Anđeo smrti Zvorničke brigade VRS: “Bila je tako lijepa…”

Livada Lažete bila je mjesto masovnog strijeljanja oko hiljadu zarobljenih Bošnjaka Srebrenice. Prije strijeljanja čuvani su u školi u Grbavcima kod Zvornika. Tamo im je poveze na oči i posljednji gutljaj vode u životu dala djevojka s automatskom puškom

Samo su dvojica zatočenika iz osnovne škole u Grbavcima kod Zvornika preživjela masovnu egzekuciju 14. jula 1995. godine. Mevludin Orić jedan je od njih. Orić je morao glumiti da je mrtav kako bi ostao živ. Njegovo svjedočenje itekako je poznato ovdašnjoj javnosti. Pričao je mnogo puta, pred sudovima, medijima, tužiteljima, istražiteljima. Nikada nije skrivao svoj identitet. Poslije pada Srebrenice, zarobljen je nakon što je upao u zasjedu kod Konjević‑Polja. Iste je večeri prebačen u Bratunac, gdje je prenoćio u autobusu ispred Osnovne škole “Vuk Karadžić”. Ujutro im je rečeno da idu na razmjenu, no, umjesto spasa, povedeni su ka Zvorniku, prema školi u Grbavcima. Bilo ih je oko dvije hiljade. Shvatio je šta će im se desiti kada su prvoj grupi zarobljenika stavili poveze na oči, dali im po čašu vode i ukrcali ih u kamione. Pet vojnika nadgledalo je ukrcavanje.

“Među njima je bila i djevojka s automatskom puškom”, pričao je. Pet minuta vožnje trebalo je do stratišta gdje su strijeljali zarobljene. Orić je pao, preko njegovog tijela palo je tijelo ubijenog njegovog rođaka. Pretvarao se da je mrtav. Sat vremena nakon početka strijeljanja, izgubio je svijest. Kada je došao sebi, bila je noć. Bageri su već kopali jamu za ubijene. Čuo je kako neko pita da li da ostave stražu. Drugi je glas odgovorio da ne treba. Nemaju koga čuvati, svi su već mrtvi. Mjesečina je obasjavala tijela pobijenih i jamu od tridesetak kvadratnih metara kada je Mevludin Orić s Huremom Suljićem, koji je također preživio strijeljanje, pobjegao u šumu. Sutradan su u putu sreli i trećeg preživjelog Smaila Hodžića. Sedam dana lutali su po šumi, bez hrane i vode, dok se nisu uspjeli dokopati Nezuka i slobode. Najmanje hiljadu muškaraca pogubljeno je iz automatskog oružja na dvjema livadama u Lažetama blizu Orahovca. Pogubljenja su vršena od sredine poslijepodneva do oko ponoći 14. jula 1995. godine. Tokom 14. i 15. jula 1995. godine žrtve su ukopane u neobilježene masovne grobnice u Lažetama. Iskopavanje grobnice povjereno je Inženjerijskoj četi Zvorničke brigade. Grobnice Lažete 1 i 2 prekopavane su između sedmog i 27. septembra 1995. godine. Nađeni su dokazi da je grobnica prekopavana, nađene su čahure, uzeti uzorci tla i polena. Nađeni su i povezi za oči.

Nakon što je stigao u Nezuk, Mevludin Orić je nekoliko puta davao iskaz o tome šta je preživio. U nekoliko navrata spomenuo je djevojku s automatskom puškom. U jednom od razgovora s istražiteljima ispričao je kako mu je djevojka s automatskom puškom stavila povez preko očiju. Kazao je i kako misli da joj je bilo žao ljudi zatočenih u sali koji su satima molili za malo vode, pa im je svima, dok su ih ukrcavali na kamione koji će ih odvesti u smrt, davala da se napiju vode. “Dok mi je davala vodu, gledao sam u nju. Nisam mogao vjerovati. Nisam mogao prestati gledati u nju koliko je bila lijepa. Bila je tako lijepa”, ispričao je Mevludin o onome što se dešavalo prije no što će mu djevojka s automatskom puškom staviti povez preko očiju. Koju godinu nakon masakra na livadi Lažete, brzo nakon rata, saznat će se ime lijepe djevojke koja je napojila zarobljene Srebreničane.

Mevludin nije znao ko je ona, ali su istražitelji došli do saznanja o samohranoj majci porijeklom iz Kalesije, koja je tokom rata s porodicom izbjegla u Zvornik. Pred početak rata u BiH radila je kao kuharica u lokalnoj tuzlanskoj brigadi JNA. Ratne godine provela je na ratištima sa suborcima Zvorničke brigade Vojske RS. Otac, majka i dvoje djece bili su izbjeglice u Zvorniku. Saznalo se i njeno ime. Vojna policajka Nada Stojanović. Prije no što je saslušana o tome šta je radila u sali i pred školom u Grbavcima, ostali osumnjičeni spominjali su njeno ime. Spominjali su i svjedoci na različitim suđenjima. O tome da je Nada Stojanović bila u školi, da je stavljala poveze i davala vodu zatočenima u školskoj dvorani, svjedočili su u Hagu u nekoliko različitih procesa njeni suborci iz Vojne policije, ali i pripadnici Zvorničke i Bratunačke brigade Vojske RS. Tako je, primjerice, vojni policajac Stevo Kostić pričao kako je jedinica brojala oko 90 vojnika te da je policajce u Orahovac poslao njihov komandant Miomir Jasikovac. “U Orahovac su otišli komandant Jasikovac, Nada Stojanović, Čedo Jović i Goran Bogdanović. Njih četvero se sjećam, ostalima nisam zapamtio imena.” Svjedok Lazar Ristić, opisujući događaje u Orahovcu, kazao je: “Poznavao sam Nadu. Nosila je kantu s vodom. S njom je bilo još policajaca. Ponašali su se kao da su tu na osiguranju.” Ristić je, svjedočeći detaljnije o tome šta je bio zadatak Nade Stojanović, ispričao: “Svi smo imali manje-više isti zadatak, da osiguramo zgradu i ljude u njoj. Bio sam u grupi s još nekoliko ljudi na ulazu. Nada je s vremena na vrijeme dolazila do nas, hodala kroz školu, pa cestom. Njena je dužnost bila, barem sam ja tako vidio, da bude na izlazu dok su ljude trpali na kamione. Možda je i vozač tog kamiona bio s njima. Vidio sam ih kako svezane ljude guraju ka kamionu. Zarobljeni su se pitali šta to znači, gdje ih odvode u tako malim grupama. Bio sam na izlazu, usredotočen na to da ih smirim. Ne znam čime su ih vezali, ali su sigurno bili vezani. Nisam u potpunosti siguran, ali vjerujem da im je Nada stavljala poveze na oči. E sad, da li je to bilo iz nekakvog poštovanja prema njima, nisam obraćao pažnju, bio sam na vratima pokušavajući smiriti te uznemirene ljude.” Ristić je kazao da su vojni policajci znali šta se desilo sa zarobljenima. Već su iste večeri znali da su svi pobijeni. Pročulo se.

 

U nekoliko je navrata i Nada Stojanović pričala istražiteljima o tome šta se 14. jula dešavalo u školi. Svaki je put negirala krivicu. Svaki je put tvrdila da nije vidjela zarobljene, da je dan provela kod jetrve Živke Đurić, koja je živjela u kući kojih stotinjak metara od škole. Svaki je put tvrdila isto – ne samo da nije stavljala poveze nego čak nije ni vidjela bilo koga od zatočenih. “Ja jesam bila u Orahovcu, ali sam bila u kući kod jetrve cijelo vrijeme. Rekli su mi, ako budem potrebna, da će me tražiti. Nisam bila potrebna, ostala sam tu i navečer se vratila u kasarnu. Toga se sjećam, a bitnijeg ništa”, stoji u iskazu Nade Stojanović. Predočeno joj je i svjedočenje civila (Mevludin Orić) koji je istražiteljima pričao o djevojci u uniformi s puškom. “Ne. Ja vam kažem i odgovorno tvrdim da sam bila, ali sam bila tu kao bolničar i kao i uvijek po zadatku i sad bila tu u kući. Stvarno ne znam. Ne znam zašto bi me on spominjao.”

Istražitelji su je pitali direktno da li je davala vodu zatvorenicima, da li im je stavljala poveze preko njihovih očiju. U iskazu Nade Stojanović stoji: “Ja… stvarno ne mogu se sjetiti. Veliki broj ljudi nigdje nisam vidjela. Odgovorno tvrdim. Ja nisam imala nikakav kontakt s nekim velikim brojem ljudi. Da sam ja poveze, ja to stvarno… Jedino da sam umrla pa oživila pa da ne znam tako nešto. Znam da sam samo jedan dan, taj prethodno što sam objasnila, bila u ambulanti i kod te jetrve. Navečer sam otišla s vozilom koje je bilo parkirano na istom mjestu, a stvarno šta se dešavalo, ja ne znam. Mislim, ne mogu da izmišljam neke stvari, ono čula-kazala. Znala sam da ima zatvorenika, ali idu u Batković, ja tu nisam bila potrebna. Ali ja stvarno nikog nisam vidjela, da ga ja vidim, s povezima nekakve ljude, to stvarno nisam.” Nada Stojanović kazala je kako je za ubistva zarobljenika čula u Zvorniku, mjesec dana kasnije. Pročulo se. Kazala je još jednom kako u školi nije vidjela zarobljene, da je samo čula da se priča da će doći zarobljenici i da će odatle ići na razmjenu u Batković. “Nisam, uopšte nisam vidjela da neko dolazi. Vidjela sam da se nešto događa i od drugih sam čula da ima nekih ljudi, da je razmjena, koji idu u Batkoviće i da smo to jednostavno zbog toga. Zato nisam smatrala da sam potrebna tu baš.” Nakon nekoliko sati ispitivanja, istražitelji su upitali još jednom da li je stavljala poveze na oči, davala vodu, a onda pomagala zarobljenima da uđu u kamione. “Odgovorno tvrdim da nisam niti bih sa svojom pameti i danas i uvijek i nakon deset godina i prije deset godina i dvadeset i šta ja znam. Nikad nikom ne bi nažao učinila. Niti bi nešto uradila što je loše. Ne bih ubila pileta, a kamoli čovjeka.”

Postratne godine Nada Stojanović provela je u Zvorniku. Razočarana, siromašna. Pričala je da se osjećala prevarenom, pogotovo nakon što su u Hag isporučeni ključni optuženici za masovna strijeljanja zarobljenih. “Jer su se oni odrekli nas. Oni su nas bukvalno istjerali s posla, ostali smo bez posla. I oni su se tada ogradili, gospoda. Da smo mi uvijek niko i ništa bili tu. Kao samohrana majka, ja sam ostala bez posla. Nikad niko i nije pitao, samo su se ogradili i to je sve.” Pričala je i da je pokušavala zaboraviti. “Jednostavno nemam ništa. Nastojala sam sve ove godine da sve to zaboravim, nekim dijelom i jesam, bilo šta u ratu…” Pokušava zaboraviti i Mevludin Orić, ali ne uspijeva. Živi u Ilijašu. Porodica mu je razorena, bivša supruga ne živi više s njim. Teško je psihički oboljela. Mevludin je ostao s troje djece. Imao je velikih problema zbog alkohola. Izgubio je cijelu porodicu u Srebrenici. Od oca su mu ostale samo dvije kosti koje još uvijek ne želi sahraniti u Potočarima. Sve dok ne sklopi cijeli skelet. Nada Stojanović više nije živa. Prije nekoliko godina pred njenom kućom osvanula je crna smrtovnica. Zalijepljena na banderu. Obavještenje rodbini i prijateljima da je Nada Stojanović preminula nakon duge i teške bolesti. Umrla je 14. jula.

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!