Album koji je prije pola stoljeća promijenio tokove pop-kulture

U augustu 1966. godine održali su posljednji koncert u Candlestick parku u San Franciscu, spremali su se da naredne krenu na turneju po Njemačkoj i Japanu, ali su je otkazali zbog prijetnji uzrokovanih čuvenom Lennonovom izjavom “da su popularniji od Isusa Krista”. I onda je pala odluka inicirana idejama Paula McCartneyja, da snime ploču koja će biti pokretač novih ideja

Čovjek bi danas mogao hrabro konstatirati da se kultura 20. stoljeća dijeli na period pred izlazak albuma Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band (kraće SPLHCB) i onaj nakon njega. A bile su to godine 1966. i 1967., kada su se dešavale neke od temeljnih promjena kulturne mape svijeta. Slavna četvorka poznata pod imenom The Beatles dugo je eksperimentirala u studiju II Abbey Road u Londonu, eksplodiralo je i ugasilo se “ljeto ljubavi”, psihodelična kultura kreirala je neke od svojih najboljih artefakata. SPLHCB će nakon dugog rada u studiju izaći po prvi put paralelno u Engleskoj i u Americi i zasjesti na prva mjesta top lista, dobiti odmah gomile Grammyja i drugih nagrada, a s njega nikada neće biti skinuti singlovi. Datum izlaska bio je krajem maja u Velikoj Britaniji, a početkom juna 1967. godine u Sjedinjenim Američkim Državama, a zvanično 1. juni.

Dakle, prošlo je točno pola stoljeća otkako je obnarodovan taj krucijalni objekt vrhunske pop‑kulture, a time i kulture same. Revolucionaran na mnogim poljima, tehnološki inovativan, sa širokim kulturološkim i muzičkim referencama, glazbeno krajnje kreativan.

UMJESTO RAZLAZA, REMEK-DJELO

Kreirali su ga mladići koji su tada imali manje od po trideset godina, nekoliko tehničara još mlađih od njih i neizbježni George Martin, “peti član The Beatlesa”, kako mu se tepalo, jedini koji je među njima u to vrijeme imao više od trideset godina. I onda, sad kad se slavi pola stoljeća te briljantne ploče, dobili smo reizdanja, na kojima je radio nitko drugi doli sin posljednje spomenutog Giles, i sam sjajan producent, već duže vremena suradnik jednog od ključnih protagonista te ploče, onoga koga znamo pod imenom Paul McCartney, sada s titulom sir. Različita su reizdanja remasterizirana i remiksirana došla na police prodavnica, od LP-ija, pa sve do CD-Boxova s pripadajućim knjigama i fotomonografijama, te dokumentarnim filmovima o procesu snimanja, da bi se promptno popela na prva mjesta rang-lista najprodavanijih albuma. Samo pola stoljeća nakon što je prvi put obnarodovan!

No, kao što ništa kada su u pitanju “The Fab Four” nije jednostavno, tako ni priča o Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Bandu nije takva da bi stala u nekoliko konvencionalnih rečenica – eto, snimili smo par pjesmica trominutnih i troakordnih, kako je do tada bilo u konvencionalnoj pop-glazbi – nego za sobom nosi gomile pojedinačnih storija koje su sve odreda i zanimljive i kompleksne čak i toliko godina potom. Jer, bubnjar Ringo Starr, gitarista i pjevač John Lennon, bas-gitarista i pjevač Paul McCartney i gitarista i pjevač George Harrison tih su godina prolazili kroz burna vremena i kroz još burnije promjene, koje skoro da su ih dovele do razlaza, i osobne i grupne, a i cijele kulture koju su svojom prezentnošću na tako drastičan način mijenjali.

U augustu 1966. godine održali su posljednji koncert u Candlestick parku u San Franciscu, spremali su se da naredne krenu na turneju po Njemačkoj i Japanu, ali su je otkazali zbog prijetnji uzrokovanih čuvenom Lennonovom izjavom “da su popularniji od Isusa Krista”. I onda je pala odluka, inicirana idejama Paula McCartneyja, da snime ploču koja će biti pokretač novih ideja i da zauvijek prestanu nastupati na koncertima. Bili su na stajalištu da je studio novi instrument, a već su u njemu eksperimentirali snimivši dva sjajna albuma, Rubber Soul i posebno Revolver, na kojima pomiču kako granice glazbenih utjecaja, tako i onog što se eksperimentiranjem u studiju može postići. Producent i aranžer George Martin (napustio nas je prošle godine tiho) i studijski tehničar Geoff Emerick već su bili otkrili nekoliko tehničkih studijskih inovacija, posebno onu pod nazivom ADT za dubliranje glasova i instrumenata, a potom i niz drugih tehnoloških inovacija koje je teško sve i pobrojati. A one su nastajale tijekom tih sedamstotinjak sati, koliko su članovi sastava proveli u studiju II Abbey Road stvarajući pjesme s ostalim članovima ekipe.

Dakle, The Beatles stavljaju točku na koncertne nastupe i žele krenuti dalje. Godine 1966. razilaze se na tri mjeseca. Harrison je u Indiji, uči svirati sitar i sav se posvećuje indijskoj filozofiji i filmskoj produkciji. Paul radi svoje projekte. Lennon glumi, kao i Ringo Star. Veliki Brian Wilson s The Beach Boysima snima na američkoj Zapadnoj obali revolucionarni album Pete Sounds, kojim drastično pomiče granice rada u studiju i aranžiranja. Slično vrijedi i za ekscentričnog Franka Zappu, koji stvara prvi koncept album Freak Out, dok još jedan ekscentrik Phil Spector kreira nešto revolucionarno što se zvalo “wall of sound”.

POMICANJE GRANICA

The Beatles neće ostati po strani tih promjena koje su sugerirale da je “studio novi instrument” i da tehnologija omogućava nove stvaralačke domete. U studio ulaze 24. novembra 1966. i snimaju dvije pjesme Stroberry Fields Forever i Penny Lane, iza njih su albumi Rubber Soul i Revolver i tu kreće priča o tomu da se u studiju može kreirati nova zvučna stvarnost, sasma drukčija od onoga što su mogli doseći s dvije gitare, bas-gitarom, bubnjevima i glasovima na koncertima. Paul je imao ideju da ove dvije pjesme budu dio novog albuma na kojem će široko zahvatiti studijsku tehnologiju i unaprijediti je, kao i zvučni spektar i širinu glazbenih utjecaja. No, njihova ih diskografska etiketa EMI tjera da ih izdaju kao dvostruki A single i dešava se nešto čudno – dvije od nekih od najljepših pjesama koje su kreirali “The Fab Four” ne dospijevaju na prva mjesta top lista i za njih nastaje novi krizni period.

Odluka pada, a ideja je Paulova, da nastave snimati u istom stilu i eksperimentirati sve dok ne dosegnu željeni cilj, a on je bio jasan: “Pomaći granice konvencionalne pop-glazbe beskrajno naprijed.” Sir Paul predlaže da uzmu alter ega, kao članovi nekog zamišljenog edvardijanskog duhačkog orkestra Narednika Papra, nakon čega nastavljaju snimati u decembru iste godine na jednom od Studer 4-kanalnih magnetofona. Zvuči nevjerojatno što su sve na njemu dosegli eksperimentirajući u studiju i tražeći nova glazbena rješenja.

Neki album SPLHCB nazivaju “orkestralnim baroknim remek-djelom” jer je on sublimirao sve raznorazne uplive koje su članovi sastava usisavali s beskrajnom radoznalošću – od klasičnog engleskog music-halla, preko kabareta i plesne muzike, duhačkih sastava, barokne glazbe i eksperimentalnih pokušaja u rasponu od Varezea, Cagea i Stockhausena i elektroničke glazbe; da o širim uplivima klasične engleske kulture niti ne govorimo ili o tomu kakav su imali odnos spram klasične indijske glazbe i kulture uopće, te konkretne glazbe. Svaka od tih dvanaest pjesama (naslovna tema prezentirana je u dvjema varijantama) odsjeva bezbroj referenci i intelektualnih preokupacija svih članova sastava i svaka od njih traži i dobila je, kao i cijeli album, niz znanstvenih i muzikoloških analiza – od kojih ona posljednja objavljena nedavno nosi naziv Sgt. Pepper at Fifty: The Mood, the Look, the Sound, the Legacy of the Beatles’ Great Masterpiece, a potpisuju je eminentni autori Mike McInnerney, Bill DeMain i Giallian G. Gaar (Omnibus Press) – te isto toliko dokumentarnih filmova. Jednostavno rečeno, između 6. decembra 1966. i 21. aprila 1967. godine The Beatles su kreirali istinsko remek-djelo koje i danas odsjeva slojevitošću i bogatstvom kao ništa prije i ništa poslije što je snimljeno u popularnoj glazbi, a i glazbi uopće.

Jer The Beatles, posebno Paul i Lennon, inspirirali su se klasičnom indijskom glazbom, marševskom vojnom glazbom, baroknim trubama J. S. Bacha i gudačkim ansamblima, aleatoričkom i simfonijskom glazbom, koristili su distorzirane gitare i neobične instrumente, poput orgulja na pumpanje, ranih električnih orgulja, dodavali su glavnom glasu (glavnim glasovima) kontrapunktirane prateće vokale, eksperimentirali s neobičnim ritmičkim strukturama i skalama te tonalitetima, njihovi su tekstovi znali biti alegorični, ali i romantični, spektar utjecaja bio je uistinu iznimno širok. Tomu treba dodati sve one tehničke inovacije, dosegnute često invencijom dvojice tehničara, od kojih jedan nije imao ni dvadeset godina, a koje su danas regularan dio studijske tehnologije, posebno one digitalne. Pitajte našeg poznatog inženjera zvuka Željka Škarića, uposlenika muzičkih studija BHRT-a, da vam kaže kako se danas dosegnu neke od tih stvari, poput odjeka, promjena brzine trake, nadosnimavanja glasova i koješta još, dok je tada sve trebalo improvizirati. I kažu da je pravi heroj ovog albuma bio onaj kojeg su svi i danas spremni minimizirati, naime bubnjar Ringo Starr, koji je satima strpljivo sjedio u studiju i s lakoćom realizirao ideje Paula i Johna na licu mjesta. Neke od njegovih ritmičkih struktura ostaju i danas neprocjenjivo zvučno i glazbeno bogatstvo. Uz to je bio zadužen i da sa svojim karakterističnim baritonom otpjeva jednu od najljepših pjesama albuma With a Little Help From My Friend, koja će poslije postati uspješnica u soul izvedbi Joea Cockera.

SVE JE BILO INOVATIVNO, SVE JE BILO DRUKČIJE

A onda dolaze predivne balade Good Morning, Good Morning, ljubavna She's Leaving Home, pa Lovely Rita, višeznačna Lucy in the Sky with Diamonds, čiji će anagram LSD natjerati puriste da je zabrane na BBC radiju (ali bila su to vremena eksplozije “psihodelične kulture”, zar ne?, i vrijeme tzv. godine ljubavi i “flower power” pokreta koji će se odmah potom skrhati u svoj svojoj beskorisnosti). Pa Within You Without You, u kojoj se George Harrison poigrava s nevjerovatnom maštom miješanjem klasične indijske muzike i zapadne kulture (prvi takav ozbiljan pokušaj nečega što danas zovemo “svjetska glazba”), a u kojem ostali članovi sastava nisu učestvovali. Zatim retro When I'am Sixty Four, s nekoliko zanimljivih pomicanja intonacije glasa Paula McCartneya i Being For Benefit of Mr. Kite, koju je napisao John Lennon inspiriran jednim plakatom za cirkus iz 19. stoljeća, slično kao što je za pjesmu Good Morning, Good Mornig ideju dobio gledajući neku TV reklamu za hranu.

I onda završno remek-djelo A Day in The Life, sastavljeno od dviju pjesama koje su kreirali Paul i John i odvojeno ih pjevaju sa zanimljivim mostom kojeg kreiraju članovi simfonijskog orkestra metodom slučajnog odabira (aleatirika) s klavirom Paula McCartneyja te produženim odjekom klavijaturnih instrumenata koje su svirali svi članovi sastava za klavirima, dok je George Martin bio za orguljama. Točno je trajanje 43 sekunde, dok je četrdesettročlani orkestar sniman na dva četverokanalna Studera da bi se dosegao bogati zvuk, a da se ne plaća puni simfonijski orkestar. Za usporedbu, tih su godina na istim tehnološkim pretpotopnim čudima snimali u studijima Radio Sarajeva, u ulici Danijela Ozme, naši Indexi, eksperimentirajući s tehnologijom na sličan način kao i njihovi slavniji engleski suputnici. I još jedna zanimljivost s tih legendarnih snimanja (a studiji “Abbey Road” nalaze se u bivšoj crkvi i otvoreni su pred Drugi svjetski rat da bi se u njima snimala klasična glazba, a sad su pod zaštitom države kao objekti visoke kulturne vrijednosti). I još nešto, iako su prvi sintetizatori već bili izmišljeni, naime, Robert Moog već je postavio prve monofone analogne sintetizatore, a u snimanju SPLHCB nisu korišteni. Ne zna se zašto!

Zatim je na red došao omot. I tu su se članovi The Beatles pokazali inovativnima. Nakon nekoliko pokušaja, došli su do poznatog engleskog pionira pop-arta (sada sira) Petera Blakea i Amerikanke Jann Haworth. Oni su kreirali omotnicu na kojoj su se našli likovi ličnosti koje su predložili sami članovi sastava, plus oni sami, i to kao voštane figure, te različiti objekti. Među predloženima bile su osobe od Karla Marxa i Merilyn Monroe, preko Lewis Carol i Alberta Einsteina, pa do Marlene Dietrich i drugih. Članovi The Beatles su u odijelima duhačkog orkestra, omot je napravljen na otvaranje i s kompletnim tekstovima svih pjesama. Sve su ovo bile novine kakve si dotad nije mogao priuštiti nijedan sastav. Ali zato su John, Paul, Ringo i George bili tu da pomaknu granice visoko, visoko, visoko…, da ih je i danas teško doseći, usprkos napretku tehnologije i koječemu još.

Album Sgt. Pepper's Lonely Heats Club Band naišao je nakon izlaska na raznoliki prijem. Neki su ga važni kritici odbacivali, ali većina se danas slaže da je to bio jedan od ključnih trenutaka popularne kulture i uopće kulture 20. stoljeća. Sir Peter Blake dobio je za omot tričavih nekoliko stotina funti, ali kad sam se s njim sreo prije nekoliko godina na jednoj od recentnih izložbi (ima više od osamdeset godina i izvanredno je aktivan), rekao mi je da ne žali i da je biti u društvu sa slavnom četvorkom (a znao se s njima otprije) bilo zaista zanimljivo, veselo i kreativno.

Ploča se nalazi u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu pohranjena kao kulturni artefakt prve kategorije. U mnogim je izborima proglašena za najbolji album svih vremena, prodala se u više od pedeset milijuna primjeraka, a i dalje se prodaje. Pola je stoljeća od njenog izlaska a da se silnice tog remek-djela nisu ugasnile niti za jedan procent – danas, kao i u vrijeme kad je izašla, sija nesmanjenom silinom.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Sedamnaestog oktobra navršava se stotinu godina od rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih pjesnika. Za Stav o velikoj obljetnici govori doktor Gorčin Dizdar, unuk Maka Dizdara i čelni čovjek Fondacije “Mak Dizdar”. Fondaciju je osnovao Gorčinov otac Enver, a ona stoji iza bogatog obilježavanja stote godišnjice rođenja velikog bosanskohercegovačkog književnika

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi Izetbegovićevo obraćanje na svečanoj akademiji:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!