: ‘Ne brinite, nećemo mi njega, znamo mi koga treba, pa mi ovo mjesecima pripremamo.’ U tom trenutku sve mi je bilo jasno. Bijeljina je generalna proba, ja sam za taj mali grad bio suviše poznat, a neko je na Radiju Sarajevo javio da sam odveden. Bolje je da me sada poštede, za slučaj da dođe neko iz svijeta da vidi šta se to dešava. Ionako nemam gdje pobjeći.”

BRISANJE TRAGOVA O POSTOJANJU BOŠNJAKA

Trbić je ipak uspio izaći iz Bijeljine, što je bio pravi poduhvat. Prvo se nekako dokopao kuće, a zatim se mjesec i po krio i najzad je uspio izaći. Nakon što je nekoliko mjeseci proveo u Bratislavi, glavnom gradu Slovačke, otišao je u njemački Duisburg, gdje se dugo liječio.

“Liječio sam se, a onda sam započeo kakav-takav normalan život. Ali, jedna me misao stalno proganjala. Naime, moja je Bijeljina ostala bez historije i bez ikakvog pisanog traga o postojanju i vjekovnom životu Bošnjaka pod tim nebom. Jer, u historiji Bijeljine ni jedan Bošnjak koji je živio u tom gradu nikad nije objavio ni jednu knjigu, osim dvije male zbirke pjesama Mustafe Grabčanovića. I to je sve. Kada su nas pobili i rastjerali, kada su nam porušili džamije, sve nam uzeli i izbrisali nas iz historije grada, izgledalo je da mi nikada tu nismo ni živjeli, da nas nije ni bilo i da to nije bilo naše. I počela je da me proganja misao da moram da se vratim i pokušam učiniti nešto da spasim bar dio našeg sjećanja. Zbog svjedočenja pred haškim istražiteljima, dobio sam stalnu vizu, ali sam je se odrekao i vratio se kući na početku trećeg milenija”, kaže naš sagovornik.

Prvi poslijeratni odlazak u rodni grad Trbiću je, ističe, bio kao ulazak u neki mračni, teški, tuđi san. Bio je to, navodi, san nekoga ko sve nas sanja, i njega i zavičaj, nekada tako lijep i svijetao, a tada pun mraka, straha i smrti: “Onda sam počeo da radim, da sakupljam činjenice, da istupam u javnosti, da govorim ono što niko drugi nije smio ili umio, jer ja sam znao da sam čudom ostao živ i zbog toga nekome nešto dugujem. I taj dug moram vratiti po svaku cijenu, jer je to važnije od mog života. Imao sam bezbroj teških trenutaka, ali, evo me, ovdje sam. Moja Bošnjačka zajednica kulture ‘Preporod’ štampa ovih dana 24. i 25. knjigu. Ja sam objavio 13 knjiga i idem dalje. Pisao sam knjige o zločinima u mom kraju, o ratnim dešavanjima, o historiji Bijeljine i Janje, o značajnim ljudima, pisao sam političke analize, eseje, rasprave, napisao sam roman o Bijeloj džamiji, četiri zbirke pjesama i antologiju bošnjačkog pjesništva Semberije, stotine analitičkih tekstova i kolumni, i sve to potpuno volonterski. I idem dalje, pa dokle dođem.”

Povratak Bošnjaka na područje Bijeljine tekao je teško i sporo. Od predratnih 35 hiljada Bošnjaka, vratilo se oko 13 hiljada, najviše u Janju. Bijeljina je danas, navodi Trbić, najtolerantnija sredina u RS-u kada je riječ o međuetničkim odnosima, a on se nada da je i sam svojim radom tome doprinio: “Za razliku od većine drugih gradova u RS-u, Bošnjaci u Bijeljini žive relativno mirno, zahvaljujući najviše gradonačelniku Mići Mićiću. Ali, ukupni ambijent je sumoran i teško se dolazi do posla, pa mladi masovno odlaze.

U čitavoj Republici Srpskoj vlada mračna, ratna atmosfera u kojoj je entitet pretvoren u pravoslavnu kvazidržavu, u kojoj sve što postoji ima svoju krsnu slavu, a ulice i ustanove nose imena četnika iz Drugog svjetskog rata ili pravoslavnih svetaca, djeca u školama uče velikosrpsku historiju, zabranjuje se bosanski jezik i vlada otvorena diskriminacija. Dodikov režim otvoreno najavljuje secesiju i novi džehennem za Bošnjake. A bosanski i bošnjački političari iz Sarajeva bore se za svoje interese i ne vide, ili neće da vide, šta se ovdje dešava. Bojim se da nas, koji još živimo u ovom tamnom vilajetu, ne čekaju bolja vremena. Očigledno je da mi, Bošnjaci, ništa nismo naučili iz vlastite historije. Da li se to promijenilo danas, to ćemo tek vidjeti.”

PROČITAJTE I...

Narod Bosanske krajine ne smije ostaviti prostora historiji da proizvoljno tumači povode i uzroke agresije, te opseg, efekte i ratne domete 5. korpusa. Stoga su činjenice istaknute u monografiji nepobitna istina kojom želimo staviti tačku na i, poručio je Malkoč

Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Izgrađen je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!