Abdulah Sidran, ratni putopisi (11): O PRSTENU I HEMI SIDRANU

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Pred polazak na put, šćerka mi na prst stavila tanahan, zlatni prsten, trefio se ocu 49. rođendan. Na domali prst, gdje mu je mjesto, ne može, na malome prstu – komotan.

Putem, Mirza Huskić priča mi o junaku s hadžićkih bojišta MEHEMEDU HEMI SIDRANU, pita jesmo li rod. Otac mi se zvao Mehmed, prvi put čujem za oblik MEHEMED, nismo ili ne, znam da jesmo rod. Koliko znam, Sidrani su ovih stotinu godina stizali iz Hercegovine, puno ih ima u Hadžićima i oko Hadžića. Tek sam neki dan, sasvim slučajno (pomažući italijanskome književniku s imenom Piero del Judice da pribere relevantnu historijsku građu o Bosni) pronašao kod Jefte Dedijera (da, Vladimirov otac) podatak da su Sidrani (bilo: Sirdani) iz sela Biograd, 4 km, južno od Nevesinjskog polja.

Jefto Dedijer piše: “Ne zna se kako je postalo ime selu. Po pričanjima starih ljudi, najstariji poznati stanovnici ovog sela bili su Muslimani. Od tih porodica su i dvije starinačke porodice, Kljako i Sirdan.” Zašto ovo – tako neskromno pišem i navodim? Zato da prepoznaš, dragi čitaoče, pravilo – nema muslimana ondje gdje su bili starosjedioci! Što se u prošlom stoljeću zbilo u mnogim dijelovima Srbije, pomor i progon muslimana, u ovom se stoljeću zbiva na njihovoj bošnjačkoj pradomaji! Za sto godina (ako dušman, ne daj Bože, pobijedi) neće biti zemlje Bosne, ni vlasnika njenih, Bošnjaka – ni u sjećanju ljudskom, nekamoli u svom selu, na svom pragu, u svojoj avliji.

Na proplancima oko Pazarića nizovi lijepih vikendica. (Baš se imalo, moglo i umjelo!) U te se vikendice smjestio izbjeglički bošnjački narod, odasvud, ali ponajviše komšijski, iz Hadžića. U jednoj od njih sad živi Mehemed Hemo Sidran. Junak. Ostao bez obje noge. Kad su išli u akciju na Igman, vlastita mu ručna bomba – vazda otkočena! – pod njim eksplodirala. A da je junak, znalo se i prije. “Zlatnog ljiljana” dobio je kad je obje noge im'o. Među prvih pet-šest boraca. Teško mu pada invalidnost, još teže mirovanje, pa gunđa, ronda, psuje na vlast… Umiju to Sidrani, plaho umiju. Kad nigdje nikog nemaš da njima vlastima krhaš mater, nađi neđe kakvog Sidrana, pa se iskrhajte do mile volje.

Jest, kad bi to bilo tako jednostavno. Nego je mnogo dublje, i tanahnije: Hemo je, prije rata, važio za najvrednijeg domaćina i najboljega gazdu. Kazuju ljudi da nikad nije mogo sačekati da snijeg okopni, pa da zemlju uzore, nego je lopatama snijeg razgrtao, razmicao i sklanjao – da bi zemlju obradio. Zato pati, i zato na sve psuje Mehemed Hemo Sidran. Zlatni ljiljan bosanski.

Niz proplanak, tri djevojčice iz škole idu, čujem im, i brojim iza leđa, glasove. Neku lijepu pjesmu pjevaju, a riječi ne razumiju. Pristigle me, zamukla pjesma, hoće pored mene šutke da prođu, samo s onim pazarićkim opštim pozdravom “Kako ste?” “Dobro sam, djevojčice, kako ste vi?” “Dobro smo”, vele i prominu. “A kakvu ste ono pjesmu pjevali?” Jedna se okrene, pametna lica: “Ilahiju.”

Izmolim curice, na jedvite jade, da mi otpjevaju još koju, na bosanskome jeziku, onu su pjevale, čini mi se, na arapskome. Pjevaju djevojčice divnim svojim glasićima, jednu ilahiju, pa drugu, o Bogu, o Njegovome Poslaniku, o ljepoti svijeta što ga je On stvorio… Mašu mi, ušle sve tri u jednu avliju… Mašem i ja njima.

U kasarni, pogledam: nema na prstu prstena. Nema prstena što mi ga šćer, pred polazak, za rođendan pokloni. Prisjetim se, držao sam šaku za leđima, za pojasom, tako mi lijepo i milo, dok slušam dječije pjevanje. Prisjetim se i da sam čuo (bili smo na asfaltnu stazu sišli) kako je nešta svirucnulo, za mojim leđima, nisam o tome mislio, tako se uklapalo, kao da je s djetinjih glasnih žica sišlo… Nisam o tome mislio.

U velikoj kasarnskoj spavaonici, grupa sarajevskih muzičara. Vodi ih moj prijatelj Ekrem Čizmić, slikar, koreograf. Svirali i pjevali vojsci i narodu po slobodnoj Bosni, sad ovdje, već peti dan, čekaju priliku da pređu Igman i vrate se u Sarajevo. Vidi se po njemu da su dugo na putu. Rano lijeganje, partija remija uz svijeću i – spavanac. Paše mi to, paše mi to svakako, dok smišljam kako ću napisati pjesmu Prsten, opisati traganje za Mehemedom Sidranom, susret s djevojčicama, i njihove pjesme u slavu Boga, i – kako sam izgubio šćerkin prsten. U mraku spavaonice, u glavi punoj svjetla, ređam stih po stih, popravljam, ponavljam…

“Neka Onaj

Kome su pjevale djevojčice

učini da prsten nađe

ona od njih

čiji će svatovi

prvi tuda proći.”

PROČITAJTE I...

Uslijedio je tretman koji se ni najgorem dušmaninu ne bi poželio. Tada sam dobro upamtio da graške znoja na čelu nisu nikakva isprazna i izmišljena fraza nego surova realnost s kojom sam se lično suočio. Držali su me babo, amidža i amidžići, a ona je uporno teglila i zavrtala slomljenu nogu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!