Abdulah Sidran, ratni putopisi (14): Šta je to što drži ovaj bošnjački narod

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Buljim sahat i po u geografsku kartu svoje domovine ama da vidim kuda smo se mi to kretali šest dana i šest noćiju od Hrasnice do Zenice! – i osjećam se baš kao ono tele pred onim šarenim vratima. Gdje je Bradina? Onomad – prije ovog planiranog zločina, kojemu tepaju da je rat – kad god bi na Bradinu nailazili, znali smo da stupamo na tle stare bosanske pokrajine Hercegovine, i kako to da sad, kad nam rekoše da idemo u Visoko – moramo na Bradinu?

Opomenuše me nekidan bezbjednjaci iz Prvog korpusa da ne baratam suviše preciznim terminima i toponimima, pa ih ovdje valja izostavljati. Mada to zvuči bedasto, jer onaj ko je operacionalizirao projekt usmrćenja Bosne i Bošnjaka (Generalštab JNA, ko bi drugi?) zna napamet svaku travku, svaki potok, na svakom pedlju projektovane “velike Srbije”. I gdje je prvi balvan stavio, zna zašto ga je baš tu i baš tada stavio. Kao što, bezbeli, zna i za postojanje ovih starih austrougarskih šumskih puteva, koje mu nije bilo u računu da “drži”, nego se zadovoljio time da ih na određenim dionicama “kontroliše vatrom”.

Tražim na karti ono mjesto gdje se naš kamionet pretvorio u hotel, kojemu začas dadosmo ime: hotel “Karoserija”. Mogli smo, čini mi se, putovati i tri mjeseca – da sve bijaše “regularno” – a da se ne upoznamo jedni s drugima, da ne čujemo jedni o drugima priču. Ali, kako će, pobogu, išta biti “regularno” kad se slobodnom Bosnom putuje u karavanima, putevima takvim kakvi su, mrakom i maglom!? Kome se god u kamionskoj koloni trefi takav defekt – stala je kolona. Postiđuje nas tada vlastita nervoza i to što je ne umijemo prikriti, a impresionira hladnokrvnost s kojom vozači, zajednički, satima otklanjaju kvar na jednome od motora. Tek ponekad poneko od nas iziđe da vidi “hoće l’ šta bit” – ko da bi išta vidio i shvatio taman da pred auto-servisom gleda, a ne u ovoj mrklini, na ovome mrazu, u ovome paklu. Sjedimo zato na karoseriji, vezemo priču.

– Navider taj tranzistor, neće ti ruka otpasti.

Okreće mladić “kurblu” na tranzistoru, da čujemo vijesti. Minut navijanja, tri minute slušanja. Tako mu rekli u UNPROFORU, gdje ga je kupio. Ručni tranzistor, ništa baterije. Četrdeset maraka platio, da ponese ocu, u Zenicu. On radi u zeničkoj veterinarskoj stanici.

– Hoćeš li mi ga prodati? – pitam. Neće. Pustim da prođe vrijeme, pa nastavim:

– Zna l’ ti otac da mu nosiš tranzistor?

– Ne zna.

– Da ja tebi lijepo dam pedeset maraka, ti ocu daj deset, ti na svom, ocu draže nego da je dobio tranzistor, a meni zauhar, da imam tranzistor na putu.

Bla, bla, nek se nešto događa.

Majda plače za ocem kojeg ustaše drže u Kreševu, osam mjeseci, prava-zdrava. Sestru nije vidjela godinu i po. Onaj vojnik razgrno hljeb u krilu, a iza hljeba, među koljenima, krišom reže pečenicu, čakijom je prinosi do usta, ham-ham, ham-ham. Jebe se njemu što je okolo sve gladno-žedno. Rezne, pa ham-ham.

– Dajder, Sabija, one Izetove jabuke, ovo se ne može gledat’.

Sabija dijeli jabuke ekipi, pokoju narodu. Osevapio se Izet.

Al’ onaj vojnik ne prestaje, otkle li samo vadi nolku pečenicu, ko da je sušeno tele uprtio?

Dodija Kadaifu, njemu kraj uha mljacka.

Potegne kameru, opiči svjetlo i udri “krupnjak”. Ne da se vojnik, reže li reže, mljacka li mljacka. Al’ se ne da ni Kadaif. Bezbeli, zuji naprazno, da ne troši baterije, traku, ali je kamera u onoga uperena k’o snajper. Poče da se znoji, na minus petnaest. Kadaif obigrava, donji rakurs, gornji rakurs, ni dvadeset centi od nosa ispod koga nestaje pečenica.

Hoće l’ onaj popustiti, il’ spakovat pečenicu?

Popusti. Nudi Kadaifu komadić, na onom krivom nožiću.

Kadaif uzima, odlaže kameru. Aplauz za Behudina Hozu – Kadaifa, snimatelja Televizije Republike Bosne i Hercegovine.

Poslije, iza ponoći, pred nama zaglavio šleper, duža prikolica od kamiona što je vuče. Nema lijeka. Nabacuju ljudi sijeno, kamen, drvo, guraju drugim kamionom – još. Dok ne dođe nešto, iz Fojnice, da odozgor povuče, nema lijeka.

Imaju negdje okolo dva planinarska doma. Jedan drže “Crni labudovi”, drugi normalna bosanska Armija. Ko će tamo, u ovo doba? Bogami, neki odoše, ode i Kadaif. Pored puta, na proplanku, plast sijena. “Katoličko sijeno, slobodno uzimajte!” Odavde su se, dakle, iselili Hrvati, katolici, prevario ih Boban, namagarčio Otac nacije… Utovaramo sijeno na karoseriju, svako za se, valja na limu, u ledenoj noći, ležaj spremiti.

Čujem, već drugi put, iz usta Bošnjaka (muslimana) kako nekome “jebe balijsku mater”. Eto čuda jezika! Pogrdni naziv za Bosanske Muslimane – balije! – ušao u njihov jezik i upotrebu kao oznaka za lošiji dio naroda, za lopova, ratnog profitera, bijednika i kukavicu…

Čekamo zoru, cvokotavu, u hotelu “Karoserija”. Sve se nekako može zaštititi, utopliti, prekriti i zamotati – koljena nikako. Ubi led.

Šta je to što drži ovaj bošnjački narod?

Ne mogu zaspati, u stihovima tražim odgovor. Šta ga je stvorilo, šta ga drži na okupu, šta je njegova temeljna duhovna supstanca?

Ako nije ljubav, ne znam šta bi drugo moglo biti.

PROČITAJTE I...

Kandidaturu Mostara za evropsku prijestolnicu kulture 2024. godine gradonačelnik Ljubo Bešlić pokušao je iskoristiti da izgradi zgradu HNK, koja niti ima niti može imati valjanu građevinsku dozvolu bez Gradskog vijeća. Prema procjenama, realizacija projekta “Mostar 2024.” trebala bi koštati oko 20 miliona maraka, što za grad veličine Mostara nikako nije mali novac

Prvi čovjek Jajca, načelnik Općine Edin Hozan u intervjuu za Stav ističe kako se nada da ćemo svi skupa svojim radom i angažmanom iz dana u dan stvarati sve bolje uvjete za život kako u Jajcu, tako i u cijeloj “jedinoj nam domovini Bosni i Hercegovini”. Za život u BiH, kaže on, treba malo više odlučnosti i hrabrosti, možda malo i žrtve u jednom periodu dok se neke stvari ne poslože. Njegova je poruka da se ovdje, uz dovoljno truda, malo više patriotizma, malo više ljubavi prema našoj zemlji, mogu ostvariti sve želje koje jedan običan čovjek može imati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!