Arapovićev zaokret ne postoji, samo je dobio bolju finansijsku ponudu

Problem s razumijevanjem “zaokreta” Adisa Arapovića kao glavne zvijezde predizbornog prijelaznog roka imaju samo oni koji su njegove bespoštedne kritike na račun vlasti promatrali i doživljavali kao visokomoralni čin, izraz zabrinutosti za tok zbivanja u zemlji, a ne dijelom projektnog zadatka u okviru njegovog dobro plaćenog menadžerskog djelovanja u CCI-a

Međustranačke fluktuacije, prelasci iz jedne u drugu stranku, oduvijek su bile temom javnih očitovanja i različitih tumačenja. Ipak, niti jedan prelazak takve vrste nije izazvao zanimanje kakvo je izazvao transfer Adisa Arapovića, koji se iz nevladinog sektora, na iznenađenje javnosti, obreo u stranačkom štabu SBB-a. Ono što je ovaj slučaj potpuno neopravdano delegiralo kao zanimljiv i neočekivan jeste način njegovog tretiranja, koji je javnosti naprosto nametnut, i to najviše od onih koji priređuju iznenađenja. I dok se prelasci iz jedne u drugu političku stranku doživljavaju kao čisto pragmatički problem uzrokovan uvjerenjem da će se kroz drugu političku stranku domoći bolje pozicije, samim tim i društvenih privilegija, prelazak iz nevladinog u vladin sektor, s obzirom da je SBB dio vlasti, javnosti se nastoji predočiti kao moralno pitanje.

Takav način tretmana uzrokovao je brojne nesporazume, istina, i neprimjerene kvalifikacije na račun samog čina. Temeljni problem u cijelom slučaju uzrokovan je, prije svega, našim nemirenjem ili odsustvom svijesti da smo postali dio globalizacijske. Svako ko hoće razumjeti društvena zbivanja, pogotovo standarde koje nameće neoliberalni svijet, treba znati da se svi društveni postupci vrednuju po bitno drugačijim skalama. U društvu koje je novac ustoličilo kao svojevrsnu zamjenu za sve tradicionalne svetinje i vrijednosti, moralno djelovanje “bespovratno” je protjerano u sferu privatnosti, mada ga ni u tom ambijentu nije poželjno odveć demonstrirati.

Problem s razumijevanjem “zaokreta” Adisa Arapovića kao glavne zvijezde predizbornog prijelaznog roka imaju samo oni koji su njegove bespoštedne kritike na račun vlasti promatrali i doživljavali kao visokomoralni čin, izraz zabrinutosti za tok zbivanja u zemlji, a ne dijelom projektnog zadatka u okviru njegovog dobro plaćenog menadžerskog djelovanja u CCI-a. Zaokret, dakle, ne postoji. Postoji samo jači motiv ili, preciznije rečeno, bolja finansijska ponuda, koju je on, naravno, prihvatio. Sve je drugo potpuno irelevantno. Taj čin u pogledu krajnjih ciljeva identičan je odluci SDA-ove četvorke ili odlukama kandidata ljevice koji se očito ne mogu dogovoriti ko je najzaslužniji da se kandidira za prvog u zemlji. Jedino što se u svim tim slučajevima za njih može pojaviti kao problem jeste da li su izabrali dobru stranu, stranu koja će pobijediti ili, preciznije rečeno, koja će im pobjedom osigurati privilegije koje vlast sa sobom donosi. Istovremeno, svi redom će držati pridike da je njihov čin satkan na uvjerenju da će baš oni, “iznutra” djelujući, pokrenuti usporeni mehanizam, da će baš oni biti “perpetum mobile” našeg evropskog puta, da će, ne kandidiraju li se i ne preuzmu li glavne konce u svoje ruke, sve poći po zlu.

Ne treba, naravno, u cijeloj toj predizbornoj priči isključiti mogućnost transfera motiviranih brigom za stanje u zemlji. Bez obzira na pragmatizam koji se lagano uvlači u sva polja djelovanja, ne samo u politiku ili ekonomiju, gdje je njegovo prirodno stanište ili sport gdje se manifestira s najvećim stepenom neutažive bahatosti i rastrošnosti, nego i u sve moguće pravce kulturnog izraza, pa čak i vjerske ustanove koje se diče sposobnim menadžerskim kadrom, minimum prostora uvijek ostaje, s obzirom na tradicionalnu ukorijenjenost patriotizma. Pitanje je samo hoće li ih glasači, pogotovo nove generacije kojima je, naturanjem raznih specijalizacija, osakaćen organ za razumijevanje cjeline, prepoznati kao takve. Tamo gdje su sve moguće mjere svedene na “isplativost”, najnakaradnije ideje i projekte javnosti moguće je predočiti kao epohalne i sudbonosne, sve druge istovremeno kao zaostale, nazadne, nepoželjne. U takvim okolnostima sasvim je moguće po BiH i njen opstanak najopasnije rabote označiti kao demagoško obmanjivanje građana; najniže šićardžijske porive predstaviti kao najuzvišenije ciljeve. Koliko je ta vrsta pronicljivosti ugrožena, najpouzdanije svjedoči višegodišnje i na javnoj sceni dominirajuće prisustvo lica čija su usta puna kritika na račun vlasti, koje istovremeno vlast, ko bi drugi, časti redovnim primanjima po osnovu angažmana u upravnim odborima, komisijama itd., a da malo ko u tom apsurdu uočava bilo kakav sporni detalj. Baš zato naredni izbori neće biti samo tek puka borba za vlast, što izbori po svojoj prirodi i jesu, nego i svojevrstan test mentalnog stanja građana BiH.

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!