ABDULAH SIDRAN: KAD SMO JEDNI KOD DRUGIH I DOMAĆINI I GOSTI

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

Piše: Abdulah Sidran

Sve se pomutilo i zamutilo, ali su bistra, nisu se stigla zamutiti i zamračiti, moja sjećanja na Bajram i bajramske dane u porodicama Jukića, Sidrana, Nakića, Batalovića, Mešanovića, Arnautovića… što su činili cio svemir mog djetinjstva na sve strane Sarajeva i Bosne: Vratnik Mejdan, Nevjestina, Sumbuluša, Valtera Perića, Bjelave, pa onamo Sedrenik, i dalje: Kakanj, Bihać, Travnik, Busovača i njen Putiš…Konjic i njegovo Buturović Polje, Tuzla i njen Puračić, Višegrad i njegova Međeđa… Nema odakle nisu korjeniku povukli moji Sidrani i njihov najbliži rod. Ali, nije govor o njima, nego o komunističkim bajramima – o njihovom iskustvu.

Trebalo bi malčice klepiti po prstima one što o tome minulom dobu govore s pretjerivanjem ideološkog gubitnika, sklonog da u pretjerivanju štogod i izmisli, pa i slaže. Onaj je režim bio isuviše inteligentan (možda je preciznije: prefrigan, kome se tako sviđa) da bi svoju ateističku ideologiju demonstrirao mandaljenjem džamija i crkava i kačenjem katanaca po njihovim kapijama i ulazima. Nema o tome govora. Za ateizaciju, baš kao i za teizaciju, jučer kao i danas, dovoljno je bilo upravljati školstvom. Svemu se drugom može prepustiti potpuna sloboda, tj. iluzija slobode. Mudri ljudi uočili su kako su i mnogi novi državni praznici u to doba udjenuti na mjesta negdašnjih paganskih ili iz paganstva preuzetih kršćanskih i hrišćanskih kalendara. Narodu u veselje ne diraj, a markicu mijenjaj kako hoćeš!

Ono što jeste tačno, jeste i normalno: da se u ideološkom društvu deklariranom kao ateističko i sekularno političkom usponu i ozbiljnijoj karijeri nije mogao nadati niko kome su njegova vjerska načela i uvjerenja bila važnija od kolektivnih principa, pravila i programa. Zato se među naučnicima, univerzitetskim profesorima tehničkih, a ne humanističkih nauka, nalazilo mnogo uglednih i uzoritih građana koji su brižno i neskriveno njegovali svoja vjerska uvjerenja, običaje i pisana i nepisana pravila života i odnošenja među ljudima. Mnogi od njih bivali su među najuglednijim građanima, poneki se mogao naći i na mjestu rektora Univerziteta.

Moja je majka Behija, iz željezničarske porodice Jukića, s porijeklom na liniji Puračić – Međeđa, najprije skojevka (Savez komunističke omladine Jugoslavije) pa komunista, umjela izmiriti sve što se činilo neizmirljivim. Ona bi bajramske jemeke i hedije spremila i po sedam dana prije nego što bi dođi bajramski dan. Zaposlena, neće ona ništa navrat-nanos, tako da je i najodvratnijem njuškalu i policijskom potkazivaču moralo biti teško sročiti kakvo podmuklo cinkarenje.

Sve je to bio naš normalan, vidljivi život. I djetinje radosti u njemu nisu se mogle skrivati. Brojanje bajramlučkih dinara i dinarčića, prva dva bajramska dana, prije nego što nas trojica braće Sidrana ne odlučimo jurnuti u trošenje!

A golemo Sarajevo, i svega u njemu: lizala, kina, košpica, kreketaljki, kartonskih durbina, čokoladica sa sličicama: Kaloperović, Mitić, Ognjanski…

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju.

Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom.

Radujem se što ću uz bajramske dane vidjeti mnogo dobrih ljudi. Neće biti važno ko je domaćin, a ko gost. Blagdanski dani imaju čudesnu moć da tu razliku sasvim pobrišu.

Bajrambarećola!

 

 

PROČITAJTE I...

Mlada Travničanka Amna Halep nedavno je uspješno operirana u sarajevskom KCUS-u nakon što joj je dijagnosticirana skolioza, bolest koja je sve češća među našom djecom. Mnogi za liječenje skolioze u inostranstvu plaćaju visoke iznose, za njih se često organiziraju humanitarne akcije. Porodica Halep odlučila se za bh. stručnjake. Ozdravljenje njihovog djeteta dokazuje da su bili u pravu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!