Bez Bosne nema ničega

Fehim Vukotić otvorit će 6. septembra izložbu svojih slika u sarajevskoj Vijećnici. Oslikao je Dubrovnik, koji mu je vječna inspiracija. Rođeni je Dubrovčanin, a porijeklom iz Gacka. Kaže da se Bošnjaci, bez obzira na to gdje se rodili, moraju čuvati zajedno i da je razjedinjavanje po bilo kojem osnovu velika opasnost. Naglašava da u ovakvoj konstelaciji Bosna i Hercegovina Bošnjacima mora biti na prvom mjestu, a da bez Bosne nema ni Gacka, ni Sarajeva, niti ičega drugog

 

Porijeklo: Rođen sam u Dubrovniku 1953. godine i tu završavam osnovnu i srednju školu. U Dubrovniku, također, upisujem i završavam studij ekonomije. Porijeklom sam iz Gacka i s očeve i s majčine strane, imam naglašen osjećaj pripadnosti Bosni i Hercegovini i gatačkom kraju i veoma sam vezan za kraj iz kojeg potječem. Gačani su vrlo naklonjeni Bosni i svojoj državi ma gdje da žive. A mi u Dubrovniku smo svega stotinjak kilometara udaljeni od Gacka i onda smo skoro pa svake sedmice išli rodbini u Gacko i tako se taj osjećaj zadržao, a dalje se prenosio i na našu djecu. Ljubav prema rodnom kraju i domovini im ostavljamo u amanet kako bi je i oni svojoj djeci prenosili.

Od džuda do slikarstva: U životu sam se stigao baviti brojnim zanimanjima. Bavio sam se ugostiteljstvom, imao sam svoju galeriju, a trenutno mi je u fokusu slikarstvo. Kada ovako pogledam, zanimljiv se život živio, a nekako sam gledao da se sve vrijeme bavim sportom. Počeo sam trenirati džudo još u mladosti, pa sam onda kasnije nastavio i kao trener džuda. Sada treniram odličnu ekipu mladih momaka u klubu “Gladiator”. To je najbolji klub u Dubrovniku, a treniramo slobodne borbe MMA. I za slikarstvo i za sport Bog vam mora dati malo talenta, a sve je ostalo vaš rad i vaša nadogradnja. Uvijek sam volio sport, naročito borilačke sportove, tako da me ljudi i najviše prepoznaju po periodu kada sam bio u džudu. Tu sam davao sebe cijelog i na taj način smo se također istinski borili za rodni grad. U posljednjih desetak godina povezao sam se s momcima iz kluba “Gladiator” i tu dajem svoj doprinos kako bi oni nešto naučili i kako bih ih usmjerio na pravi način, da bi sport zapravo bio ono što mu je i prvobitna funkcija, rekreacija, zabava i natjecanje.

Ljubav prema umjetnosti, akvarel i akrilik: Uvijek sam u životu osjećao afinitet prema umjetnosti, naročito prema slikarstvu. I dok se nisam bavio slikarstvom, išao sam na izložbe i to me jako zanimalo. Kada sam se oženio, dobio sam malo više slobodnog vremena, više sam vremena provodio kući i onda je pomalo to krenulo. Prvo sam krenuo s akvarelom, koji je velika moja ljubav, a onda sam prešao na akrilik. Pokušao sam i s uljem, međutim, ulje nije bilo ono što sam očekivao, pa sam prešao na akrilik. Najviše sam izlagao u Dubrovniku, u Sarajevu jednom, također i u Zagrebu. Prošle godine sam imao izložbu u dvanaestom mjesecu. Izložbu koju spremamo za Sarajevo nastavak je ovog ciklusa.

Izložba u sarajevskoj Vijećnici: Izložba u Sarajevu bit će otvorena 6. septembra. Sama Vijećnica ima predivan ambijent i mislim da će se moje slike lijepo uklopiti u to. Smatram da oslikavam Dubrovnik na veoma moderan način, i to po nekim svojim vizijama, i tu stavljam neke dijelove koji su karakteristični za ovaj grad. Imam naglašen kolor, što nije teško, jer cijela dubrovačka škola koloristička je i ja sam odrastao i živio u tom ambijentu. Pošto je Vijećnica veoma specifičan ambijent, dosta je visoka, odlučio sam izložiti osam slika velikog formata, dva metra s metar i po, tako da mislim da će to biti lijepo za vidjeti u Vijećnici. Upoznat sam i s izložbama koje su do sada održane u Vijećnici. Treba ostaviti prostor da diše, ne treba ga zatrpavati slikama.

Bilo je momenata kada sam pravio izlete u neke druge teme ili ako radim nešto po narudžbi. Međutim, moja trajna preokupacija jeste grad i ja ga radim u svim mogućim varijantama. Raščlanjujem ga pa ga opet sastavljam na način kako ga vidim, osjećam i doživljavam. Jedno vrijeme sam radio samo halke, kucala koja se nalaze širom Dubrovnika, takvih ima mnogo u Bosni. Primijetio sam da ih ima mnogo u gradu, pa sam jedno vrijeme stalno njih radio. Trenutno radim koloristični dio i mislim da je to nešto što će me dosta dugo držati jer me ispunjava. Dubrovnik je sam od sebe umjetničko djelo pa je za očekivati i da se mi, dubrovački slikari, ponašamo tako prema njemu i da ga prenosimo na naša platna, a podneblje, sunce, more, tu vam je kolor neophodan i to se ne može na drugačiji način raditi. Tamne boje i tamni način izražavanja ne bi bili to što ovo podneblje zahtijeva.

Odbrana Dubrovnika i ratni period: Vidite, Bošnjaci su dali veliki doprinos u odbrani Dubrovnika, kao i cijele Hrvatske. Mi smo procentualno imali učešća u odbrani puno više od svih ostalih. U Dubrovniku je nas branitelja Bošnjaka u jednom momentu, po nekakvim procjenama, bilo i do 30 posto. Kasnije se to malo i rasplinulo, a mnogi su i poginuli. Kasnije, s početkom rata u Bosni i Hercegovini, veliki broj izbjeglica iz naših familija je iz Gacka i Istočne Hercegovine krenuo prema Dubrovniku. Onda smo se mi tu organizirali da im pomognemo kako najbolje može. Bilo je teško naći smještaj za sve te ljude, a radili smo na tome da oni ne budu ostavljeni bez dokumenata, a i registrirali smo ih kod svoje rodbine.

Više od 20 doktora medicine: Značajniji dolazak Bošnjaka na područje Dubrovnika zabilježen je početkom 20. stoljeća, naročito u dvadesetim i tridesetim godinama. Oni su u većini slučajeva dolazili kao pojedinci, a njihove porodice ostajale su u Bosni. Međutim, prije i tokom Drugog svjetskog rata, a naročito poslije, tu se doseljavaju cijele bošnjačke porodice i tu ostaju da žive. Početkom ili sredinom 1952. godine moj otac je krenuo trbuhom za kruhom i s majkom se doselio u Dubrovnik. Već iduće godine sam se ja rodio. Već treću generaciju se tu rađamo i živimo, tako da se osjećamo kao domicilni. Sada nas je više od hiljadu porodica u Dubrovniku i više od 3.500 stanovnika. Što se tiče Dubrovnika, mi se tu osjećamo jako slobodno, komotno, uklopljeni smo u društvo, i to u svakom njegovom segmentu. Ima nas u svim mogućim sferama djelovanja u ovom gradu. Mislim da je malo koja sredina pripadnike neke nacionalne manjine tako dobro prihvatila kao što je Dubrovnik prihvatio nas. U bolnicama imamo više od 20 doktora, izgleda da smo u medicini nadareni pa nas ima dosta, a sve su specijalisti medicine. Također, imate i pomoraca, sportista, advokata, u umjetnosti smo zastupljeni u više područja i mnogi su Bošnjaci dali doprinose u tom polju.

Nacionalna manjina i bosanski jezik: Kada je čovjek nacionalna manjina u jednom gradu, naravno da mu je potrebno da ta zajednica ima aktivnosti na više područja. Tu imamo Islamsku zajednicu, koja je dominantna i koja nam je, da budem iskren, i najvažnija. Imamo i političku stranku SDA, koja skrbi i o političkim problemima i angažmanu za naš narod. Imamo i vijeća bošnjačke nacionalne manjine koja imaju svoj segment kojim se bave, a tu je prvenstveno čuvanje nacionalnog identiteta, kulture i svega drugog. Nedavno smo dobili mogućnost uvođenja bosanskog jezika i kulture u školsku nastavu. To je još u začecima. Mislim da su političke i sve druge aktivnosti vrlo bitne za nacionalnu manjinu kako bi se zadržali u tom svom tradicijskom i kulturnom dijelu sa svojom maticom. Da budem iskren, mi smo jako zadovoljni.

Problemi s vlastima: Nema ih. Nikada nismo imali nikakvih problema koja god politička partija dođe na vlast. Ovdje ću navesti samo jedan primjer kako bih vam to dobro oslikao. Za vrijeme hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH potrefilo se vrijeme ramazana. Imate policijski sat u Dubrovniku, ratno je vrijeme, godina 1993. Nama vlast grada tada osigurava policijsku pratnju i autobuse koji će nas nakon teravije razvoziti po kvartovima do naših kuća.

Interesantno, sa svim strukturama koje dolaze, a i sa sadašnjom vlasti u gradu, imamo odličnu saradnju. Na nekim projektima imamo kvalitetne sagovornike i ljude koji žele da nam izađu u susret i da nam pomognu. Ni u jednom momentu se ne osjećamo da smo zapostavljeni ili da nas se zavarava u obećanjima. Zakonski i papirološki se može sve lijepo riješiti, međutim, konzumacija prava koje vam zakon omogućava skoro je uvijek u tome koliko se izborite za njih. Mi smo u Dubrovniku dosta aktivni po tom pitanju i borimo se za ono što nas sljeduje i što možemo da ostvarimo. Naravno, ne smatramo se nikakvom povlaštenom vrstom i kastom pa da nam se nešto mora ispuniti. Sve to treba da bude u skladu i s mogućnostima i potrebama grada u kojem se živi.

Vjera i odnos s Bogom: Čovjek bez vjere prazan je čovjek. Da, ja sam vjernik, praktičar i osoba sam koja istinski vjeruje u Boga i vjerujem u to da On upravlja našom sudbinom i svime što se događa. Kada je čovjek u vjeri, onda ima utočište u teškim životnim situacijama u koje svi mi dolazimo. Vjerujte mi da nema nijedan bolji način da se riješite nekakvih briga, stresova i problema kao što se to sve može riješiti kroz vjeru. Tu čovjek nađe svoj mir i nađe svoju oazu u kojoj može da se isprazni, utješi i stvori sebi neku nadu. Jer, Bog svakome od nas daje stalnu nadu u to da će mu se situacija popraviti i da će izdobriti.

Odnos s domovinom: Stalna je komunikacija s našim krajem. Nažalost, u toku agresije porušena su naša imanja i naši objekti, ali postoji intenzivan povratak i obnova objekata, a naročito nas odavde iz Dubrovnika. Mi smo još od ranog djetinjstva imali stalnu komunikaciju s našim krajem, tako da je i ljubav prema našim korijenima ostala. Iskreno se nadam da se nećemo nikad odreći svog kraja odakle smo potekli, niti onoga što je naše u tim prostorima. Posljednjih nekoliko mandata sam predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Dubrovnik i trudim se da budem što aktivniji u našoj bošnjačkoj zajednici. Također, 1990. godine sam bio jedan od osnivača SDA u Dubrovniku i njen prvi predsjednik. Koliko mogu, pomažem povratnički program u svakom dijelu mog kraja, a sve kako bih dao doprinos da se taj kraj vrati u nekakvu normalu i da ne zamre bošnjački duh u tom dijelu Bosne i Hercegovine. U stalnom smo kontaktu s matičnom SDA i gajimo jako dobre odnose. Također, mi Bošnjaci u Dubrovniku imamo bosanskohercegovačke dokumente i imamo bh. državljanstvo. Želimo da glasamo u svom kraju, želimo da glasamo za svoje kandidate i svoju stranku, želimo boljitak svom narodu i, na kraju krajeva, Bosni i Hercegovini. Mi Bošnjaci Dubrovnika smo bez ikakve sumnje veliki simpatizeri SDA, ovdje neću reći svi, ali ogromna većina sigurno. Vidite nešto, vi to koji živite u Bosni i Hercegovini možda i ne osjetite na način kao mi koji živimo van granica BiH. Ali, kada god je trebalo podržati bilo kakav projekt, kada je bio u pitanju nacionalni, kulturni i vjerski interes Bošnjaka, SDA nas nikada nije izdala niti iznevjerila.

Famozni “gatački klan”: Ma, to vam je čista izmišljotina. Stjecajem okolnosti, potrefilo se da se nekoliko sposobnih ljudi iz Gacka našlo u jednom momentu u SDA i zadovoljavali su potrebe ove stranke za određenim kadrovima. Inače, moramo jednu stvar da znamo, Gačani su prema broju stanovnika bivše Jugoslavije imali procentualno najviše obrazovanih ljudi. Mi smo i prije imali nekoliko Gačana koji su bili visoko pozicionirani, a sada se potrefilo da se nekoliko njih baš ističe. Eh sad, pričati o nekakvom gatačkom klanu pomalo je smiješno i djetinjasto. Najopasnija stvar za nas Bošnjake jeste da počnemo prebirati krvna zrnca i da se na taj način dodatno razjedinjujemo. A to ne smijemo. Bošnjaci se ne smiju dijeliti niti na Sarajlije, Gačane, Bišćane, Mostarce itd. To moramo zaboraviti. Mi smo Bošnjaci i muslimani, a sve drugo je nebitno. Onaj ko pokušava da nas prebrojava po nekoj drugoj osnovi nanosi štetu i ništa više. Da li se to radi namjerno ili nenamjerno, o tome se može diskutirati. Nama nikakve podjele ne idu u korist. To je zlonamjerna konstrukcija pojedinih ljudi kojima naše jedinstvo ne odgovara. Ja sam za to da kvalitetni ljudi obnašaju odgovorne funkcije, potrebni su nam najkvalitetniji i najbolji stručnjaci, ostalo je nevažno. Vidite, mi jesmo ponosni na svoje Gacko, kao što je i svaki čovjek ponosan na svoj rodni grad i svoje porijeklo, ali nama je na prvom mjestu Bosna i Hercegovina, jer bez nje nema ni Gacka, ni Sarajeva, ni ničega. Nama je cilj i interes jaka i kvalitetna Bosna koja ima budućnost i perspektivu.

“Pa gdje je onaj naš hodža?”: Ljudi često imaju pogrešne pretpostavke o Bošnjacima i njihovom položaju u Dubrovniku. Sjećam se da je jedne prilike naš glavni imam bio na godišnjem odmoru. Došao je neki mladi hodža da ga zamijeni. Bila je dženaza, a u Dubrovniku su dženaze, baš kao i sahrane, izmiješane. Tu dolaze i Bošnjaci i Hrvati i svi ostali koji su poznavali rahmetliju, pa su došli da mu odaju počast na svoj način. Tu su bili, znači, i Dubrovčani koji su poznavali rahmetliju, ali i nas iz Medžlisa. Kada su ugledali novu osobu koja je došla da klanja dženazu, skoro su svi uglas povikali: “Pa gdje je onaj naš hodža?” Mislim da upravo ovaj detalj na najbolji način oslikava odnose u Dubrovniku. Dubrovnik je jako kulturan grad, jako fin. Tu su ljudi navikli na razne rase, nacije i religije. A također, to su ljudi vjernici i njima ne smetaju drugi vjernici. A Bošnjaci su se dobro pokazali i kao vjernici, ali i kao kvalitetni građani koji vole ovaj grad. Na kraju krajeva, kada vi založite život za ovaj grad, a samim tim i za državu, od toga dalje nema. Kuću možete ponovo steći, imanje, auto, razna bogatstva, ali život je jedan. Mislim da smo mi Bošnjaci na taj način pokazali i svoju ljubav prema ovom gradu, a to su Dubrovčani prepoznali i danas to umiju cijeniti.

PROČITAJTE I...

ostvarenje koje bosanskohercegovačka publika željno očekuje na velikim platnima jeste dokumentarac Srbenka režisera Nebojše Slijepčevića. Ovaj film nastao je na osnovu proba predstave Olivera Frljića, koji je 2014. godine režirao predstavu o djevojčici Aleksandri Zec, koju su u decembru 1991. godine ubili tadašnji pripadnici rezervnog sastava Ministarstva unutrašnjih poslova Hrvatske.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!