Asmir Kujović: „Nema romantike u ratnim sjećanjima”

“Čini mi se da je problem modernog islama upravo u tom insistiranju na partikularnostima, odnosno, u nedostatku svijesti o tome da bi kao baštinici posljednje Božije objave muslimani trebali biti nosioci 'krovne' kulture”

Asmir Kujović je rođen 1973. godine u Novom Pazaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Od 1991. godine živi u Sarajevu. Diplomirao je na Odsjeku za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Objavljivao je u brojnim književnim časopisima, a radio je i kao novinar u listovima Slobodna Bosna, BH Dani i Walter. Bio je glavni urednik sarajevskog časopisa za književnost i kulturu Lica. Objavio je zbirke pjesama Vojni sanovnik (1997) i Zagrobni život (2000) te roman Ko je zgazio gospođu Mjesec (2002). Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen je u više antologija, pregleda i panorama savremene bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. Za roman Ko je zgazio gospođu Mjesec nagrađen je Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu u 2002. godini. Pojedini tekstovi prevođeni su mu na engleski, francuski, turski, flamanski, makedonski i slovenski jezik. Godine 2005. u Beču je objavljeno dvojezično izdanje njegove knjige izabranih i novih pjesama pod naslovom Das versprochene Land / Obećana zemlja na njemačkom i bosanskom jeziku.

STAV: Jedan ste od rijetkih pjesnika mlađe generacije koji se otvoreno i bez uzstezanja deklarira kao pjesnik “pobožne” lirike. Kakva je to poezija koja za inspiraciju ima religijske, svete istine?

KUJOVIĆ: Uz ogradu da ne spadaju baš sve pjesme koje sam napisao u “pobožnu liriku” i da je svaki od tih tekstova otvoren i za drugačija čitanja, iako bi se za sve moje pjesme moglo reći da su u nekom posrednom smislu “religiozne”, tj. da iza svake od njih stoji moralni svjetonazor na kojem je zasnovana Istina Božije riječi. Ako se u jednom hadisu kaže da je “džihad reći istinu protiv nepravednog vladara”, onda se i za one socijalne i angažirane pjesme također može reći da su zapravo religiozne. Ako se u svetim predajama kaže da je sav stvoreni svijet “knjiga Božijih znakova”, onda se i za francuski simbolizam, kako ga je razumio Bodler, može reći da je jedna “pobožna” poetika, a tako bi se i za svaku dobro iznađenu metaforu moglo reći da je “pobožna” jer posredno izražava povjerenje u smisao svijeta.

Ja pomalo zazirem od tog izraza “pobožna lirika” zato što se on u književnohistorijskom proučavanju često svodi na rubriku “propaganda” ili na nekakvu religiozno-moralnu didaktiku. Kritičari ga obično povezuju s neposrednim izražavanjem jedne uske i specifične religiozne svijesti koje se svodi na puko ispovijedanje vjere. Mislim da u mojim pjesničkim zbirkama toga ima ponajmanje. Dopalo mi se, recimo, kada je Svetislav Basara negdje rekao da je on “samo teolog koji u nedostatku interesovanja publike za teologiju pribjegava literaturi”. Kada sam u svojoj prvoj zbirci objavio neke pjesme, kakva je, recimo, Svjetiljka u zidu, jedan me je poznanik iz džamije, u pomalo zavijenoj formi, upitao kako se to ja usuđujem da “tefsirim u Kur’anu” kada je ta djelatnost rezervirana za kastu “pismoznanaca”. Neki čitaoci jednostavno nisu razumjeli da sam ja izricanjem tvrdnji u nekim stihovima zapravo samo postavljao pitanja propitujući neka metaforička značenja u nekoj vrsti “misaone igre”, kako je to zapazio Marko Vešović, jer je, prema Kur’anu, svaki vjernik pozvan da razmišlja o Bogu i ajetima Kur'ana. S druge strane, koliko god da je za vjernika težnja ka spoznaji Boga smisao ovozemaljskog življenja, u Kur’anu se naglašava i da je Allah dž.š. za čovjeka nespoznatljiv u potpunosti, barem na ovom svijetu, kako sam ja to razumio, pa se na jednom mjestu upozoravaju vjernici da ne postavljaju Poslaniku previše onih pitanja zbog kojih su neki drugi narodi u prošlosti u vjeri “zalutali”. Ja pretpostavljam da se tu radi o filozofskim pitanjima te da se tu možda aludira i na stare Grke, Perzijance ili na Hinduse, čija je vjera u Upanišadama završila u ćorsokacima metafizičkih spekulacija.

U pjesmi Suhravardi iz moje posljednje zbirke govornik iz naslova pita se na jednom mjestu: “Jesam li i ja kroz riječi Tvojih profeta / Razgonetao tek riku zlatnoga teleta ?” Čini mi se da sam u tim stihovima izrazio i bojazan spram svog vlastitog poetskog promišljanja Svetog, odnosno, uvijek ostaje pitanje da li sam, možda, razmišljajući o Bogu, nehotično stvorio sliku nekog idola, “zlatnog teleta”, koja bi Tvorca mogla samo uvrijediti? Mislim da bi isto to pitanje mogli sebi postaviti i Ibn Arebi i Hegel i Schelling, recimo, dok se prevrću u svojim grobovima, iako oni bez sumnje spadaju u mislioce koji su u otkrivanju nekih važnih istina bili nadahnuti od Boga. Recimo, jansenizam u Francuskoj, u čijem su duhovnom okrilju djelovali neki veliki duhovi, poput Blaisea Pascala i Rasina, smatran je svojevremeno za “antimistički pokret” upravo zbog toga što je insistirao na Božijoj nespoznatljivosti, na toj razdaljini između čovjeka i uzvišenog Tvorca, nasuprot monaškom misticizmu, koji je sav bio u čežnjama za sjedinjenjem s Bogom, ali u suštini je to bio samo jedan drugačiji mistički put gdje se vjernik približava Bogu kroz svijest o sopstvenoj ništavnosti i ograničenostima svojih spoznajnih moći. Kao što i prema slovu hadisa Bog stoluje “iznad sedam nebesa”, a istovremeno je čovjeku “bliži od vratne žile kucavice”, dok Njegovo Prijestolje počiva na “srcu istinskog vjernika”.

STAV: Koliko je islam kao religija, i kao kultura, naravno, bitan u određenju Vašeg pjesničkog bića?

KUJOVIĆ: U Kur’anu se na više mjesta ponavlja da je on, kao Božija knjiga, objavljen “samo zato da potvrdi ranije Božije objave”. Čitao sam upravo u Stavu jedan tekst u kojem je Eliezer Papo odnos između judaizma, kršćanstva i islama vrlo duhovito alegorijski predstavio kao nadogradnju kompjuterskih operativnih sistema, samo što je u tom tekstu previdio da danas još uvijek ima i onih muslimana koji ne poriču autentičnost sačuvanih ranijih Božijih objava. Čini mi se da je problem modernog islama upravo u tom insistiranju na partikularnostima, odnosno, u nedostatku svijesti o tome da bi kao baštinici posljednje Božije objave muslimani trebali biti nosioci one “krovne” kulture koja u sebi objedinjuje i sintetizira sve ono što je istinski vrijedno iz iskustava starijih kultura. Ne bih rekao da su muslimani imali ikakve štete od toga što su preko Ibn Rušda i Ibn Sine upoznali misao Platona i Aristotela. Prema Ibn Arebiju, postoje različiti stupnjevi raskrivanja Uzvišene Zbilje: u prvom se prisustvu ona očituje kao Bitak sam, odnosno, kao Apsolut prije nego što se počeo samoočitovati, u drugom se prisustvu Apsolut očituje kao Bog, zatim kao Gospodar, a na kraju i kao čulni svijet. Ja kroz tu Ibn Arebijevu interpretaciju vidim razlike u predstavama o nadnaravnom poretku u taoizmu, budizmu, hinduizmu i abrahamovskim monoteističkim religijama, uključujući zaratrustrizam, i zbog toga sam se pojmovima iz ovih duhovnih tradicija u pojedinim pjesmama služio slobodno i bez predrasuda. A prenosi se i da je Dželaludin Rumi kazao: “Ja se poistovjećujem sa sedamdeset i tri vjere.” Naravno da je islamski svjetonazor suštinski bitan u određenju mog pjesničkog bića, samo što se s godinama, kako sazrijevam, stalno produbljuju, proširuju i mijenjaju moji uvidi kada je riječ o pojedinim teološkim ili metafizičkim pitanjima.

STAV: Vi ste kao mlad čovjek bili pripadnik Armije RBiH i ratna ste iskustva dosta koristili u oblikovanju svog literarnog univerzuma. Koliko je rat, zapravo, obilježio Vaš život i Vaše stvaralaštvo?

KUJOVIĆ: Rat je prekinuo moje školovanje, i to mi je upropastilo život na mnogo načina, bez obzira što sam kasnije završio fakultet. Očekivao sam da će biti bolje, ali u Sarajevu za ovih 20 godina, iako sam profesor književnosti, nikada nisam mogao naći posao ni kao portir. Potrefilo se nekako, slučajno i sudbonosno, da sam kao pjesnik stasao i sazrio u tim ratnim godinama, ponajviše zahvaljujući onome što sam naučio iz zamjerki i primjedbi koje je Marko Vešović imao na račun nekih mojih ranijih pjesničkih pokušaja. Ratna je zbilja u to vrijeme bila jedini materijal na kojem sam mogao vježbati, tako da sam, razočaran neuspjehom u nekim dužim pjesničkim formama koje su me prethodno zanimale, krajem 1993. i u prvim mjesecima 1994. godine, koliko se sjećam, napisao za kratko vrijeme gomilu kraćih pjesama. Mislim da ih je bilo preko stotinu, a onda je od toga nastao rukopis moje prve zbirke Vojni sanovnik i dobar dio pjesama koje će se naći u drugoj zbirci.

Taj je rukopis 1995. godine dugo stajao kod Semezdina Mehmedinovića, koji je namjeravao da pokrene izdavačku kuću “Fantom slobode” i da objavi moj prvijenac. I tako, dok sam čekao da mi izađe zbirka, pomalo iz dosade, počeo sam pisati prozu. Potakle su me i neke lične i porodične tragedije drugova iz vojske, kao i brojne priče koje sam svakodnevno slušao u rovu. Ponešto od onog što sam iskusio i doživio u tim ratnim godinama opisao sam u nekim prozama, mada ono najgore zbilja nisam niti imam namjeru. Valjda ne spadam u autore koji uživaju u tome da javno ispovijedaju svoje bijede i poniženja.

STAV: Knjigom Ko je zgazio gospođu Mjesec razdrmali ste, svojevremeno, domaću literarnu scenu svojim odabirom da pišete o ratu i njegovim posljedicama. Zašto, po Vašem mišljenju, bosanskohercegovačka i bošnjačka književnost još uvijek nemaju veliki ratni narativ kakav je u drugim kulturama i nacionalnim književnostima sasvim uobičajen nakon završetka rata?

KUJOVIĆ: Bojim se da je to zbog toga, nažalost, što su Bošnjaci u ovom ratu poraženi i kao Bošnjaci i kao Bosanci. Rat u Bosni bio je toliko nepojmljivo užasan i sramotan da je za one koji su ga preživjeli bolno i traumatično svako sjećanje na njega. Za vrijeme rata ja još nisam bio zreo pisac niti sam znao da ću se jednog dana ozbiljnije okušati u prozi, tako da se nisam ni trudio da zapamtim mnoge zbilja izuzetno interesantne, potresne i dragocjene priče koje sam svakodnevno slušao u vojsci. Počeo sam pisati prozu tek u posljednjoj godini rata. Ne bih rekao da u mojim intimnim sjećanjima ima ičeg naročito dragocjenog, lijepog ili “romantičnog” što bi moglo poslužiti kao građa za taj neki veliki ratni narativ, a pojedine sam detalje, uostalom, već iskoristio u ovoj jednoj knjizi. Mislim da će neko ko je ozbiljan profesionalni pisac raditi onako kao što rade hollywoodski scenaristi: ako je njegov zadatak napisati roman o srebreničkoj tragediji, uzet će i najprije intervjuirati desetak ljudi koji su očevici i žrtve, a zatim polahko od sakupljene građe pažljivo konstruirati priču.

Međutim, ako su talentiranom piscu potrebne dvije godine posvećenog rada da bi napisao jedan roman, postavlja se pitanje ekonomske isplativosti njegovog truda, s obzirom da kod nas obično izdavači od pisca traže novac da bi mu objavili knjigu, a ne obratno. Mislim da je to svakako jedan od glavnih razloga. A ako već ne pišete s ambicijom da gradite nekakvu karijeru pisca, nego isključivo iz najdublje unutrašnje potrebe da izrazite sebe, onda u jednom trenutku shvatite da to možete fino uraditi i u jednoj pjesmi od četrnaest stihova te da vam za to nije potrebna neka razvučena pripovijest sa zapletima, peripetijama, preprekama i odgodama. A što se tiče romana Ko je zgazio gospođu Mjesec, svojevremeno sam možda propustio da kažem da “postmodernistička nekoherentnost” u njegovoj kompoziciji, kroz smjenjivanje tih različitih narativnih glasova, ne potječe od “nemogućnosti ontološke zasnovanosti svijeta”, kako se to kaže, nego je više u dosluhu s onom mističkom nemoći da se iskustvo Svetog vjerodostojno prenese u jeziku.

STAV: Godinama ste bili prisutni na našoj kulturnoj sceni kao urednik (časopisa za književnost Lica) i kao novinar (magazini Slobodna Bosna, BH Dani i Walter), ali u posljednjih nekoliko godina primjetno je odsustvo Vašeg javnog angažmana. Da li je ta šutnja lični izbor ili su razlozi neke druge prirode?

KUJOVIĆ: “Rječita šutnja”, što bi se reklo. Da se malo našalim. Bilo je nekada zaista tih novinskih tekstova u kojima sam uživao dok sam ih pisao, koje sam napisao s istinskim uvjerenjem da će moja riječ nekoga prosvijetliti. Zadovoljstvo mi je bilo uređivati takav jedan časopis kao što su bila Lica. S uživanjem sam možda napisao pojedine pozorišne ili filmske kritike za portal Depo, ali sam, da budem iskren, dosta toga radio i silom prilika, iz nužde. Pisanje književnih prikaza i kritika nikada me nije posebno ispunjavalo, izuzev ako je baš riječ o knjizi koja me je istinski oduševila, a pogotovo sam s velikom mukom pisao o autorima koje sam i lično poznavao. Ti honorarni novinski angažmani pogotovo su mi se smučili u vrijeme kada sam povremeno pisao za kulturnu rubriku Waltera jer sam znao čekati i po pola godine radi nekog honorara od sto maraka. Možda čovjek treba i biti mlad da bi vjerovao da njegova riječ može utjecati na nekoga ili promijeniti svijet. U vrijeme kada sam ja počeo objavljivati u novinama to je još uvijek bila neka predinternetska era, tekstovi u novinama su u to vrijeme imali zaista težinu kakvu odavno više, nažalost (ili nasreću?), nemaju.

STAV: Kakvo je Vaše mišljenje o procesu “iskrivljavanja” islama koje svakim danom jača i kakva je budućnost te religije na prostoru Bosne i Hercegovine i Balkana?

KUJOVIĆ: Ja sam ponešto o tom “iskrivljavanju islama” kazao i na večeri posvećenoj saudijskom pjesniku Ašrafu Fajadu, da se ne mogu pojedini kur’anski ajeti interpretirati na način da se trgaju iz konteksta vremena, mjesta i konkretnih historijskih okolnosti u kojima su objavljeni, a to je Arabijsko poluostrvo početkom 7. vijeka, da se propisi koji se odnose na ratnu situaciju i borbe ne mogu doslovno uzimati u mirnodopskim uvjetima, da postupke pripadnika prve zajednice muslimana koji su živjeli na jednom društvenom i civilizacijskom stupnju treba procjenjivati u odnosu na današnji stupanj, a to su sve stvari koje bi se među razumnim ljudima trebale podrazumijevati. Najžalosnije je to da oni koji već godinama prolijevaju krv u ime nekakvog “pravovjernijeg” islama nisu možda ni svjesni da su u službi najvećih neprijatelja islama. A što se tiče budućnosti, s obzirom na svu silu medijske propagande kojom nas svakodnevno zasipaju, ne vjerujem da bi islam na ovim prostorima mogao biti u nekoj ekspanziji.

STAV: Porijeklom ste sa Sandžaka, ali već desetljećima živite u Sarajevu. Postoji li kod Vas neki poseban sentiment prema prostoru svog rodnog kraja?

KUJOVIĆ: Moja je majka odrasla kod kafane “Granata” u srcu stare čaršije u Novom Pazaru, i svakako imam sentiment prema tom svijetu priča koje sam slušao na sijelima u djetinjstvu od moje rahmetli nane i starijih rođaka o nekadašnjem Pazaru, o prohujalim vremenima, o zaboravljenim adetima, poznatim čaršijskim ličnostima, evlijama… Taj me svijet po mnogo čemu podsjeća na Vranje iz romana i pripovijetki Bore Stankovića ili na svijet Andrićevih ili Somokovlijinih priča. Naravno da imam i sentiment prema uspomenama iz djetinjstva, dječaštva, srednjoškolskih dana. Očev zavičaj u Crnoj Gori ne poznajem baš najbolje, ali svaki put kada čitam neku prozu Ćamila Sijarića, Marka Vešovića ili nekog drugog pisca iz istog kraja imam dojam kao da mi je sve to odnekud poznato, jer sam kao dijete svakog ljeta išao kod tetke i amidže. Priroda iz tog kraja urezala mi se toliko snažno u pamćenju da sam i dan‑danas kada čitam o planinama, šumama, klisurama, brdima, livadama, rijekama u stanju zamisliti isključivo prizore koje sam zapamtio iz tih dana.

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!