Barbarski jezik stariji je od našeg

Porodice su nalik ljudima. I one mogu biti paranoične. Dovoljno je da jedan stalno nešto ponavlja. Svi se zaraze

Oprezno s jezikom i biljkama nastalim u njegovom vrtu, bile one kalemljene ili samonikle. Nikad se ne zna šta sve može biti u riječi i koliko je to moćno, kao u magijskim pričama i svjedočanstvima. “Jer barbarski jezik stariji je od našeg”, kaže se u jednom Platonovom dijalogu (barbarski jezik, naravno, čine sve one riječi koje nisu naše, a u osnovi jezika i naziva za te strance jeste, po svemu sudeći, voda, koju su tražili kao svaki žedan namjernik). Nikad nisam prestao misliti na ovo upozorenje iz Platonova Kratila. I sjetio sam ga se nedavno, na nevjerovatan način. Stojim pred kućom, kad naiđe onaj Čarlama, kao da tu stalno prolazi, ugleda me i priđe.

Pošao sam ulicom da se udaljim od radoznale komšinice, a on za mnom. I govori li, govori. Razumio sam jedino da je i on poznavao hodžu iz Kotorskog kojeg sam spomenuo u jednom kolumnističkom osvrtu. Imao sam već nekoliko razgovora na tu temu, tako da se nisam previše iznenadio. Neki su mi htjeli kazati o kome je riječ, drugi objasniti kako je to zaista bilo. Jedan ga je čak i poznavao. “Kako ćeš ga poznavati, čovječe, čuo sam tu kartašku dosjetku kad se nisi ni rodio.” Nije odustajao. “Živio je on i poslije”, reče. Na vratima Išareta me jednom dočekao jedan čijeg se imena ne mogu sjetiti i s nokta me upitao: “Jesi li ti u tim svojim istraživanjima čuo za popa Tog-i-tog koji je volio kartati? I piti?” “Jesam”, rekoh u prolazu, “to je valjda onaj čuveni jaran hodže iz Kotorskog?!”

A Čarlama priča i priča.

– To je izraz iz rauba, čovječe – rekoh mu kad sam došao do riječi, ali on se nije dao tako lahko otkloniti od ove teme.

Spomenuo sam to, onako kako sam čuo, ali ni slutio nisam da će to biti uvod u duge kartaške rasprave.

– Taj je naziv nastao davno. Ne zna se ni ko je hodža ni šta se dogodilo…

– Znam ja šta se dogodilo. Hoćeš li da ti kažem hodžino ime i od koje je porodice?

– Zaista me ne zanima.

– Vidiš, baš bi te trebalo zanimati. Neki njegovi rođaci sad su zaista moćni.

– Čovječe, o čemu ti govoriš?! Izraz je možda nastao prije stotinu godina.

– Nema veze. Porodične se uvrede pamte.

– Ne razumiješ, zar ne? Nije ovo srklet starih muhanata nego ozbiljna stvar. I opasna.

– Dobro, kaži mi kad si navalio. Koja je to porodica?

I on stvarno reče.

– Čekaj, bolan, kakve oni imaju veze?! Niko njihov nije iz nesretnog Kotorskog.

– Naravno da nije. Nije ni hodža. Poslali su ga tamo, ali čovjek je volio kartati. Sramota jedna! Ali porodica drži do sebe. Ne vole kad se to spominje.

– Nisam ga ni spominjao.

– Jesi, jesi, svi znaju o kome je riječ, a to je za njih uvreda. Nikad više niko od njih nije otišao u hodže.

– Išli su u komitetske činovnike. To im se više isplatilo.

– Sve gore od goreg!

Čarlama se, kao u očajanju, uhvati za glavu.

– I šta sad?

– Smisli nešto kako da se opereš. Inače ćeš imati neugodnosti. Znaš, i ja sam se ženidbom uvezao s njima.

Sad mi je otprilike sve postalo jasno. Neko ga iz te porodice zapitao “zna li tog i tog (tj. mene)”, a on se raspričao kako smo dobri i ko zna šta sve još. Tako je dobio svoj porodični zadatak da me upozori. Nevolja je u tome što je to daleko više od porodičnog zadatka. I tu smo se nekako rastali. On iščeznu, lijevo ili desno, ne znam ni sam, a ja se nađoh, oči u oči, s poznatim nasmiješenim starim licem.

– Tajanstveni policijski razgovori… – reče on, više kao zaključak nego pitanje.

– Nije on valjda policajac?

– Nije on, ali svi njegovi jesu. To znači da je i on.

– Jesi li i ti iz policijske porodice?!

Kako se samo nasmijao.

– Žena mi je kvalificirana za vrhunskog inspektora.

Naravno, on jeste do penzije bio inspektor. Nekadašnji dizač tegova, jak kao zemlja, sad je oprezno koračao po toj zemlji istrošenih nogu i koljena.

– Porodice su nalik ljudima. I one mogu biti paranoične. Dovoljno je da jedan stalno nešto ponavlja. Svi se zaraze. Govorio mi je kasnije u Išaretu kad sam mu ispričao šta se dogodilo.

– Neće me tužiti zbog uzrečice.

– Naravno da neće – reče s neopisivim osmijehom – valjalo bi dokazati da je hodža njihov, da nije bio takav, nego prevaren i oklevetan i ko zna šta još. Koga to zanima. To je samo povod, a oni ti zaista prijete. Govorio si ti i nešto drugo?

– Govorim što mislim, znaš i sam.

– Tu izgleda ima nešto.

Jezik, a osobito neki izrazi oblikovani u njemu mogu biti vrlo opasna stvar. Sve je to živa plazma ljudskog duha koje nismo uvijek svjesni. I de ti sad spomeni hodžu koji je volio kartati. A kakva je to priča zaista bila, ko zna. Izgleda da svi sve znaju. Jedino ja ništa. To je valjda prvi postulat filozofije čaršije.

 

 

 

 

 

Prethodni članak

Susret s kočijašem

Sljedeći članak

ŠAKOM OD STO

PROČITAJTE I...

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo: “Stoj!” Načinio sam još nekoliko koraka. “Stoj! Pucam!” Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad

Držim se svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!