Amina Šiljak-Jesenković: Idemo na entuzijazam i na mišiće, idemo na inat

A šta je Bošnjacima Turska? Tu bih već mogla spekulirati o nekih četiri miliona odgovora (ako kažete da nas nema toliko na popisu, znam, ali ima Bošnjaka s po dva-tri mišljenja, pa presvuku kad zatreba). A ako mene pitate, mi smo jedne drugima prijateljice

Nedavno je objavila knjigu s temom iz svog doktorata pod naslovom Osmanske ljubavne mesnevije i njihovi odrazi u stihovima bošnjačkih divanskih pjesnika. Dr. Amina Šiljak-Jesenković jedna je od naših najznačajnijih znanstvenica iz oblasti orijentalistike. Rođena je u Sarajevu 1965. godine. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu magistrirala je na lingvistici i doktorirala na književnosti, a zaposlena je na Orijentalnom institutu kao naučni saradnik – turkolog. Njena knjiga Nad turskim i bosanskim frazikonom 2004. godine nagrađena je kao najbolje djelo iz oblasti nauke objavljeno 2003. godine od Udruženja izdavača i knjižara BiH. Jedna je od rijetkih prevoditelja s turskog jezika koja svome poslu pristupa akribično, s odgovornošću i iskustvom znanstvenika. Trenutno se prihvatila prijevoda djela Junusa Emrea, kojega će izdati Orijentalni institut Univerziteta u Sarajevu pod pokroviteljstvom TIKA‑e, a za Stav se povjerila da se na to pripremala dvadesetak godina. Međutim, osim sa znanošću, Šiljak-Jesenković uspješno se bavi i publicistikom, prije svega temama iz kulture, koje su joj po prirodi najbliže. Njezini će prijatelji reći da nema “dlake na jeziku”, a opet da je nevjerovatno širokogrudna u dijeljenju prijateljstva i ljudskosti, baš kao što i priliči nekome ko se bavi temama ljubavnih mesnevija.

 

STAV: Doktorirali ste na osmanskim ljubavnim mesnevijama i njihovim odrazima u bošnjačkoj književnosti. Što ste otkrili, a da je bilo nepoznato na ovu temu?

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Kod nas je, nažalost, bilo nepoznato puno toga iz ove oblasti. Na još veću žalost, bez obzira na moja istraživanja, većina rezultata do kojih sam došla ostat će nepoznato, unatoč činjenici da je već objavljena jedna moja knjiga o referencijama i aluzijama na desetine djela u književnostima muslimanskih naroda napisanih u formi mesnevije na temu ljubavi (Ljubavi) (a ja sam odabrala devetnaest tema ljubavnih narativnih spjevova i obradila čak i po desetak djela na neke frekventnije teme, poput spjevova o Jusufu i Zulejhi, Lejli i Medžnunu i sl.) koje sam registrirala u stihovima bošnjačkih pjesnika koji su pisali na turskom jeziku, i da će, kada to materijalne prilike budu dozvoljavale, biti objavljene još dvije knjige. To će ostati nepoznato jer, nažalost, ljudi nemaju volje, navike, potrebe da čitaju. Ostat će nepoznato, jer dok god rezultate naših istraživanja čita samo uski krug kolega u našoj znanstvenoj oblasti, dok god za rezultatima naših istraživanja ne posežu i komparativisti, i historičari bošnjačke književnosti, i historičari umjetnosti, i znanstvenici u oblasti islamskih studija i islamske civilizacije, i autori udžbenika maternjeg jezika i književnosti, dok ih god ne čitaju i analitički i kritički ne promišljaju i ne prenose onima koje podučavaju, rezultati našeg rada ostat će nepoznati.

Naravno, ovdje ne mislim samo na svoj rad, ovdje generalno mislim na rezultate znanstvenih istraživanja svih članova akademske zajednice, a osobito onih u oblasti humanističkih znanosti, i prvenstveno na rezultate istraživanja mojih kolega u Orijentalnom institutu, kao i kolega s Filozofskog fakulteta. Generalno, premda su djela o kojima sam pisala pojedinačno bila poznata i objavljena u oblasti turkoloških studija, nedostajao je jedan sintetički pristup toj literaturi, gdje se na osnovu ogromnog korpusa moglo doći do jedne proppovske analize, utvrđivanja modela u ovim narativnim spjevovima, što će dovesti do razotkrivanja semiotičkih slojeva teksta s jedne strane, i u metatekstu kazati o odnosu teksta, prototeksta i hiperteksta s druge strane, te ukazati na jedinstvo označenog u književnom, likovnom i gnostičkom znaku, simbolu ili iskazu, odnosno dokazati ga. Ukratko, tu sam pomakla granicu u odnosu na ono što je dosad urađeno u oblasti turkoloških studija. Međutim, rezultati mojih istraživanja ostaju na lokalnoj razini, jer i ono što je od tih rezultata zasad objavljeno objavljeno je na bosanskom jeziku, i time dostupno relativno malom broju zainteresiranih u užoj znanstvenoj oblasti. Naravno, ovakav pristup mi je više od vlastitog truda omogućila datost da se kao čitalac i istraživač, odrastao na evropskoj, zapadnoj književnoj tradiciji, ne odričem ni tradicijske ni identitarne osviještene pripadnosti kulturnom krugu koji je područje mog znanstvenog bavljenja.

 

STAV: Kako se motivi ljubavnih mesnevija prelijevaju u bošnjački kulturni kontekst, odnosno kakav su to specifičan duhovno-ljubavni zanos unijeli naši pisci u taj kanon?

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Najprije, moram naglasiti da djela bošnjačkih pisaca osmanskog perioda ukazuju na njihov veoma ozbiljan uvid u književne tokove njihovog vremena te književna djela njihovih prethodnika. Da pojednostavim: kada pronađete referenciju na neki lik ili događaj iz neke od ljubavnih mesnevija u jednom stihu bošnjačkog pjesnika, vama je jasno da je on u tom stihu sabio svoja čitalačka iskustva, svoju impresiju jednoga ili više djela (gdjekad možete prepoznati konkretno o kojem se konkretnom autorskome spjevu na određenu temu radi) i, recikliranjem poznatoga, iznio vlastito intelektualno, duhovno ili emocionalno iskustvo, posvjedočio ili nadogradio istinitost već rečenoga. Time svaki od ovih autora kroz poetiku Jednosti potvrđuje svoj identitet u pripadnosti ovom kulturnom kodu, potvrđuje svoju pripadnost civilizaciji Istine kao izvanvremenskoj, izvanteritorijalnoj, izvanjezičkoj, izvanetničkoj kategoriji. Njegove granice nisu ni granice njegove kasabe, ni pokrajine, ni imperije, to nisu ni granice “Islamskog svijeta”, ni vremena od dolaska “Pečata poslanika”, prostori po kojima putuju njihovi junaci sežu od Kine do Bizantije, do zemalja Zapada, u njihovom vremenu jednako su prisutni i poslanik Adem, i Jusuf, i Aristotel, i Sokrat, i Platon, i Aleksandar, i Ibrahim, sin Edhemov, i ermenska princeza, i indijski vladar, i kineski car. Nije problem u tim bošnjačkim pjesnicima i nije problem samo u jezicima na kojim su pisali, a koje većina Bosanaca ne razumije, problem je u našem nerazumijevanju njihovog koncepta, njihovog svijeta. Naime, ako su naše granice granice naše mahale, granice nas Hercegovaca, Sandžaklija, Sarajlija, Zeničana, Tuzlaka, Fočaka, nas balija, vlaha i šokaca svih naroda i narodnosti, nas vjernika i vjeromrzaca, građana i seljaka, starosjedioca i došljaka, ovdašnjih liberala i konzervativaca, ljevičara i desničara, što svu energiju trošimo u nastojanjima da vlastitu superiornost dokažemo kroz inferiornost drugoga, da ga sravnimo sa zemljom, mi se ovom društvu “mrtvih pjesnika” ne možemo ni približiti, a kamoli razumjeti njihov svijet i posvjedočiti da su oni i danas, stoljećima poslije, živi.

 

STAV: Koliko je toga iz bošnjačke književnosti na orijentalnim jezicima ostalo neprevedeno?

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Jako puno. Međutim, i ono što jeste prevedeno, rekla sam, stoji u policama bosanskih knjižara i biblioteka, stoji u policama našeg Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu, u našim izdanjima, u našim časopisima… S druge strane, prenosi se, prepisuje, gdjekad i bez navođenja izvora ono što je stoljeće prije nas prepjevao Bašagić, ili nakon njega Handžić, Sikirić, eventualno koji prijevod Mušića. Kao da smo nakon šezdesetih godina prestali prevoditi našu književnu baštinu na arapskom, turskom i perzijskom jeziku. Sad nas je puno više, bujrum, potražite naše radove, naše knjige… Reagirajte na ono što radimo, kudite nas da se popravljamo, da se branimo, hvalite nas da imamo motiv, a i sredstva dalje objavljivati.

 

STAV: Možemo li onda uopće govoriti da imamo cjelovitu sliku bošnjačke književnosti?

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Naravno da ne možemo. Ne samo da nemamo cjelovitu sliku bošnjačke književnosti već mi nemamo ni cjelovitu sliku bosanskohercegovačke književnosti. Ako se ponašamo po principu “ne razumijem šta piše, dakle ne postoji”, ako isključimo sve što je na jezicima koje ne razumijemo, ako isključimo baštinu na ova tri jezika kojima se mi bavimo, ako isključimo latinski, ladino…, mi se svodimo na to da do 19. stoljeća imamo tek pismenost. Zaboga, pa to bi bilo isto kao da podrugovljujemo, primjerice Hemona, koji sad piše na engleskom, da oduzimamo bosanski identitet pripadnicima akademske zajednice koji svoje radove pišu na jednom od svjetskih jezika. No, da se vratim ovoj književnosti na arapskom, turskom i perzijskom: možemo mi ponuditi prijevod, ali prije toga nužno je ponuditi teorijski okvir, kontekst, ključ po kojem bi se ova prilično kompleksna književnost mogla s razumijevanjem čitati. Naravno, mi se ovdje imamo i nasloniti na naše prethodnike: profesora Fehima Nametka, profesora Esada Durakovića, rahmetli Bećira Džaku, rahmetli Džemala Ćehajića… Naravno, nije posljednja riječ znanosti ono što su napisali Bašagić, Handžić, Balić, Šabanović… Ako ih negdje argumentirano pobijemo, nismo počinili svetogrđe. Tek, ako neko nadogradi, pobije moje mišljenje, dokaže drugu perspektivu, ja ću mu biti zahvalna. Nova, puno brojnija generacija istraživača već uveliko u svojim radovima i knjigama nudi te upute, teorijskim raspravama otvara ove knjige i daje prijevode. Međutim, najčešće čitaoci naših radova jesu ljudi iz uže znanstvene oblasti, a ako ih pročitaju kolege arabisti ili iranisti, i još napišu neki prikaz, ili pak neko od kolega koji se bave lingvističkim istraživanjima, to je već na granici čuda. Ja sam presretna ako nekome ko nije u mojoj znanstvenoj oblasti objasnim, prikučim književnost kojom se bavim. Naravno, ne smatram da činim ništa veliko, ja mu samo dajem njegovo pravo, dajem mu njegovo naslijeđe, i bosansko, i bošnjačko, i ono ljudsko, i ono što prelazi granice njegovih zemaljskih identiteta. I zahvalna sam ako neko to što je moja obaveza prema njemu znade prihvatiti.

 

STAV: Jeste li zadovoljni količinom prevođenja s bosanskog na turski i obrnuto?

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Nisam. Da sam zadovoljna, da mislim da je dosta, valjda bih i ja radila neki drugi posao. Jako smo počeli, jako učimo. Tek nekih sto trideset i koju godinu. Ogromna zajednička književna baština, ogromna i veoma raznolika književna produkcija u Turskoj, pojavljuju se novi, zanimljivi pisci, klasici stoje neprevedeni, potom književnost na turkijskim jezicima, recimo, veoma malo znamo ili ne znamo gotovo ništa o azeritskoj, turkmenskoj, uzbečkoj, kirgiskoj, kazaškoj, ujgurskoj, gagavuskoj književnosti… Izdavači traže provjereno, sigurno ime, svijet potvrdio Pamuka i Šafak, a mene boli što kao književni prevodioci, historičari i teoretičari malo prihvatamo izazove: istražiti, prepoznati i predstaviti nešto čiji kvalitet još nije dobio potvrdu kakvoga velikog brata. Boli me što još uvijek nismo postali autoriteti čiji će sud o nekom književnom djelu biti relevantan u regiji, ili čak u svijetu.

 

STAV: Imamo li uopće dovoljno stručnog kadra za taj posao?

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Imamo dosta svršenika turkologije. Međutim, sa solidnim znanjem koje ponesu sa studija ne upuštaju se u književno prevodilaštvo. Nemaju iskustva, nastava nije koncipirana tako da im se nastavnici u tom polju mogu dovoljno posvetiti, da mogu pojedinačno raditi s njima. Kolege koje su u nastavi daju tim mladim ljudima temelje, ti ljudi daju sve od sebe. No, studenata je puno, predmeta puno, nastavnika malo… Priču o moratoriju na zapošljavanje znate. I bolonja je učinila svoje. S druge strane, prevodilački zanat zahtijeva puno vremena, puno čitanja i na jeziku izvorniku i na jeziku cilju, puno truda, poznavanje teorije prevođenja, stilistike, pravopisne norme i jezika izvornika i jezika cilja, različitih registara, niz drugih znanja i vještina, a toj djeci valja od nečeg živjeti. Od književnog se prevođenja niko nije puno hljeba najeo i izdavači ne mogu prodati knjigu, s druge strane, na sajmovima se prodaju izdanja iz susjedstva, izdanja koja ovdje nisu oporezovana… Ukratko, da naši izdavači traže, hoće i mogu platiti prevodilačke usluge koliko one zaista vrijede, da mogu prodati svoja izdanja u Zagrebu i Beogradu, da pokrenu prevodilačke radionice na kojim bi mladi ljudi mogli naučiti praktično ovaj zanat, bilo bi bolje. Časopisi, pak, ne plaćaju honorare ni za znanstvene radove, a kamoli za književne prijevode. Sretni smo ako nešto uopće izlazi. Dakle, idemo na entuzijazam i na mišiće, idemo na inat.

 

STAV: Kako se osjećate kada detektirate loš prijevod i, na koncu, ne bi li kvalitetan i vjerodostojan prijevod trebali tretirati kao autorsko djelo? Pitam Vas to zato što primjećujemo da izdavači sve češće angažiraju prevodioce sumnjive stručnosti, koji znaju i unakaziti original.

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Osjećam se loše. Fizički. Osjećam se još lošije kad se ne mogu kritički osvrnuti na loš prijevod, jer, taj osvrt tretira se kao lični napad. Nemam ja problema s ličnim, ne dajem sebi za pravo da ikog lično napadam, grdim, pogotovo što je taj neko uložio trud. Mislim da to dokazujem što sam spremna pomoći svim kolegama koji me pitaju za savjet, što sam iskreno zahvalna, recimo, Madži, Aidi, Zehri ili Sanji kada me pitaju za neko prevodilačko rješenje. Međutim, s druge strane, znam, nažalost, prevodioci se i u obuci i u trudu ponašaju u skladu s pravilom: “Koliko para, toliko muzike”. Obraz je vrlo često zanemarena kategorija, profesionalna čast. U tom slučaju i Google Translate postaje relevantan prevodilac, kad elektronsko polje postane električna livada, a odsustvo svijesti o BoguBožije neznanje.

 

STAV: Što mislite o prijevodima s engleskog, bilo kojega orijentalnog pisca i duhovnog velikana?

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Isto što i puknutoj kahvi, našoj ratnoj puci. Od tih prijevoda me boli stomak. Dok ne dođete do tog engleskog prijevoda, ne znate je li loš ili nepotpun taj prijevod, ili je inženjer, pravnik, profesor tjelesnog odgoja, u želji da prevede s engleskog, preveo onako kako on zamišlja da je taj velikan trebao pisati, bezbeli mu se na ruji pojavio, pa nadinterpretira taj engleski prijevod. Uglavnom, o tom pitanju vrlo ozbiljno u svojim radovima piše moja kolegica, docentica Amira Sadiković s Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

 

STAV: Vi ste, nakon pokušaja državnog puča 15. jula, kao poznavalac društveno-političkih prilika u Turskoj, komentirali te traumatične događaje. Neki su Vam imputirali da ste pristrani, da ste turkofil itd. Možete li nam definirati odnose Bošnjaka i Turaka s obzirom na famu o postojanju tzv. erdoğanizacije, neosmanizma, turkofilije itd.

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Pristrana sam ako je pristranost to što volim zemlju čijim se jezikom, kulturom i književnošću bavim, što razumijem i raniju i noviju povijest te zemlje i tog naroda, što volim i razumijem taj narod i tu kulturu. Ako je pristranost to što znate koliko je ljudi ubijeno i zlostavljano prilikom dvaju prethodnih vojnih udara i što se pribojavate koliko vaših prijatelja i kolega danas može skončati da im se ni za grob ne sazna. Turkofil? Budimo korektniji: bilo me strah da bi, da su se namjere pučista ostvarile, došlo do strašnog unutarnjeg sukoba. Nemilice bi ginuli Turci, Kurdi, Zaze, Arapi, Lazi, Grci, Albanci, Bošnjaci, Čerkezi, Ermeni, Jevreji, tri miliona sirijskih izbjeglica, turisti, strani studenti… bojim se da je mogao nastupiti masovni pokolj. U tom slučaju, one koji me nazivaju turkofilom molim da prošire listu i na svaku etničku skupinu, na svaku kategoriju koju sam spomenula, dodaju moju -filiju. Imat će više materijala. A ja se ne bunim. Iskreno, pored svih mojih –filija, na onakvu reakciju me potaklo i malo –fobija, jer mi je bilo jasno da bi se u tom slučaju mogao pokrenuti i novi izbjeglički talas. Zamislite da je u tom trenutku makar deset miliona migranata krenulo prema Evropi. Kud bi s njima? No, da raščistimo, politički nisam ostrašćena i imam beskrajno poštovanje prema volji turskog naroda, i svakog drugog naroda i pojedinca. Pa, zaboga, ako ne bih sebi dala za pravo da sugeriram rođenom sinu izbor profesije ili žene, niti da to komentiram, otkud mi pravo da nekom narodu sugeriram koga treba birati ili ne birati za predsjednika, premijera? Imam potpuno poštovanje prema izboru drugoga i tražim to neprikosnoveno pravo za sebe. Neoosmanizam? U 21. stoljeću? Mit na razini kosovskoga mita. Imamo mi zajedničku povijest. U toj zajedničkoj državi, imperiji, participirali su i Srbi, i Albanci, i Makedonci, i Egipćani, i Mađari… Ali, povijest je ta koju moramo poznavati kroz činjenice, primarne izvore, dokumente, rukopise, i ostaviti je tamo gdje pripada, koristeći danas žive vrijednosti te povijesti, bez romantičarskih zabluda, bez mithosa kao nadomjestka poznavanja činjenica. Eh, kad krenemo odatle, imamo činjenicu da je danas na području Republike Turske po pretpostavkama više od pet miliona turskih državljana bošnjačkoga porijekla. I isto toliko glasova. I malo empatije prema žrtvama posljednje agresije, i malo historijske krivnje prema činjenici da je iseljavanjem više stotina hiljada Bošnjaka po predaji Bosne i Hercegovine Austro‑Ugarskoj populacijski znatno oslabljena bošnjačka komponenta… Meni jeste malo neobično što se svi koje sam srela u Turskoj ozare kad saznaju da smo iz Bosne, da napomenem, oni su Bošnjakom smatrali svakog Bosanca, bio on musliman, katolik ili pravoslavac. Vrlo je teško objasniti da Bošnjak i Bosanac više nisu istoznačnice. Oni, kada pomažu Bosni, pomažu i Banjoj Luci, i Trebinju, i Žepču. I vole nas nekako iracionalno. A kome ne laska kad ga neko voli, i kad je to ljubav bila racionalna?!

 

STAV: Često će reći da Srbi imaju Rusiju i Hrvatska Njemačku kao političke pokrovitelje. Zatim se kaže za bosanske Srbe da imaju Srbiju, a bosanske Hrvate da imaju Hrvatsku kao zaštitnike i matične domovine. Bošnjacima žele ispostaviti račun da imaju Tursku kao matičnu domovinu, sugerirajući da su neautentičan narod. Politički i identitetarno gledano, šta je Bošnjacima Turska, a Turcima BiH?

ŠILJAK‑JESENKOVIĆ: Ovdje bi mi bilo najlakše odgovoriti već poznatom Bašagićevom replikom Kočiću: Međedi u šumu! I dodati – međedi, koje god rase, klase, vjere i nacije bili.

Politički gledano, ne znam. I puno mi još i o tome misliti, a da mi se politički misli, bezbeli bih gdjegod uzimala poslanički paušal. Onako, hedonistički gledano: Bošnjacima, a i svim ostalim narodima u regiji, Turska je zemlja u koju se može otići na odmor s vrlo prijateljskim odnosom uloženog novca i dobijene usluge. Identitetarno: Matična domovina? Ma dajte, kao što katoliku iz Doca matična država nije Hrvatska, kao što pravoslavcu sa Sokoca nije Srbija matična država, tako ni muslimanu iz Stoca Turska nije matična. Njihova je matična država Bosna i Hercegovina. Baš kao i mojoj komšinici Klari, čiji su preci u bijegu od inkvizicije pronašli utočište u Bosni. Uzmemo li dokumente, jasno je da ovdje, na ovim prostorima, nije bilo naseljavanja Turaka prilikom uspostave osmanske vlasti. U prvom su periodu službenici dolazili i smjenjivali se, kasnije su u državnoj administraciji bili pripadnici lokalnog stanovništva. Ima nekoliko porodica za koje se, po prezimenima, može pretpostaviti da su porijeklom s nekih drugih područja Osmanske države: recimo, Ćutahija (iz Kutahije), iz Egipta (Misira) Misirlić, ili pak s Kavkaza: Abaza, Čerkez… Ali ti ljudi s tim mjestom porijekla više nemaju ništa, ne veže ih ni jezik, ni običaj, često ne znaju ni kada su njihovi preci došli ovdje u Bosnu. Njihova jedina matična domovina jeste Bosna i Hercegovina. Uostalom, kao što je i Turska domovina više od pet miliona ljudi čiji su se preci od prije stotinu trideset i devet godina s ovih prostora iseljavali u Anadoliju. Mahalski: Turcima je BiH zemlja u kojoj ima odlične pite, vrhunskih ćevapa u kojim je meso baš meso, kahve u džezvici, janjetine u Jablanici, zemlja u kojoj je bio rat (je li se sad smirilo?), u kojoj je lijepa priroda, veoma lijepe, visoke, svjetlooke, obrazovane djevojke (ubavu momu da zemam iz roda bogata), zemlja koju vole bez kusura. A šta je Bošnjacima Turska? Tu bih već mogla spekulirati o nekih četiri miliona odgovora (ako kažete da nas nema toliko na popisu, znam, ali ima Bošnjaka s po dva-tri mišljenja, pa presvuku kad zatreba). A ako mene pitate, mi smo jedne drugima prijateljice. Sa svim što žensko prijateljstvo podrazumijeva. Prijateljica koja zna priletjeti kad zagusti, nekad se nema vremena nama baviti, nekad joj idemo na nerve, nekad smo joj beskrajno zabavni i duhoviti, nekad je gušimo i previše cmizdrimo, nekad se divi našoj otmjenosti, nekad se ljuti što se ufuramo… Mi se pred prijateljicom nekad plaho “hoćemo”, tjeramo nam, nekad smo snishodljivi, kad zagusti, izjadamo se, ako ne dobijemo svu pažnju i tretman koji tražimo, malo dignemo nos, zahaturimo, opet, moraš s nekim kahvu popiti, pređeš, onda nas nervira što je katkad patetična, što se ponaša zaštitnički, što se ne ponaša zaštitnički, što pije kahvu s našim zakletim dušmaninom, što ne pije kahvu s našim neprijateljem da malo ublaži tenzije, što nam donese nešto, što nam ne donosi to nešto, što je njima odnijela nešto, a nama nešto drugo, što je njima, što nije…. Prijateljice, svaka sa svojom kućom, svojim identitetom i problemima. Ali, šta ćeš, ne možeš na ovom svijetu biti sam, i gotovo. Prijatelj i prijateljica ti trebaju.

 

STAV: Upravo prevodite Junusa Emrea s turskog na bosanski jezik. Koliko je zahtjevan jedan ovakav prijevod i, kada govorimo o ovakvoj vrsti literature, ne čini li Vam se da postoji poprilično veliki broj prijevoda čiji autori uopće ne razumiju složenost posla kojeg se prihvaćaju?

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: S jezikom trinaestog stoljeća bih se inekako iznijela, postoji dostatna leksikografska aparatura. Međutim, malo je teže doprijeti do dubinskoga značenja, osobito kada su u pitanju neprozirne pjesme, a Junus ih ima jako puno. Jedan bejt (stih s dva polustiha) vi kao prevodilac morate smjestiti u istu količinu teksta, još se potruditi da postignete rimu vjernu izvorniku. Dovijam se nekako, valjda – ono gdje utrefim – ima duhovne intervencije autora i Onoga koji daje nadahnuće. Dvadeset pet godina sam sanjala o tome da napravim izbor prijevoda Junusa, dvadeset pet godina sam se pripremala, čitala… Dvadeset pet godina sam se plašila hoću li uspjeti iznijeti i u svome maternjem jeziku iskazati sve razine značenja koje je u jednome stihu izrekao Junus. Naravno, svaki prijevod bit će objavljen uz izvornik, tako da ću biti zahvalna ako neko iz narednih generacija nadogradi i popravi moje greške, nedostatke, učini prijevod bogatijim i ljepšim. Jednostavno, bila sam svjesna kompleksnosti ovog posla kad sam se prihvatila, pripremala sam se za njega, nadala se da ću nekad imati priliku da ga uradim. Znate, kad još kao djevojčica maštate da ćete nešto uraditi kada odrastete, ja nisam maštala ni o bijeloj glamuroznoj vjenčanici, ni o jahti, ni o palači… Princ je nekako naletio, tu je i Mali Princ, sve je divno i sve je nekako bez glamura. Maštala sam o Junusu, o tome da uradim prijevod, ozbiljan prijevod. Ne znam jesam li odrasla, ostarjela skoro da jesam. I ne znam koliko ću još imati vremena, znam da više ni trena ne smijem odgađati. Nadam se da ćete prikazati knjigu kad bude objavljena.

 

STAV: Jašta ćemo! No, prije toga, s obzirom na to da razgovaram s jednom damom koja ne pati od malograđanskih uzusa, koja se bavi tradicijom, ali ne robuje muško-ženskim kanonima, zanima me kako tumačite da su većina studenata književnosti na Filozofskom fakultetu žene, a profesori na istom tom fakultetu uglavnom su muškarci?

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Žena studira, uda se, zaposli se, rodi, goji, kuha, pegla, pere, presvlači, brine, saziva, kupuje poklone, misli na blagdane, ugađa, smješka se, radi, rodi, goji… U međuvremenu muškarac diplomira, zaposli se, oženi se, magistrira, doktorira, s pauzama za jelo, kupanje i ostale fiziološke potrebe, dobije docenturu, piše radove i knjige za vanrednu profesuru, jede, presvlači se, kupa se, piše knjige za redovnu profesuru. Za sve drugo tu je ona – mama i “Mastercard”. Ona ima biološki sat, ako se ne uda, šta čeka, ako se uda, kud je poletjela, ako ne rodi, kad će više, ako rodi, kad će drugo?! On ima ručni sat. I onaj na mobitelu. Dosta mu. Moram napomenuti, ovaj kliše, srećom, ne važi u mojoj kući. Šta vrijedi kad važi u više od pola države?

 

STAV: Kada govorimo o bošnjačkoj književnosti na orijentalnim jezicima, ima li u tom svijetu duhovnosti i ljubavnih čežnji prema Bogu i stvarne žene, ne kao objekta ili metafore dakle, već žuđenog subjekta?

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Metafora je naš boravak na zemlji, metaforička ljubav svaka je ljubav koja je paslika Istinske Ljubavi prema Bogu i od Boga. Međutim, šejhul‑islam “dva svijeta” Kemal‑pašazade u svojoj mesneviji o Jusufu i Zulejhi na jednom mjestu tvrdi da ne može osjetiti istinsku, božansku ljubav onaj ko nije osjetio njen odraz u putenoj ljubavi, odnosno da je metaforička ljubav (prema ženi ili muškarcu) stepenište koje vodi Istinskoj Ljubavi (prema Bogu i od Boga). Kako neko može tvrditi da voli Boga, a nikad nije proplakao jednu jedinu neprospavanu noć zbog momka ili cure koji/koja malo koketira, pa onda ne obraća pažnju, pa onda primjenjuje taktiku vruće-hladno? Kako bi ljudi krenuli u osvajanje Boga, a da prije ne krenu osvojiti srce svog srodnika, prijatelja, susjeda, budući da je ljudsko srce Božija kuća? Kako bismo mogli razmišljati o Božijoj beskrajnoj ljepoti ako se ne divimo njenom ozrcaljenju u svemu stvorenom? U živom i neživom, nevidljivom i vidljivom svijetu, u svemu. Jednostavno, ne mogu vjerovati nekom da voli Boga i Njegovog poslanika ako ne voli rođenu majku, ako ne pokaže svim svojim bićem da bez interesa ne voli drugo ljudsko biće, zemlju, prirodu, dobru trpezu, da nema strasti prema znanosti, umjetnosti, poslu… Da, i u toj ljubavi, u toj strasti ne može biti interesa, jer ni Bog ono što je On stvorio ne voli iz interesa.

 

STAV: Možete li stihovima Junusa Emrea odgovoriti na krizu vlasti, recimo, ovu posljednju u vezi pokretanja procesa revizije?

ŠILJAK-JESENKOVIĆ: Junus Emre odgovara na krizu pojedinca, on se bavi ličnošću, bavi se unutarnjim svijetom pojedinca. Izgrađene i upotpunjene, moralne, zrele ličnosti čine zajednicu sretnom, lišavaju je negativnog naboja, mržnje, zla, licemjerja. U tom smislu, svaki Junusov stih liječi pojedinca, liječi društvo, budi ga. No, vašim čitaocima poklanjam prijevod 76. gazela Junusova Divana. Možda neko nađe njemu potreban odgovor:

    

1   Ljudsko biće siroto pred strašću posrnulo

Poput divlje zvijeri je pasuć travu ostalo

 

2   Nikad na smrt ne misli, na dan kad će seliti

Ovog svijeta nezasit, nemar um mu dohvati

 

3   Mladi neće savjeta, ni junaci kajanja

Starac Boga ne sluša, oštar vjetar zapuha

 

4   Osili se vlastela, ne zna kako j’ bijednima

Iz milosti jezera u jezero strasti uranja

 

5   Zbori Junus – učeni, nasilnik ti ne budi

Stalno boj se ti smrti, pomr’ješe svi rođeni.

PROČITAJTE I...

Treba razumjeti da nije bilo pasoša, da se radilo o jednom ummetu koji je živio u jednoj državi i sve je bilo prisvajano kao zajedničko. Jedan od najznačajnijih pjesnika te književnosti, među svim velikim klasicima, jeste Alaudin Sabit Užičanin, naš čovjek. Među najznačajnijim jesu Derviš-paša Bajezidagić i Ahmed Hatem Bjelopoljak. Kao iznimno mali narod, dali smo veliki doprinos razvoju jedne značajne civilizacije. Trebamo se zapitati koliko smo spremni dati danas, ne samo Bosni i Hercegovini nego i čovječanstvu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!