Ako nam izmakne duša, razgovorom trebamo doći do nje

Pedeset je ljudi ubijeno u ime religije i uvjerenja u čija je imena Zilhad Ključanin, ne bi li se liječio od svijeta ili od sebe samog, napisao milijun stihova. I mirnih i glasnih, i dijaloških i monoloških

Otišao je Zilhad Ključanin. Posljednji put vidio sam ga na Hvaru. Ja u nekom svom filmu. On u nekom svom. Nismo se preriječili, ali se nismo ni pošteno susreli. Imat ćemo vremena, znali smo da imamo pravo o tome i tako misliti. No, propustili smo ono neoprostivo. Nismo se pred put jedan od drugog oprostili. Povod našeg susreta bio je Književni festival “Faropis”, a na kojemu se govorilo o Dževadu Karahasanu. Istom onom Dževadu koji je u jednoj od knjiga otvorio upitnik kojega život ne zna, a možda i ne želi zatvoriti: “Zašto je sve ljepše u očima sjećanja?”

Čedo je, kaže Zilhad, imalo nesanicu. Usput bi mu zujanje muha donijelo san. To je bilo sve u svemu negdje drugdje. Negdje gdje dom sa sobom nosiš kao u rancu. U domu polarnih svjetala iz jedne od rijetkih Zilhadovih knjiga o kojima nisam pisao. Ja sam, kao ono, pokrivao poeziju. A ovo je proza. Dom aurore borealis. A Zilhad je sa strašću pokrivao ne samo jedan rod, ne samo jednu vrstu, ne samo jedan žanr. Pokrivao je život. A sada je život prekrio njega. Mada se moji sunarodnjaci, i to u Norveškoj, piše Zilhad, veoma rijetko čude kako to da on komunicira s fetivim Norvežanima (a nije njihov), on, kaže, nikada nije znao odgovoriti na to pitanje. I rekao je da razlog komunikacije nije do njega nego do njihovih srca i očiju.

Bilo je srca i očiju, i naših i tuđih, u vremenima proizvodnje drugog u kojima nitko nije bio imun na barem verbalni eksces. I toga se sjećamo. No, ova Zilhadova smrt, smrt lutalice u potrazi za sobom, nekako mi je otvorila srce i oči i barem probala uokviriti problem kolektiva i njegove odgovornosti. Želim opravdano istinito vjerovati da ne postoji kolektivna krivica. Ali itekako postoji kolektivna odgovornost. Zilhad je umro gotovo na isti dan kada je u Americi netko tko u širokom smislu pripada i njegovoj kulturi, i njegovoj duhovnosti, ali nikako njegovoj mirnoći pred sabiranjem sa svijetom u ime i njegove kulture, ubio 50 ljudi. Krajnje je vrijeme, Zilhade, da se prestanemo skrivati pred samima sobom i da kažemo da je dosta manipulacije nama da bi se u ime nas ikome oduzimala komunikacija s drugim. I život.

Pedeset je ljudi ubijeno u ime religije i uvjerenja u čija je imena Zilhad, ne bi li se liječio od svijeta ili od sebe samog, napisao milijun stihova. I mirnih i glasnih, i dijaloških i monoloških. O njima sam pisao. Svijet je zaista na kraju. Suočeni smo s gadnom binarnom opozicijom: imenovati stvari ili ih premazivati nijansama razlike u jednom. Zašto? Kako? U ime islama ubiti 50 ljudi, ma koliko ta verzija islama bila iščašena?! No, nije drukčije ni s kršćanima, barem kad je tuđa smrt u pitanju. Tim Mc Veigh digao je u zrak federalnu zgradu u Oklahomi. Godine devedesete. U ime kršćanskog fundamentalizma. Janett Reno, tada na samom vrhu Vlade SAD‑a, spržila je ekipu lunatika koji su se odazivali na ime “Branch Davidians”. I niti jednom se nije taj zločin osudio u ime religije. Nego u ime pojedinca. A kad su pali Tornjevi, bio je to zločin u ime religije. Nije mi jasno kako to da jedna dominantna religija odgovara u jednini kad počini zločin, a ona druga u množini.

Licitirati dimenzijama zločina nema smisla. No, univerzalizacija odgovornosti zločina u ime islama nastavit će se sve dok se ta religija bude ograđivala od zločina partikularizirajući ga. Pa nisu svi katolici palili lomače. Pa ne ubijaju svi muslimani.

I treba, da se vratim Zilhadu, početi pričati o kolektivnoj odgovornosti religije koja je omogućila ovo. Kao što su Giordano Bruno, Galileo Galilei, mnogi, svaki sa svojim posljedicama, rekli da se zemlja ipak kreće. U kom smjeru, teško je jednoznačno reći. Svi smo upleteni u nerazmrsivu mrežu uzajamnosti. A ako ona pukne, predstoji nam puknuće. Ne postoji niti jedna vrijednost važnija od života jednog ljudskog bića. Probudimo se, bez obzira na vjeru, krizu, uvjerenja i dajmo shvatimo da, kako je to i Zilhad napisao, ako nam izmakne duša, razgovorom trebamo doći do nje. Naravno, ne smijemo u tome kasniti. Pustimo porijeklo i zagledajmo se u ishodište. Ionako samo putujemo zemljom koju, ne znam po kojoj logici mašte, prisvajamo. Uvažimo porijeklo, ali kao put k razgovoru. Jer do početka nećemo doprijeti. Ne zato jer je to nemoguće. Zato jer je to imbecilno.

Riječju mislim završio je tu rečenicu Ključanin, pozdravivši se s nama s upozorenjem. A od upozorenja do uprizorenja dijeli nas samo nekoliko slova.

Sljedeći članak

Koliko ti je hatma

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!