ABDULAH SIDRAN: KAD SMO JEDNI KOD DRUGIH I DOMAĆINI I GOSTI

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

Piše: Abdulah Sidran

Sve se pomutilo i zamutilo, ali su bistra, nisu se stigla zamutiti i zamračiti, moja sjećanja na Bajram i bajramske dane u porodicama Jukića, Sidrana, Nakića, Batalovića, Mešanovića, Arnautovića… što su činili cio svemir mog djetinjstva na sve strane Sarajeva i Bosne: Vratnik Mejdan, Nevjestina, Sumbuluša, Valtera Perića, Bjelave, pa onamo Sedrenik, i dalje: Kakanj, Bihać, Travnik, Busovača i njen Putiš…Konjic i njegovo Buturović Polje, Tuzla i njen Puračić, Višegrad i njegova Međeđa… Nema odakle nisu korjeniku povukli moji Sidrani i njihov najbliži rod. Ali, nije govor o njima, nego o komunističkim bajramima – o njihovom iskustvu.

Trebalo bi malčice klepiti po prstima one što o tome minulom dobu govore s pretjerivanjem ideološkog gubitnika, sklonog da u pretjerivanju štogod i izmisli, pa i slaže. Onaj je režim bio isuviše inteligentan (možda je preciznije: prefrigan, kome se tako sviđa) da bi svoju ateističku ideologiju demonstrirao mandaljenjem džamija i crkava i kačenjem katanaca po njihovim kapijama i ulazima. Nema o tome govora. Za ateizaciju, baš kao i za teizaciju, jučer kao i danas, dovoljno je bilo upravljati školstvom. Svemu se drugom može prepustiti potpuna sloboda, tj. iluzija slobode. Mudri ljudi uočili su kako su i mnogi novi državni praznici u to doba udjenuti na mjesta negdašnjih paganskih ili iz paganstva preuzetih kršćanskih i hrišćanskih kalendara. Narodu u veselje ne diraj, a markicu mijenjaj kako hoćeš!

Ono što jeste tačno, jeste i normalno: da se u ideološkom društvu deklariranom kao ateističko i sekularno političkom usponu i ozbiljnijoj karijeri nije mogao nadati niko kome su njegova vjerska načela i uvjerenja bila važnija od kolektivnih principa, pravila i programa. Zato se među naučnicima, univerzitetskim profesorima tehničkih, a ne humanističkih nauka, nalazilo mnogo uglednih i uzoritih građana koji su brižno i neskriveno njegovali svoja vjerska uvjerenja, običaje i pisana i nepisana pravila života i odnošenja među ljudima. Mnogi od njih bivali su među najuglednijim građanima, poneki se mogao naći i na mjestu rektora Univerziteta.

Moja je majka Behija, iz željezničarske porodice Jukića, s porijeklom na liniji Puračić – Međeđa, najprije skojevka (Savez komunističke omladine Jugoslavije) pa komunista, umjela izmiriti sve što se činilo neizmirljivim. Ona bi bajramske jemeke i hedije spremila i po sedam dana prije nego što bi dođi bajramski dan. Zaposlena, neće ona ništa navrat-nanos, tako da je i najodvratnijem njuškalu i policijskom potkazivaču moralo biti teško sročiti kakvo podmuklo cinkarenje.

Sve je to bio naš normalan, vidljivi život. I djetinje radosti u njemu nisu se mogle skrivati. Brojanje bajramlučkih dinara i dinarčića, prva dva bajramska dana, prije nego što nas trojica braće Sidrana ne odlučimo jurnuti u trošenje!

A golemo Sarajevo, i svega u njemu: lizala, kina, košpica, kreketaljki, kartonskih durbina, čokoladica sa sličicama: Kaloperović, Mitić, Ognjanski…

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju.

Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom.

Radujem se što ću uz bajramske dane vidjeti mnogo dobrih ljudi. Neće biti važno ko je domaćin, a ko gost. Blagdanski dani imaju čudesnu moć da tu razliku sasvim pobrišu.

Bajrambarećola!

 

 

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!