Ahmići 1993: Žive zapalili majku i njeno četvoro djece

U kontinuitetu svog naučnog i stručnog istraživačkog rada, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu realizirao je 2013. naučnoistraživački projekt „Genocid u Ahmićima aprila 1993“, autora dr. Rasima Muratovića. Ovdje je, prije svega, riječ o najorganiziranijem i najmasovnijem zločinu izvršenom na području doline Lašve nad civilnim stanovništvom: masovna i pojedinačna ubistva, zlostavljanja, te progoni stanovništva, uništavanje i pljačkanje imovine. U ovom naselju, koje je, po Popisu stanovništva iz 1991, imalo 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili 76,4%, Hrvata 87 ili 18,7%, trebalo je formirati etnički čiste hrvatske prostore, što se moglo ostvariti samo izvršenjem zločina, uključujući i zločin genocida nad Bošnjacima

 

Neposredne pripreme

Posmatrajući opće prilike tog vremena, posebno agresiju Republike Hrvatske na Republiku Bosnu i Hercegovinu, kao i događaje prije i za vrijeme napada, rekonstrukcijom cjelokupnih događaja mogu se utvrditi uzroci i ciljevi napada na Ahmiće. Politika HDZ-a o proglašenju “Hrvatske države u BiH” i “provođenje referenduma za priključenje Republici Hrvatskoj”, te uspostavljanje “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna”, uključivala je i mogućnost tzv. (Tuđmanovog) “humanog preseljenja” stanovništva. To je logična posljedica ustrojstva “Hrvatske zajednice Herceg-Bosna”.

 

Izvršenje zločina

Selo Ahmići nalazi se oko 2 km istočno od grada Viteza u centralnoj Bosni. Po popisu stanovništva iz 1991. Ahmići su imali 466 stanovnika, od čega 356 Bošnjaka ili (76,4%), Hrvata 87 ili 18,7%, Jugoslavena 2 ili 0,4%, te Ostalih 21 ili 4,5%. U selu je bilo smješteno, kako se procjenjuje, i 300 Bošnjaka koji su prethodno nasilno istjerani iz drugih područja. Prema svim izvještajima, uključujući i one od komandanata lokalnih snaga HVO-a i međunarodnih posmatrača, u ovom selu nije bilo nikakvih legitimnih vojnih ciljeva niti je pružen ikakav organizirani otpor na ovaj napad.

POVEZANI TEKST: ŠTA JE PRETHODILO HRVATSKIM ZLOČINIMA U AHMIĆIMA

“U rano jutro 16. aprila, otprilike u 05.30 sati snage HVO-a izvele su napad na sjeverni dio sela Ahmići. Granatiranje sela je spriječilo ljude da pobjegnu u pošumljeno područje na sjeveru sela. Seljanima je na taj način preostalo da biraju između toga da ostanu u svojim kućama ili da bježe prema jugu, u pravcu glavnog puta za Vitez. Veliki broj stanovnika izabrao je ovu posljednju opciju i pobjegao u pravcu juga, na otvoreno polje gdje su ih čekale oružane snage HVO-a. Najmanje 20 civila je opkoljeno na polju i ubijeno mecima iz neposredne blizine, uglavnom u glavu i vrat. Nije bilo preživjelih iz ove zasjede. Osoblje na terenu bilo je na ovom mjestu i pronašlo je tri pozicije na kojima su ostale čahure visoko probojnih granata, kao i čahure snajpera.” (Izvještaj Tadeusza Mazowieckog, specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija za ljudska prava)

Dok je granatirana sjeverna strana sela, vojnici HVO-a su ušli u selo i krećući se u grupama od 5 ili više ljudi, od kuće do kuće, pucali i bacali granate kroz vrata i prozore. U jednom broju slučajeva stanovnicima je naređeno da izađu iz kuća, da bi potom bili ubijeni. U drugim slučajevima vojnici su ulazili u kuće i ubijali njihove stanovnike. Veliki broj kuća je planski zapaljen. Jedan očevidac, koji je bio u kući na kraju sela, ispričao je kako se krio iza ležaja u jednoj sobi, kada su u drugu sobu provalili vojnici HVO-a. Porodica iz ove kuće bila je u drugoj sobi: otac, majka, dječak od četiri godine i tromjesečna beba. Svjedok je čuo mitraljeski rafal i vidio kako žena i muž padaju na tlo. Vojnici su zatim sve sobe polili naftom, koju su donijeli sa sobom u staklenim bocama, uključujući i ležaj iza kojeg se svjedok krio. Zatim su zapalili kuću. Svjedok nije mogao reći da li je porodica ubijena mitraljeskom vatrom prije nego što je kuća zapaljena.

U jednoj drugoj kući pronađeno je osam tijela, koje je bilo nemoguće prepoznati. Ono što se činilo kao ostaci jedne odrasle osobe i malog djeteta nađeni su na pragu dok su ostaci četiri do šest osoba pronađeni u podrumu. Ostaci tijela nađeni u podrumu pripadali su majci i njeno četvero djece. Nije bilo teško odrediti uzrok smrti. Naime, postojao je razlog za sumnju da su ovi ljudi bili živi zapaljeni. Od 89 tijela koja su otkrivena u selu, većinu predstavljaju tijela starijih osoba, žena i djece.

Dvije džamije u selu bile su srušene za vrijeme napada ili poslije njega, jedna eksplozivom, a drugu je progutala vatra i još uvijek se dimila kada je osoblje na terenu posjetilo selo. Procijenjeno je da bi moglo biti još 100 leševa, ali svi pokušaji da se dopre do njih i da se izvuku bili su vrlo rizični zbog nestabilnosti preostalih zidova. U izvještaju Tadeusza Mazowieckog, specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija, selo Ahmići opisano je kao mjesto koje “zaudara smrću”. “Svih, otprilike 180 muslimanskih kuća, su u potpunosti uništene. Sada u selu nema ni jednog Muslimana. U Gornjim Ahmićima jedinice HVO-a srušile su mjesnu džamiju. Novosagrađenu džamiju u Donjim Ahmićima pripadnici HVO-a do temelja su srušili, kao i novu imamsku kuću, te abdesthanu.“ (M. Omerdić, nav. dj., str. 149.)

„Oko 15 hrvatskh domova ostalo je netaknuto u ovom napadu, a ostali su i neki od hrvatskih stanovnika ovog sela. Neki od ovih ljudi potvrdili su da su bili prisutni u vrijeme napada, ali nisu bili voljni da govore o događajima od 16. aprila.“ (Izvještaj Tadeusza Mazowieckog) Prilikom napada u Dubravici, u školi „Braća Ribar“, bilo je 16 dana okruženo i zatvoreno oko 150 Bošnjaka. Njihovo oslobađanje osigurao je Međunarodni komitet crvenog krsta i Visoki komesarijat za izbjeglice Ujedinjenih nacija. Osoblje na terenu susrelo se sa oko 100 bivših zatvorenika u Zenici tri dana po njihovom oslobađanju. Većinom su to bile žene i djeca. Ispričali su da im je davano malo hrane i tvrdili su da su HVO stražari silovali dvije žene. Neki Bošnjaci iz Ahmića pobjegli su u Vitez i okolna sela. Otprilike 200 ljudi iz Ahmića našlo je utočište u Zenici.

“Najmanje 50, a vjerovatnije oko 150 vojnika je bilo uključeno u ovu operaciju. Na osnovu izjava prikupljenih od strane 50-60 preživjelih, svi vojnici su nosili uniforme HVO-a. Čini se da su neki od napadača bili i iz Ahmića i iz okolnih sela, a očevici su identifikovali poimenice 18 vojnika HVO koji su bili sa ovog područja.” (Izvještaj Tadeusza Mazowieckog). U napadu u dolini Lašve, 16. aprila, bilo je uključeno nekoliko stotina vojnika duboko unutar područja koja su bila pod kontrolom snaga HVO-a. Samo selo Ahmići nalazilo se manje od 2 km od štaba HVO u Vitezu. Zločine u Ahmićima predsjedavajući Raspravnog vijeća, sudija Clod Jorda, u sudskoj presudi Haškog tribunala protiv generala Tihomira Blaškića, označio je “izuzetno teškim”. Zločini u Ahmićima, 16. aprila 1993, planirani su i pripremljeni, te izvršeni organizirano i sistematski. Oni su jedan od najstravičnijih zločina počinjenih nad Bošnjacima za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Ovi zločini su tek suđenjem generalu Tihomiru Blaškiću, na Međunarodnom krivičnom sudu za ratne zločine u Hagu i projekcijom igranog filma “Warriors” (“Ratnici”) Petera Kosminskog i Leigha Jacka Jackona, nešto više “uznemirili” domaću i svjetsku javnost. Na primjeru zločina u Ahmićima Haški tribunal je utvrdio da je i Republika Hrvatska izvršila agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, čime je “sukob” dobio međunarodni karakter “i to zbog direktne umiješanosti Hrvatske vojske (HV) i zbog postojanja opšte kontrole Hrvatske nad snagama i vlastima bosanskih Hrvata”.

 

IZDAVAČ: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Udruženje građana-žrtava rata ‘92-‘95. „16. APRIL“ AHMIĆI, Sarajevo, 2013.

PROČITAJTE I...

Hrvatska postaje međunarodno izolirana, a ne može više računati ni na njemačku podršku. Više od 150.000 ljudi se iselilo, i dalje odlaze u talasima, a vlast besramno izjavljuje da je bitno smanjena nezaposlenost. Otud verbalna ofanziva na BiH i megalomanija u izvještavanju o posjeti Rusiji. Za skretanje pažnje s ozbiljnih problema u zemlji, osim domoljubne retorike i revitalizacije ustaštva, potrebni su makar i izmišljeni ekstremisti na granicama i umišljena veličina

Raspoloženje u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH u pogledu Pelješkog mosta, ako je suditi prema onome šta govore zastupnici, takvo je da se Bošnjaci protive izgradnji mosta prije nego što se riješi pitanje granice na moru i izlaza na otvoreno more, Hrvati bezrezervno podržavaju izgradnju mosta, oni su već zauzeli stranu Hrvatske, dok su Srbi neutralni, mada se čini da su bliži stavovima Bošnjaka nego Hrvata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!