Bez katarze će Srbija biti glavni faktor rizika za mir i sigurnost na Balkanu

Kako postići da srpski narod izbriše shvatanje da državi Srbiji pripadaju sve teritorije gdje ima Srba? Kako postići da srpski narod shvati da je srpska vojska ugrožavala druge narode i da oružana borba u koju je mobiliziran srpski narod nije imala karakter nužne samoodbrane, već da je imala karakter ugrožavanja drugih? Kako postići da srpski narod shvati da je prevaren od svojih vođa? Kako postići da srpski narod svoju kritiku usmjeri prema svojim vođama te da na toj osnovi doživi katarzu kao izmirenje osjećaja samilosti prema žrtvama počinjenih zločina s osjećajima straha da se slični zločini ne ponove

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

 

Širom svijeta 22. novembra 2017. godine odjeknula je vijest o presudi doživotnog zatvora komandantu srpske vojske Ratku Mladiću, izrečena od strane Haškog tribunala za najstrašnije zločine u četirima udruženim zločinačkim poduhvatima nad nesrpskim stanovništvom tokom oružane agresije na RBiH, uključujući genocid, progone, teroriziranje, napade na civile, ubistva, istrebljenje, nasilje nad ženama, deportacije u logore, prisilno premještanje nesrpskog stanovništva, uzimanje talaca i druga zločinačka djela. U obrazloženju presude uvjerljivo je predstavljeno da je Mladićeva krivnja za najstrašnije ratne zločine neporecivo dokazana i da je kazna doživotnog zatvora pravedna, s obzirom da ne postoji teža od te kazne. Smatra se da žrtvama ne bi bila dovoljna satisfakcija ni smrtna kazna. Presuda je dobila podršku na svim stranama svijeta.

SRPSKO TRETIRANJE MLADIĆA HEROJEM I SMISAO KATARZE

Očekivano, odmah nakon izricanja presude ispoljene su brutalne anticivilizacijske reakcije iz sredina srpskog naroda u Srbiji, BiH (RS-u) i šire, gdje se, uprkos neporecivim dokazima po kojima je izrečena presuda, zločinac Mladić tretira herojem, a žrtve njegovih zločina smatraju uzgrednom, kolateralnom štetom “oslobodilačke borbe” srpskog naroda, iako je, prema dokazima na kojima je utemeljena presuda, ta “borba” bila veliki zločinački pokret u okviru koga je bilo više “udruženih zločinačkih poduhvata”. U tim reagiranjima najavljeno je da će zločinca Mladića srpski narod slaviti kao heroja, najzaslužnijeg za “očuvanje” entiteta RS.

Zbog takvih anticivilizacijskih reakcija, dobila su na značaju razmatranja o mogućnostima srpske katarze i srpske denacifikacije s ishodom: (a) da srpski narod Mladića počne tretirati zločincem koji je svojim oficirskim beščašćem osramotio taj narod i (b) da srpski narod velikosrpsku politiku i ratnu praksu počne smatrati zločinačkim pokretom. Jasno je da su vrlo teška razmatranja i predviđanja o tim mogućnostima u odnosu na zločine počinjene u ratovima na Balkanu od 1991. do 1999. godine.

Katarza se često spominje u bosanskohercegovačkoj javnosti, posebno u sredinama na strani žrtava u odbrani od oružane agresije na RBiH. To su sredine u kojima se na osnovama istine i pravde iskreno želi pomirenje i povratak prijeratnog međunacionalnog povjerenja, kako se nikada u budućnosti ne bi ponovili oružani sukobi s posljedicama stradavanja ljudi i uništavanja materijalnih dobara. Ta želja za pomirenjem i obnovom prijeratnog međunacionalnog povjerenja proizvodi težnje i očekivanja da će se dogoditi i katarza i denacifikacija.

Nažalost, u sredinama srpskog naroda uopće se ne spominje katarza kao “izmirenje osjećaja samilosti” prema žrtvama s osjećajima “straha” da se slični zločini ne ponove. S obzirom na to da se katarza uopće ne spominje, proizlazi da u sredinama srpskog naroda u RS-u i Srbiji niti ima osjećaja samilosti prema žrtvama njihovih zločina počinjenih u BiH niti se ima obzira prema rizicima eventualnih ponovnih oružanih sukoba u kojima bi stradavali ljudi i uništavana materijalna dobra. To praktički znači da je u sredinama srpskog naroda dominantna nacionalistička svijest oblikovana u vrijeme režima Slobodana Miloševića pred rat, tokom i poslije rata, te da u Srbiji i bh. entitetu RS-u uopće nema demokratije nužne za “iskorjenjivanje nacizma” kao ideologije i politike koja je dovela do zločinačke prakse za koju je, po presudi Haškog tribunala, odgovoran srpski general Mladić. Da bi se dogodila srpska katarza i denacifikacija, nužan je konstruktivan dijalog unutar srpskog naroda, pa da se na pozitivnim rezultatima tog dijaloga pokrene dijalog za unapređenje međunacionalnih odnosa u korist trajnog mira i sigurnosti.

SRPSKI NAROD LIŠEN JE SLOBODE MISLI I GOVORA

Srpski narod u BiH (RS-u) i Srbiji nalazi se pod stegama i ugrozom ekstremističkih velikosrpskih ideologa i političkih lidera. Ekstremistički ideolozi zadali su šta Srbi trebaju misliti, govoriti i pisati, a ekstremistički lideri u oblastima politike, kulture, obrazovanja, odgoja, medija i crkve praktički oblikuju stavove Srba onako kako su im zadali ekstremistički ideolozi. Dakle, među Srbima slobodni su samo velikosrpski ideolozi i ekstremistički lideri jer djeluju bez bitnih ograničenja, dok srpski narod nema nikakve slobode misli i govora jer je pod stegama strahovite prijetnje da izražavanje drugačijeg mišljenja, umjesto zadatog, bude etiketirano izdajstvom srpstva, što se sankcionira još strašnijim prezirom u komšiluku, na radnom mjestu i svim drugim sredinama srpskog društva. Zato, pitanje katarze ustvari je pitanje slobode od koje će se srpski narod udaljavati srazmjerno svojoj prinudnoj javnoj podršci ekstremističkim ideolozima i liderima koji ih vode u oblastima politike, kulture, obrazovanja, odgoja, medija i crkve. Srpski narod približavat će se katarzi srazmjerno odbacivanju stega neslobode, odnosno srazmjerno osvajanju prostora slobode misli i govora.

Srbi stradavaju zbog svoje neslobode u kojoj ga drže njegovi ekstremistički ideolozi i razni lideri. Oni kontaminiraju moralne i etičke strane svijesti srpskog naroda. Izvorište i etimologiju srpskog pozitivnog, estetičnog, moralnog i etičkog izraza iz prošlosti poznatog njihovim komšijama drugih nacija, svojom anticivilizacijskom ideologijom kontaminiraju i uneređuju ekstremistički srpski ideolozi i razni lideri. Ta kontaminacija i uneređenost prepreka je katarzi i denacifikaciji. Zato, u sredinama nesrpskih naroda Srbe treba smatrati da su žrtve neslobode u kojoj ih drže njihovi ekstremistički ideolozi i razni lideri. Prema tome, treba strpljenja i razumijevanja da se pomogne srpskom narodu da se oslobodi od stega svojih ideologa i lidera. Iz sredina bošnjačkog naroda treba otvarati prostore za suživot jer se samo tako može uvjerljivo demantirati propaganda da su Bošnjaci srpski neprijatelji. Dakle, srpska katarza zavisi i od njihovih komšija u drugim nacionalnim i vjerskim sredinama.

Katarza je pojam koji se odnosi na moralne i etičke strane svijesti u društvenim sredinama iz kojih su se ispoljile ideologije, politike i ratne prakse odgovorne za počinjene zločine u BiH. Proizlazi da je u sredinama srpskog naroda u RS-u, Srbiji i šire politička svijest kontaminirana identifikacijom sa zločinačkom ideologijom, politikom i ratnom praksom. Ta je identifikacija osnova njihovog opravdavanja zločina i prebacivanja odgovornosti za počinjene zločine sa sebe na društvene i političke faktore s kojima se identificiraju žrtve srpskih zločina. Zato, katarza u sredinama srpskog naroda podrazumijeva da se dekontaminira svijest koja se identificira s ideologijom, politikom i zločinačkom ratnom praksom, što praktički znači “pročišćavanje” otklanjanjem sadržaja kojima je uneređena ta svijest. Tako shvaćena katarza jeste put u demokratizaciju društvenih odnosa u sredinama srpskog naroda, a demokratizacija je uvjet za slobodu Srba da, bez straha da će biti etiketirani kao izdajnici srpstva, Mladića tretiraju kao zločinca, a ne kao heroja.

Čime je kontaminirana, odnosno čime je uneređena svijest u sredinama srpskog naroda u bh. entitetu RS-u, Srbiji i šire u zemljama nastalim kroz raspad bivše SFRJ? Uneređena je shvatanjem da se srpska država treba prostirati na svim teritorijama gdje žive Srbi. Uneređena je shvatanjem da je ratna praksa, s ciljem da sve te teritorije budu u sastavu Srbije, imala karakter odbrane srpskog naroda, da je u toj odbrani postojala nužda da se ubijaju ljudi i razaraju materijalna dobra i da na tim teritorijama treba uništiti sve što nije srpsko, jer život Srba s drugim narodima, kako ističu srpski ekstremisti, nije moguć, pa se u tome nalazi opravdavanje prakse progona i ubijanja nesrba, što obuhvata uništavanje svih nesrpskih kulturnih vrijednosti. To praktički znači da, po shvatanjima srpskih ekstremista, teritorije Hrvatske i BiH na kojima su se odvijala ratna dejstva ne pripadaju nikome osim Srbima, da je na tim teritorijama ugrožavan srpski narod i da za zločine počinjene na tim teritorijama nisu odgovorni Srbi, već da su odgovorni Hrvati i Bošnjaci.

PRIZNANJE KRIVICE BIO BI ODLUČUJUĆI POČETAK KATARZE

Sugeriraju se sljedeća pitanja: Kako u sredinama srpskog naroda dekontaminirati tako uneređenu svijest? Kako postići da srpski narod izbriše shvatanje da državi Srbiji pripadaju sve teritorije gdje ima Srba? Kako postići da srpski narod shvati da je srpska vojska ugrožavala druge narode i da oružana borba u koju je mobiliziran srpski narod nije imala karakter nužne samoodbrane, već da je imala karakter ugrožavanja drugih? Kako postići da srpski narod shvati da je prevaren od svojih vođa? Kako postići da srpski narod svoju kritiku usmjeri prema svojim vođama, te da na toj osnovi doživi katarzu kao izmirenje osjećaja samilosti prema žrtvama počinjenih zločina s osjećajima straha da se slični zločini ne ponove?

Sve dok srpski narod u Srbiji, bh. entitetu RS-u i šire po tim pitanjima održava postojeću kontaminiranu, uneređenu svijest, ispoljavat će samilost prema haškim osuđenicima, prema zločincima, a ne prema žrtvama njihovih zločina. Sve dok ima samilosti prema zločincima, u sredinama srpskog naroda neće biti obzira prema rizicima ponovnih oružanih sukoba, niti obzira prema rizicima od ponovnog stradavanja ljudi. Odnosno, bez samilosti prema žrtvama zločina i bez straha da se zločini ne ponove održavat će se i jačati rizici ugrožavanja mira i sigurnosti, što ne isključuje, već podrazumijeva rizike da politički sukobi eskaliraju u ponovne oružane sukobe.

Velikosrpska politika, organizirajući i usmjeravajući vojsku i druge elemente srbijanskog režima da nanosi ogromna zla drugim, nesrpskim narodima, nanijela je i veliko zlo srpskom narodu. Potvrđeno je pravilo da niko ko ugrožava drugog ne može izbjeći da ugrozi i samog sebe. Srpska su stradanja ogromna, pa se postavlja i pitanje krivnje i priznanja krivnje za ta stradanja. Vladajuća ideološka, politička, medijska, akademska i ukupna elita srpskog naroda nije spremna priznati da je upravo ona odgovorna za stradanja i srpskog i drugih naroda. Priznanje krivice bio bi odlučujući početak katarze. Nespremnost za priznanje krivice proizvodi nemogućnost ili odlaganje katarze, što ima karakter daljeg srljanja srpske elite u nove sukobe i novo stradavanje i srpskog i nesrpskih naroda. Tako se katarza ispoljava kao glavno pitanje budućeg stanja mira i sigurnosti. Umjesto da se Srbija kao najveća zemlja na Balkanu ispolji kao faktor stabilnosti i sigurnosti, bez katarze će Srbija biti glavni faktor rizika za mir i sigurnost na Balkanu i šire. Da li je to ili nije interes srpskog naroda, ocijenit će relevantna srpska elita.

Opravdano se sumnja da će srpska elita, upravo zbog odsustva priznanja krivice i odsustva katarze, i dalje pogrešno interpretirati šta je interes srpskog naroda. Narodi i države na Balkanu koji se osjećaju ugroženim zbog srpskog nepriznavanja krivice i odsustva katarze dobro znaju da im je interes da uslijedi srpska katarza, da se poboljšavaju međunacionalni odnosi, da se revitalizira kroz historiju ispoljena pozitivna praksa njihovog zajedničkog života sa Srbima, a, ako srpsko nepriznavanje krivice i odsustvo katarze dovede do ponovnih kriza s rizicima oružanih sukoba, da se bez kolebanja ugroženi narodi i države odlučno brane svim nužnim, dozvoljenim sredstvima i po svaku cijenu.

U naprijed navedenom smislu, nesrpski narodi i države nemaju alternative. Srpska ideologija i politika koja odbacuje priznanje krivice i katarzu ima alternativu: da prekine to odbacivanje i da se usmjeri u korist kulturalne emancipacije, ekonomskog, socijalnog i ukupnog društvenog progresa, u uvjetima zajedničkog života i ljudskog razumijevanja s drugim narodima i državama u svom okruženju, što bi imalo karakter katarze.

U konačnom, i katarza i denacifikacija dva su procesa istog smjera i cilja, a mogu se začeti i odvijati samo kao odraz raspoloženja srpskog naroda. Denacifikacija podrazumijeva da s vlasti u Srbiji i bh. entitetu RS-u odu sljedbenici ideologije, politike i prakse po kojoj su u ratovima od 1991. do 1999. godine od strane srpske vojske i policije izvršena najteža ratna zločinačka djela, uključujući i genocid. Ako ikada na vlast u Srbiji i bh. entitetu RS-u dođu političke snage koje se distanciraju od ideologije, politike i zločinačke prakse, to će biti znak da je u toku i katarza i denacifikacija. Dolaskom na vlast istinski demokratskih snaga bili bi suženi prostori da nacionalisti koji bi sišli s vlasti, putem medija i na druge načine, u srpskom narodu održavaju svijest podrške odgovornima za uzroke i zločinačke posljedice ratova na Balkanu od 1991. do 1999. godine, odnosno, bili bi prošireni prostori za kritički odnos i distanciranje srpskog naroda od ideologije, politike i zločinačke prakse, što bi ustvari bio proces katarze. To trebaju biti izazovi srpskog društva u cjelini, a posebno izazovi za sistem odgoja, obrazovanja, medija i utjecaja Srpske pravoslavne crkve.

PROČITAJTE I...

Neprincipijelna propagandistička šizofrenija gdje se jednog te istog političara ili stranku napada zbog defetizma i kapitulantstva kada smiruju napetu situaciju, da bi ih se onda napalo kao ratoborne huškače kada glasno poruče da državu ima ko braniti.

Sastavni dio agitacije za ujedinjenje ljevice jeste agitacija protiv saradnje s “nacionalistima”, kako se u ideološkom ambijentu ljevice nazivaju sve političke stranke s nacionalnim predznakom, tako i SDA. U uvjetima političke strukture i ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine, kakva bi god ljevica pobijedila, ona ne bi mogla uspostaviti vlast bez saradnje s nacionalnim strankama. Upravo to dobro znaju ljevičarski agitatori protiv saradnje s nacionalnim strankama, jer bi, u slučaju pobjede na izborima, za ljevicu bilo bitno eliminirati SDA, a saradnja s hrvatskim i srpskim nacionalnim strankama njima bi bila sasvim prihvatljiva

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!